Martin Heidegger

Rudolf Steiner prije Heideggera o bezličnom Se (das Man)?

Posted on Updated on

Rudolf Steiner, filosof ali prije svega osnivač antroposofije kao (svakako kontroverzne) ”duhovne znanosti”, u jednome predavanju iz 1913. govori o njemačkoj riječi ”das Man”, (bezličnom) Se, na način koji mi se čini istovjetnim slavnoj Heideggerovoj analizi upotrebe te riječi iz Bitka i vremena. Ako je sadržaj Heideggerove i Steinerove misli ovdje jednak, ipak izgleda da je isključen izravni utjecaj  – Steiner  je to predavanje održao 1913. u Walesu, a objavljeno je tek 1927., dakle u godini kad je objavljen Bitak i vrijeme.

ulomak premješten ovdje: Se?

sofos?

Posted on Updated on

Osmi nastavak čitanja Heideggerovih predavanja iz 1925. Još smo na Aristotelovoj petostrukoj podjeli načina istinovanja/raskrivanja (aletheuin). Nakon brzog i jasnog određenja triju načina (tehne, episteme, fronesis) Heidegger dugo kruži oko Aristotelovog pitanja  iz Metafizike I,2: ”što je sofia?” [”mudrost”, Heidegger: ”razumijevanje”].  Konačno ga postavlja, polazeći pritom od predrazumijevanja koja svakodnevni tubitak već ima o sofos-u.

Uzme li tkogod one pretpostavke koje imamo o mudracu [sofos], možda bi nam po tome sama stvar postala jasnijom. Pretpostavljamo prvo [1.] kako mudrac zna sve, koliko je moguće, a ne posjedujući pri tome znanje o svakoj pojedinosti; zatim [2.] da je mudrac onaj tko uzmaže spoznati teške stvari i koje čovjeku nisu lako shvatljive; jer sjetilno zamjećivanje svima je zajedničko te je stoga lagano i nije ništa mudro; i dalje [3.] u svakoj znanosti onaj tko je točniji i sposobniji poučavati o uzrocima taj je i mudriji; i uz to, [4.] među znanostima ona koja se bira zbog same sebe i poradi znanja više je mudrost od one što je radi posljedaka; i ona koja je nadređena više je mudrost od one podređene; jer ne smije se mudracu naređivati, nego on treba naređivati, i ne smije on drugoga slušati, nego njega onaj tko je manje mudar. (Aristotel, Metafizika A, 982a6 i d.)

Svako od ova četiri predrazumijevanja Heidegger nadalje zasebno razlaže.

1.)  ”Mudrac zna sve [panta], koliko je moguće, a ne posjedujući pri tome znanje o svakoj pojedinosti.” … To panta [sve], koje sofos ima na raspolaganju, temelji se u holon [cjelini] kao katholou [općem]. To je pravo pan [sve], cjelina, na koje sofos cilja. … Otkrivanje katholou ne zahtijeva prolazak kroz svako pojedino u eksplicitnom znanju, i ono nije nešto poput njihovog zbroja. Njemu je svojstveno da je ono neka cjelina bez registriranja svakog pojedinog slučaja. … [S]ofos od početka uskače u pravu cjelinu, odakle prima orijentaciju za raspravu o svakom konkretnom pojedinom. Stoga može, bez da ima specijalizirano znanje, autentično sudjelovati u tim raspravama. …

2.) ”Mudrac je onaj tko uzmaže spoznati teške stvari i koje čovjeku nisu lako shvatljive; jer sjetilno zamjećivanje [aisthesis] svima je zajedničko te je stoga lagano i nije ništa mudro.” … Nasuprot tom lakom i samorazumljivom sebekretanju u neposrednom izgledu, nadilaženje toga, ka onome što pravo jest, biva teškim. Ta teškoća ne leži u stvarima, nego u samom tubitku, u osobitom načinu bitka tubitka, onome neposrednosti. Tubitak, dok je neposredan, ima svoje prisutno u sada, u svijetu; ima tendenciju prianjati uz neposredno. U sofia se, pak, radi o nadilaženju u ono što ostaje prikriveno neposrednom tubitku, u ono malista katholou [najopćenitije], i to nadilaženju nasuprot neposrednom izgledu. … Sofia je protutendencija nasuprot neposrednog tubitka i njegove tendencije da se kači za neposredni izgled. … Otud su stvari kojima se bavi sofia ”teške” s obzirom na njihovo aletheuin [raskrivanje]. … Ipak sofia time ne isključuje aisthesis nego ga tek uzima kao polazište…

