analitička filozofija

Why the Materialist Neo-Darwinian Conception of Nature Is Almost Certainly False

Posted on Updated on

Na forum.hr-u zajednički (?) čitamo knjigu Thomasa Nagela dosta običnoga naslova (Mind and Cosmos) i provokativnoga podnaslova (Why the Materialist Neo-Darwinian Conception of Nature Is Almost Certainly False). Pridružite nam se! 🙂 Knjiga je dostupna online na žalost samo na engleskom), registracija na forum.hr je bezbolna, a postoji i opcija ”ignore” ako vas poneki sudionik suviše iritira.

Evo linka na raspravu (a tamo je i link na knjigu):

Thomas Nagel: Zašto je materijalističko novodarvinističko poimanje prirode skoro sigurno pogrešno

Oglasi

§8. terapija?

Posted on Updated on

Kad je riječ o bolestima uma, protiv njih filosofija nudi lijek, i u tom se smislu filosofija s pravom smatra lijekom za dušu. (Epikur oko 300. pr. Kr.)

S obzirom na početnu odredbu filosofije kao nastojanja za cjelovitošću (§2.), za iz-cjeljenjem sebe i svijeta, jedan bi nam osobiti analitičkofilosofski pristup ipak mogao biti zanimljiv. Radi se o Wittgensteinovom shvaćanju filosofije kao terapije.

ulomak premješten ovdje: filosofija kao terapija? (ulomak iz Peter F. Strawson, Analiza i metafizika)

Svakako, podsjećanje na zbiljsku (pred-filosofsku) upotrebu pojmova može mnoga  pitanja koja se ljudima nameću kad filosofiraju pokazati kao naprosto nesporazume. Ali, tko se tu ne uspijeva sporazumjeti s kim? Najčešće sami sa sobom. Čini se da je izvor nesporazuma prvenstveno to što istodobno sudjelujemo u različitim ”oblicima života”, ali nas ne zadovoljava da ih držimo razdvojeno. ”Razdvojenost je izvor potrebe filosofije”, reče Hegel, a Wittgenstein bi valjda dometnuo da nas baš ta ”potreba” za jedinstvom zapliće u kratke spojeve između međusobno nespojivih praksa, jezičnih igara i oblika života. Treba li stoga taj nagon za njihovim sjedinjavanjem prokazati kao svojevrsni protuprirodni blud kojega valja suspregnuti? Ipak su takva ”zabranjena” prebacivanja misaonih modela iz jednog ”svijeta” u drugi, traženja analogija i paralela između raznorodnih područja života, i u znanostima i u svakodnevnom životu znala dovesti do uspješnih rješenja. Od Darwina nadalje teorija evolucije preuzimala je modele iz ekonomije i teorije igara; mnogi su uspjesi u fizici polučeni prebacivanjem matematičkih modela s jednog područja na drugo. S druge strane, oni koji se svakodnevnom životu potpuno prilagode svaki put drugoj jezičnoj igri potpadaju pod sumnju za beskičmenjaštvo i manjak osobnog integriteta.

U stvaranju i širenju takvih teorija možda ima određene neizbježnosti, pa čak i koristi. Neizbježnosti, budući da žudnja za jedinstvenim otpiračem koji će otvoriti sve brave izgleda prirodnom za vrstu s čijim je djetinjastim duhovnim navikama teško raskrstiti; koristi, zato što te dramatične, unificirane slike svijeta – te metafizičke slike zbilje – usredištene na pojedinačni interes mogu pomoći da se uzdrmaju ustanovljene misaoni navike u nekom konkretnom području znanstvenog istraživanja te tako pomoći da se otvori put za nove razvoje. (Peter Strawson 1992.)

Strogo razlikovanje situacija kad jezik ”tulumari” i kad ”obavlja posao” ipak je preoštro – često se i na tulumima sklopi dobar posao. Osim toga, primijenimo li najučinkovitiji oblik terapije protiv skepticizma – naime, usmjerimo li ga na samog skeptika – dobijemo zanimljiv rezultat:

Nije li taj nauk, na pomalo paradoksalan način, i sam jedan nauk o onome što je s filosofskog stajališta osnovno, naime o ”oblicima života”? Uistinu, sam Wittgenstein kaže: ”Ono što treba prihvatiti – ono dano – moglo bi se reći – jesu oblici života”-.

A sada smo u iskušenju da pitamo: znači li to da o vezama između oblika života nije moguće uopće ništa kazati? Teško bi bilo dati neki dobar razlog za to. Stoga stavimo tu vrstu skepse na stranu. (Peter Strawson 1992.)

Gesta podsjećanja na zbiljsku upotrebu pojmova doista ima terapeutski učinak, osobito među nama kojima je nagon za nekom unified theory of everything često suviše jak, pa nam ta vrsta dijete dobro dođe. Ipak, Strawson je u pravu: i ta se gesta mora čuvati od preuzetnog postavljanja same sebe na mjesto idola.

