fizika

još o platonizmu: mogu li apstraktni objekti utjecati na prostornovremenska zbivanja?

Posted on Updated on

premješteno na novo izdanje bloga: mogu li apstraktni objekti utjecati na prostornovremenska zbivanja? (ulomci Jamesa R. Browna)

Oglasi

intervju s Davidom Bohmom

Posted on Updated on

Zahvaljujući Froggeru s forum.hr pogledah danas ovaj odličan intervju s mojim omiljenim fizičarem. Mislim da se posve uklapa u proklamirani ”platonistički” karakter mog ”dnevnika čitanja”, barem po dvije stvari. Prva je uzročnost formi, a druga njegova svijest o jedinstvenosti svake pojedine razgovorne situacije (što je razlog zbog kojega je Platon pisao dijaloge, a ne teorijska predavanja). Dosad sam Bohma samo čitao, pa mi je bilo zanimljivo vidjeti ga. Nije me razočarao, dapače. 🙂

prije prvog dnevničkog čitanja

Posted on Updated on

Prva stvar koju ću čitati uz namjeru da o njoj valjda nešto i ovdje ”dnevnički” zapišem jest članak Tima Maudlina A Modest Proposal Concerning Laws, Counterfactuals, and Explanations objavljen kao prvo poglavlje njegove knjige Metaphysics within Physics (2010.). Zašto baš to?

Zapravo sam htio započeti čitanjem dviju knjiga o postmodern(ističk)im interpretacijama Platona (Nietzsche, Heidegger, Gadamer, Leo Strauss, feministice, Derrida). Osobito mi je izgledalo prikladno započeti Nietzscheom budući da je on prvi filosof kojeg sam čitao, i vjerojatno onaj koji je najviše utjecao na mene osobno, na moje samorazumijevanje. Započevši čitati prvu od njih nedostajalo mi je razmatranje Nietzscheovog ”obrnutog platonizma”. Kao što je poznato, jedno suviše pojednostavnjeno shvaćanje drži da je bit ”platonizma” teza kako je ono mislivo i nepromjenjivo prava zbilja a ono osjetilno i promjenjivo tek privid. S otprilike podjednakim (ne)pravom  možemo pojednostaviti i Nietzchea pa reći da je kod njega točno obrnuto: sve mislivo/opće/nepromjenjivo je izmišljaj i umotvorina, a osjetilno/pojedinačno/promjenjivo ono zapravo, realno. (Odnosno, možda ovako: Platon bi bio apolonijski a Nietzsche dionizijski filosof par exellance. Naravno, ja vjerujem da sam Platon nadilazi tu opreku – kao što reče Gadamer, ”Platon nije bio neki platonist”. A bit će da je i Nietzsche katkad nadilazi.) Uglavnom, postmoderna je preuzela Nietzscheov program okončavanja platonizma, ili, kako se to još kaže nakon Heideggera, ”metafizike”.

Meni pak izgleda da nije trebalo čekati ”post-modernizam” za taj anti-realistički stav spram onoga mislivoga, jer je on zastupan barem od srednjovjekovnog nominalizma (Ockham i drugi), potom od Davida Humea, a zapravo valjda već i od antičkih sofista.

Ali, postoji i jedna druga ne-metafizička koncepcija, naime scientistička. Znanost Novoga vijeka se odlikuje u odnosu na raniju prije svega time što ignorira metafizička pitanja koliko god može. Dok je još npr. Descartes smatrao da svoje znanstvene doprinose mora uklopiti u (novi) metafizički okvir, Newton je svoju fiziku izveo ostavljajući po strani ”prva  pitanja”. Uspjeh njutnovske fizike bez eksplicitne metafizike postao je uzor cijeloj daljnjoj  znanosti, pa je tijekom zadnjih dvaju stoljeća sama riječ ”metafizika” postala uglavnom sumnjiva među znanstvenicima.

