Hans-Georg Gadamer

o Gadamerovoj filosofiji umjetnosti na pjaceti

Posted on Updated on

Na forumčiću za izvaninstitucionalno filosofiranje i srodne djelatnosti nazvanom pjaceta zajednički čitamo zbirku Hans-Georga Gadamera Ogledi o filozofiji umjetnosti, izdanje Zagreb 2003. Link je dolje, smatrajte se pozvanim. 🙂

H.-G. Gadamer, Ogledi o filozofiji umjetnosti

Doista se malo tko od suvremenih filozofa tako strasno i tako uporno uvijek iznova upuštao u iskustvo, promišljanje i tumačenje umjetnosti kao što je to činio Gadamer. To iskustvo nije bilo toliko vođeno općenitim teoretskim stavovima o tomu što je sama umjetnost, ili štoviše njena bit i smisao, već je izrastalo ponajprije i ponajviše iz neposrednog, kako motrećeg i doživljavajućeg tako i misaonog susreta sa samim pojedinačnim umjetničkim djelima.

Ovom se knjigom htjelo dati pregled Gadamerova razumijevanja različitih vrsta i vidova umjetnosti, a uz to i naznačiti neke od bitnih postaja na dugom putu njegovih promišljanja umjetnosti od 1954. do 1995. godine. (Damir Barbarić, iz Pogovora)

Općenito, nisam se mogao zatvoriti za činjenicu da se iskustvo umjetnosti nekako tiče filozofije. Da je umjetnost pravi organon filozofije, ako ne čak i njezin nadmoćni suputnik, to je bila istina koja je filozofiji njemačke romantike sve do konca idealističkog razdoblja bila postavila njenu obuhvatnu zadaću. Univerzitetska filozofija poslijehegelovske epohe morala je svoje nepriznavanje te istine platiti svojim vlastitim opustošenjem. … Naše povijesno naslijeđe poziva nas da tu istinu ponovno zadobijemo. (Hans-Georg Gadamer, iz Pogovora)

Oglasi

§50. kosmos?

Posted on Updated on

premješteno (zajedno s komentarima) na novo izdanje bloga: kosmos?

§22. eros?

Posted on Updated on

Majeutika (§21.) izvodi na vidjelo implicitna ”mnijenja i predočbe”, ne samo da bi se u mišljenju očitovala njihova istinitost ili lažnost, nego i zato što, dok god su skriveni a ipak djelatni putem emocija s kojima su sklopljeni, ”nisu ništa drugo nego smetnje sposobnosti sudjelovanja u igri erosa”. Što se misli pod ”erosom”? Je li to neko naknadno kačenje filosofije na psihoanalizu?

Započnimo ovećim Platonovim izvatkom iz Symposiona (”Gozbe”). Sokrat prepričava pouku o ljubavnim pitanjima koju je primio od Diotime, čini se neke, u tim stvarima, vješte žene.

ulomak premješten na novo izdanje bloga: eros? (ulomak iz Platon, Simpozij)

Zanimljivo je pokušati prevesti dio o ”žudnji svega živoga za ostavljanjem sebi istoga” u suvremenije pojmove tako da to ”sebi isto” znači informacija, ”trudnoća tijelom” bi se odnosila na gene a ”trudnoća dušom” na podjednako ”sebične” meme. Presudno je ipak ovo:

Filosofirati znači u ljubavi težiti prema ljepoti, istini i dobroti, nastojati oko njihovog stalnog posjeda te napokon začinjati i rađati u njima, za volju besmrtnosti. Takav je tajni nauk o erosu – ta erotika – kojim Sokrat biva podučen od svećenice iz Mantineje. Vrhunac ovog misterijskog posvećenja – ta telea ka epoptika – kojemu je sve ranije izneseno samo priprema, sastoji se u uvidu u četiri stupnja erotičkog uspinjanja prema otajstvenoj svrsi… Na najnižem i za naš život najranijem stadiju to je ljubav prema lijepim tijelima, više od tijela vrijede lijepe duše i njihova djela i govori, još više čisti oblici znanosti, dok se na vrhu svega ljubavnog uspinjanja iznenada ne ugleda ona samo božanska praljepota, sunčano jasna, čista, nepomiješana, i erotički posvećenik, zrijući samo nju i samo s njom suživljen, uistinu dodirujući istinu, uz najvišu svrhu upućivanja doživi svoju besmrtnost. (Marijan Cipra 1978.)