Sve što filosofija može učiniti jest uništiti idole. A to ne znači stvarati nove – kao što je, na primjer, ”odsustvo idola”. (Ludwig Wittgenstein)

Wittgensteinova filosofska terapeutika svakako nudi više od te formule podsjećanja na zbiljsku jezičnu upotrebu.

§109. Filosofija je borba protiv začaranosti našeg razuma sredstvima našeg jezika.
§119. Rezultati filosofije su otkriće neke jednostavne besmislice i čvoruga koje je razum dobio nasrćući na granicu jezika. One, čvoruge, omogućuju nam da spoznamo vrijednost tog otkrića.
§133. Jer jasnoća kojoj težimo svakako je potpuna. Ali to samo znači da filosofski problemi trebaju potpuno nestati. Pravo je otkriće ono koje me osposobljava da prekinem filosofiranje kad hoću. – Koje filosofiju umiruje tako da više ne bude progonjena pitanjima koja nju samu stavljaju u pitanje. – Rješavaju se problemi (otklanjaju teškoće), a ne jedan problem.
Nema jedne metode filosofije, ali zato ima metoda, takoreći različitih terapija. (Ludwig Wittgenstein 1953.)

ulomak premješten na novo izdanje: Wittgensteinova filosofska terapija? (ulomak iz John M. Heaton, Wittgenstein i psihoanaliza)

Isti motiv nalazimo već kod Platona: bez promjene stava/načina života analitički ispravak neke pojmovne zbrke ne liječi pa je beskoristan.

U dialogu Harmid nalazimo na metaforičku upotrebu pojmova ”lijek” (farmakon) i ”bajanje” (epode)…: Sokrat tvrdi da ima lijek za bolest mladog Harmida, ali mu ga ne daje budući da je lijek djelotvoran samo zajedno s ”bajanjem”, dok je bez toga potpuno beskoristan, i zato što veli da je prisegnuo tračkom svećeniku, od kojega je dobio i lijek i tu ”basmu”, da se nikad neće dati nagovoriti da preda lijek, a da ne opčara dušu primatelja. Da metaforika farmakona sadržiiskaz o ispravnom načinu predavanja filosofskog znanja, o tome ne može biti nikakve sumnje. Platon daje do znanja da Sokrat kao dialektičar raspolaže uvidima … koje posve namjerno još uvijek ne iznosi, jer bi za Harmida bili bez koristi sve dok ne dobije pravu pripremu za razumijevanje… Za dialektičara postoji dakle obaveza, koju smatra jednako strogom kao religijsku obavezu prisege, da će svoje ”vrednije stvari” predati samo ako su ispunjeni spoznajni i etički uvjeti za primjeren pothvat. (Thomas A. Szlezak 1993.)

Očita svrha ovog razgovora jest odrediti Sokratov karakter, … njegovu ulogu liječnika psyche… U pripovijesti o tračkome mudracu Sokrat povlači svoju omiljenu paralelu između liječništva i moralnog odgoja, što je ostavština sofista koju je Platon zadržao počevši od vremena Obrane. Vrhunac velike rasprave o naravi pravednosti u Državi dolazi s tvrdnjom da se činjenje ispravnoga i činjenje krivoga ”ne razlikuju od zdravlja i bolesti: jedno se javlja u tijelu a drugo u duši.” Zapravo je Sokrat još prije nego je rasprava otpočela iskazao svoje gledište o naravi sophrosyne (razboritosti)…: ona nije ništa drugo nego zdravlje duše. (W. K. C. Guthrie 1975.)

Literatura:

  1. navod iz: Lou Marinoff, Umjesto Prozaka Platon, Zagreb 2000., str. 15, preveo: Dario Borković, izvornik: Lou Marinoff, Plato not Prozac! (1999.)
  2. Peter Strawson, Analiza i metafizika, Zagreb 1999., str. 3.-4.,8.,13, 26. preveo: Filip Grgić, izvornik: Peter Strawson, Analysis and metaphysics (1992.)
  3. Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, Zagreb 1998., preveo: Igor Mikecin, izvornik: Ludwig Wittgenstein, Philosophische Untersuchungen (1953.)
  4. J. M. Heaton, Wittgenstein i psihoanaliza, Zagreb 2001., str. 34. i d., preveo: Dinko Telećan, izvornik: John M. Heaton, Wittgenstein and Psychoanalisis (2000.)
  5. Thomas A. Szlezak, Čitati Platona, Zagreb 2000., str. 59., preveo: Borislav Mikulić, izvornik: Thomas A. Szlezak, Platon Lesen (1993.)
  6. W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije 4, Zagreb 2007., str. 154., preveo: Dražen Pehar, izvornik: W. K. C. Guthrie, A History of Greek Philosophy (1975.)