Mada mnogima izgleda kao da su ta dva ne-metafizička kretanja srodna, ja vjerujem da su točno nasuprotna (što možda nije bilo očito dok su oba imala zajedničkog protivnika, aristotelizam). Odnosno, da ovo drugo ”scientističko” kretanje jest u gore navedenom pojednostavljenom smislu te riječi upravo ”platoničko”. To je najvidljivije na pojmu ”prirodoznanstvenog zakona”. Ti zakoni su, po uobičajenom shvaćanju: matematički po formi (naime form-ule), izvan prostora i vremena, upravljaju prostorno-vremenskim zbivanjima dok ta zbivanja ne utječu na njih, sveprisutni, sve-mogući (odnosno, sve što se može dogoditi mora biti u skladu s njima), spoznatljivi mišljenju mada naša spoznaja ne utječe na njih, postojali su prije ljudi uopće pa tako i prije ljudi koji su ih otkrili, i tome slično. Dakle, prirodni zakoni su nešto poput platoničkog područja onoga mislivoga i izvanvremenskoga. (O povijesti postanka takve koncepcije prirodnog zakona u ranijim zapisima prirodni zakon? i izvan vremena?.)

Rekao bih da svaki anti-realizam, anti-platonizam, post-metafizika, … prije svega treba nekako odgovoriti na pitanje o uspjehu matematičke fizike. Osobito ako se bavi nečim poput sudbine Zapada i slično, budući da otkrića matematičkih prirodoznanstvenih zakona zacijelo spadaju u presudna mjesta zapadnjačke povijesti. Na stranu uvelike raskrinkana scientistička mitologija o bezinteresnoj znanosti i znanstvenoj metodi, ipak preostaje teško temeljno pitanje ”o nerazumnoj učinkovitosti matematike za prirodne znanosti” (kako je to formulirao Eugen Wignier u naslovu ovog članka). Jer,  ako je matematika tek neka naša umotvorina, kako onda matematička fizika uspijeva matematikom objasniti ono osjetilno postojeće koje po svemu sudeći nije naša umotvorina? Postoji mnoštvo primjera, ja volim ovaj: kad je fizičar Paul Dirac razvio svoju jednadžbu jedna od posljedica je bila da bi po njoj mogle postojati čestice s masom kao elektron ali s pozitivnim nabojem. To što takve čestice nitko nikad nije opazio nije nimalo pokolebalo Diracovo pouzdanje u tu jednadžbu (o kojoj je, nimalo skeptički, govorio kao o ”my darling”). Ubrzo je otkriveno ne samo da postoje te čestice, tzv. pozitroni ili antielektroni, nego i to da su snimljeni par godina prije Diracovog objavljivanja te jednadžbe, ali ih u nedostatku teorije o njima nitko nije opazio! Poanta: nije tako da fizičari tek navlače na osjetilnu stvarnost svoje modele kao neke metafore, nego mogu iz čisto matematičkih razloga unaprijed predvidjeti postojanje nekih osjetilno postojećih predmeta. (Za takav redoslijed – matematička teorija pa tek potom empirija – postoji još čitav niz primjera iz povijesti fizike.) A to je, kako meni izgleda, moguće samo ako je osjetilna stvarnost stvarno barem djelomično matematička.

Uh, odužilo se ovo. 😦 Uglavnom, da ne bih bio posve anakron, pogledao sam članak Laws of Nature na Stanford Encyclopedia of Philosophy, i vidio da mi se najviše sviđa ono što se tamo pripisuje Timu Maudlinu.  Otud ovaj članak (mada u sasvim drugačijoj filosofskoj tradiciji od onih s kojima sam prvotno namjeravao započeti) kao prvo čitanje u dnevniku. A Tima Maudlina sam već ranije zabilježio (kad sam ga guglao nakon ove preporuke) zbog dvije stvari koje su mi se odmah svidjele: zastupa ispravnu 😉 tezu o nesvodivoj/temeljnoj ireverzibilnosti vremena i razdvaja aritmetiku od geometrije (što  nisam proučio ali zvuči vrlo platonički 🙂 ). Osim toga, naslov ove knjige (Methaphysics within Physics) kaže što i ja, naime da je metafizika utkana u fiziku (a ne da bi razvoj prirodnih znanosti po sebi bio protiv-metafizički). U Predgovoru se odmah odriče zločestih momaka:

If the ontology that arises most naturally from reflection on physics is too rich for Ockham or Hume … then so much the worse for them. Let others subsist on the thin gruel of minimalist metaphysics: I’ll take my ontology mit Schlag. (str. 4.)

§56. (ne)red?

Posted on Updated on

premješteno na novo izdanje bloga: (ne)red?