No, odnos spram lijepoga nije tek ”gledanje”, nego i ”začinjanje i rađanje”:

I u Gozbi će se kao cilj i svrha filosofiranja, kao ono što zatiče filosofa na koncu dugog i postepenog erotičkog uspinjanja pokazati ”ono koje uvijek jest i niti nastaje niti propada, niti raste niti propada”… I premda dodir s takvim bićem biva nazvan znanošću (episteme) i naukom (mathema), ipak to samo nije više nikakav pojam niti neka znanost. Jednako tako, iako (kao i u Fedonu) filosof dospijevši u onaj ”vrhunac i posvećenje”ostaje tek motriti i gledati (theorein, idein) to ”jasno, čisto i nepomiješano” biće – ipak probija ovdje u Gozbi već i drugi jedan odnos spram vječnog i čistog bića, odnos za koji Platon traži izraz u riječi ”općenje” a nalazi ga konačno u ”rađanju”, ”porađanju”. Erosu, kojega Platon ovdje razaznaje kao pravi poriv filosofiranja, nije tek do zadobivanja, do stjecanja i posjedovanja pravog bića: njemu je doista samo do rađanja i poroda u dodiru s njim. Tako se filosofija ne pokazuje više samo jednom svojom stranom, naime kao puki odlazak, bijeg i napuštanje [kao u Fedonu], već u punini svojoj kao preporod i rađanje istine iz dodira s istinskim bićem. (Damir Barbarić 1986.)

Radi li se tu ipak o odustajanju od tjelesnog erotičkog objekta, ako je smjer ”od onog tjelesnog k duševnome, potom k cjelini navada i običaja, cjelini onog praktičkog, pa zatim cjelini onoga što se može i mora znati”, sve do nekog (da li mističnog?) lijepog samog? Obraćanjem pažnje na ljepotu onoga što nas prvenstveno pogađa kao lijepo (naime, tjelesna ljepota) učimo opažati i ljepotu duša, postupaka, znanja, i konačno, ljepotu u svemu (”ono lijepo samo”).

Sokrat je zapravo znao za moć strasti koja nekog zanosi, ali on vidi da eros nije samo prirodna moć, nego za nečim žudi. Eros vazda … ide na ono lijepo. Ali tada taj demon, kako ga naziva Diotima, mora razlikovati između ružnog i lijepog, ako voli lijepo. A tada je on zapravo mišljenje: Eros filosofos… Viša žudnja, probuditi u drugima pravu misao, logoi, i u njima prije svega vidjeti ono lijepo – to očito vlada cijelom mudrošću ljubavi koju Sokrat ovdje uči od Diotime… Uzdizanje k samom Lijepom ne znači ništa drugo nego da se uči vidjeti ono lijepo koje je u svemu. To sada dakako isuviše zvuči kao … [neki] pojmovi koje projiciramo u Platona. Ali to što u ovom portretu pedagogijskog erosa stoji pred nama zapravo ima premoćnu istinu. I za nas je neposredno evidentno da je ljubav ne samo ono što ne čini slijepim, nego omogućuje vidjeti, tako da netko nekog drugog nastoji vidjeti u njegovim istinskim mogućnostima i dopustiti mu da bude. Tako u strasti ljubavi – ako ne dopustimo da nas opsjedne do lažnoga ludila – leži smisleno usmjerenje na drugoga, a ono treba nositi svaki istinski ljubavni odnos. Smisleni odnos znači u Platonovu tekstu da je istinski eros upravljen na logoi, a logoi vazda znače ono što je važeće za sve… Ono također, ako je lijepo, … uopće nikada ne može biti odvojeno od svoje pojave. Lijepo se mora pojaviti, inače [to] nije ništa lijepo. Jer ono je sjaj i kao takvo nije ovisno o tome kakvo je neko biće, bilo čovjek ili bog ili štogod da je lijepo. (Hans-Georg Gadamer 1988.)

Literatura:

  1. Platon, iz djela Simpozij, u Damir Barbarić, Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1), Zagreb 1995., str. 135.-142., preveo: Damir Barbarić, izvornik: Platon, Symposion (4. st. pr. Kr.)
  2. Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike, Zagreb 1999., str. 147., izvornik: isto (1978.)
  3. Damir Barbarić, Politika Platonovih Zakona: uvod u studij Platona, Zagreb 1986., str. 19.
  4. Hans-Georg Gadamer, Čitanka, Zagreb 2002., str. 248.-249. i 252., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Gadamer Lesebuch (1997.)