3.) ”U svakoj znanosti onaj tko je točniji i sposobniji poučavati o uzrocima taj je i mudriji.” … Ta ”prva”, prve odredbe bića, su, kao najizvornije, ne samo jednostavne u sebi nego zahtijevaju najveću oštrinu da bi se zahvatile u svojoj mnoštvenosti, jer ih je najmanje. … Aristotel ilustrira strogost znanosti primjerima mathematike, arithmetike i geometria. Strože su one discipline koje slijede iz manjeg broja arhai [počela], koje utoliko postavljaju manje izvornih određenja bićima koja imaju za temu.  (97.-99., eng. 67.-69.)

4.) ”Među znanostima ona koja se bira zbog same sebe i poradi znanja više je mudrost od one što je radi posljedaka; i ona koja je nadređena više je mudrost od one podređene; jer ne smije se mudracu naređivati, nego on treba naređivati, i ne smije on drugoga slušati, nego njega onaj tko je manje mudar.” … To krajnje zašto, tj. to krajnje ”radi čega”, hou heneka, jest, kao telos [svrha] uvijek neko agathon [dobro]. No agathon je stvar arhikotate [vodstva] među epistemai [znanostima] i tehnai [umijećima], ukoliko arhikotate [vodeće] jest ono ”koje zna poradi čega treba činiti svaku stvar”. Tako sofia, ukoliko je malista episteme [najviša znanost], i kao takva pruža uvid u malista agathon [najviše dobro], ”u cijelosti ono najbolje u cjelokupnoj naravi”, jest  arhikotete među svim epistemai i tehnai uopće, jest i ona koje više nije vođeno, nego izričito ili neizričito ima vodstvo i stoga je samostalna. U sofia leži rješenje pitanja o ariston, koje je ponajviše dobro, odakle svaka druga tehne i episteme zadobiva orijentaciju, i utoliko je  arhikotate, vodeća i samostalna.

S tom značajkom, da sofia cilja ka nekom agathon [dobru], Aristotel dospijeva u upitnu blizinu drugačijem odnosu spram bića: praxis. Jer praxis je orijentirana upravo ka onome radi čega. Pa ako sofia cilja ka agathon, tad se čini kao da je i ona u konačnici neka praxis, dok je ranije pokazano da je slobodna od hresis [upotrebe] i da je čisto theorein. …

Rješenje te poteškoće leži u tome što Aristotel naglašava: ”I agathon je jedno od uzroka.” … Agathon nije ništa drugo do ontološko određenje onih bića koja su određena telos-om [svrhom]. Ukoliko je neko biće dovršeno u svom telos-u, ono je kakvo je imalo biti, eu [dobro]. Agathon najprije nema nikakve veze s praxis, nego je to jedno određenje bića ukoliko su dovršena, s(a)vršena. … Ukoliko agathon nije prvotno vezan za praxis nego je razumljen kao temeljno svojstvo bića u sebi, zadobivena je mogućnost da je agathon kao arhe upravo predmet theorein, doista da je upravo s obzirom na neko biće kao aei on, kao vječno biće – u odnosu na koje ne mogu nikako djelovati – ispravan pristup theoria. (122.-124., eng. 84.-85.)

(Svi navodi Heideggera su iz Martin Heidegger: Platon, Sofistes; prijevod je moj, na brzinu, samo za potrebe bloga; stranice u zagradama se odnose najprije na izvornik, potom na engleski prijevod. Aristotel je svudgje u Ladanovom prijevodu.)

prethodni nastavci:

theoria?

Posted on Updated on

premješteno na novo izdanje bloga: theoria?

fronesis?

Posted on Updated on

premješteno na novo izdanje bloga: fronesis? (ulomak iz Martin Heidegger, Platon: Sophistes)

tehne?

Posted on Updated on

premješteno na novo izdanje bloga: tehne? (ulomak iz Martin Heidegger, Platon: Sophistes)