prije prvog dnevničkog čitanja

Posted on Updated on

Prva stvar koju ću čitati uz namjeru da o njoj valjda nešto i ovdje ”dnevnički” zapišem jest članak Tima Maudlina A Modest Proposal Concerning Laws, Counterfactuals, and Explanations objavljen kao prvo poglavlje njegove knjige Metaphysics within Physics (2010.). Zašto baš to?

Zapravo sam htio započeti čitanjem dviju knjiga o postmodern(ističk)im interpretacijama Platona (Nietzsche, Heidegger, Gadamer, Leo Strauss, feministice, Derrida). Osobito mi je izgledalo prikladno započeti Nietzscheom budući da je on prvi filosof kojeg sam čitao, i vjerojatno onaj koji je najviše utjecao na mene osobno, na moje samorazumijevanje. Započevši čitati prvu od njih nedostajalo mi je razmatranje Nietzscheovog ”obrnutog platonizma”. Kao što je poznato, jedno suviše pojednostavnjeno shvaćanje drži da je bit ”platonizma” teza kako je ono mislivo i nepromjenjivo prava zbilja a ono osjetilno i promjenjivo tek privid. S otprilike podjednakim (ne)pravom  možemo pojednostaviti i Nietzchea pa reći da je kod njega točno obrnuto: sve mislivo/opće/nepromjenjivo je izmišljaj i umotvorina, a osjetilno/pojedinačno/promjenjivo ono zapravo, realno. (Odnosno, možda ovako: Platon bi bio apolonijski a Nietzsche dionizijski filosof par exellance. Naravno, ja vjerujem da sam Platon nadilazi tu opreku – kao što reče Gadamer, ”Platon nije bio neki platonist”. A bit će da je i Nietzsche katkad nadilazi.) Uglavnom, postmoderna je preuzela Nietzscheov program okončavanja platonizma, ili, kako se to još kaže nakon Heideggera, ”metafizike”.

Meni pak izgleda da nije trebalo čekati ”post-modernizam” za taj anti-realistički stav spram onoga mislivoga, jer je on zastupan barem od srednjovjekovnog nominalizma (Ockham i drugi), potom od Davida Humea, a zapravo valjda već i od antičkih sofista.

Ali, postoji i jedna druga ne-metafizička koncepcija, naime scientistička. Znanost Novoga vijeka se odlikuje u odnosu na raniju prije svega time što ignorira metafizička pitanja koliko god može. Dok je još npr. Descartes smatrao da svoje znanstvene doprinose mora uklopiti u (novi) metafizički okvir, Newton je svoju fiziku izveo ostavljajući po strani ”prva  pitanja”. Uspjeh njutnovske fizike bez eksplicitne metafizike postao je uzor cijeloj daljnjoj  znanosti, pa je tijekom zadnjih dvaju stoljeća sama riječ ”metafizika” postala uglavnom sumnjiva među znanstvenicima.

Mada mnogima izgleda kao da su ta dva ne-metafizička kretanja srodna, ja vjerujem da su točno nasuprotna (što možda nije bilo očito dok su oba imala zajedničkog protivnika, aristotelizam). Odnosno, da ovo drugo ”scientističko” kretanje jest u gore navedenom pojednostavljenom smislu te riječi upravo ”platoničko”. To je najvidljivije na pojmu ”prirodoznanstvenog zakona”. Ti zakoni su, po uobičajenom shvaćanju: matematički po formi (naime form-ule), izvan prostora i vremena, upravljaju prostorno-vremenskim zbivanjima dok ta zbivanja ne utječu na njih, sveprisutni, sve-mogući (odnosno, sve što se može dogoditi mora biti u skladu s njima), spoznatljivi mišljenju mada naša spoznaja ne utječe na njih, postojali su prije ljudi uopće pa tako i prije ljudi koji su ih otkrili, i tome slično. Dakle, prirodni zakoni su nešto poput platoničkog područja onoga mislivoga i izvanvremenskoga. (O povijesti postanka takve koncepcije prirodnog zakona u ranijim zapisima prirodni zakon? i izvan vremena?.)

Rekao bih da svaki anti-realizam, anti-platonizam, post-metafizika, … prije svega treba nekako odgovoriti na pitanje o uspjehu matematičke fizike. Osobito ako se bavi nečim poput sudbine Zapada i slično, budući da otkrića matematičkih prirodoznanstvenih zakona zacijelo spadaju u presudna mjesta zapadnjačke povijesti. Na stranu uvelike raskrinkana scientistička mitologija o bezinteresnoj znanosti i znanstvenoj metodi, ipak preostaje teško temeljno pitanje ”o nerazumnoj učinkovitosti matematike za prirodne znanosti” (kako je to formulirao Eugen Wignier u naslovu ovog članka). Jer,  ako je matematika tek neka naša umotvorina, kako onda matematička fizika uspijeva matematikom objasniti ono osjetilno postojeće koje po svemu sudeći nije naša umotvorina? Postoji mnoštvo primjera, ja volim ovaj: kad je fizičar Paul Dirac razvio svoju jednadžbu jedna od posljedica je bila da bi po njoj mogle postojati čestice s masom kao elektron ali s pozitivnim nabojem. To što takve čestice nitko nikad nije opazio nije nimalo pokolebalo Diracovo pouzdanje u tu jednadžbu (o kojoj je, nimalo skeptički, govorio kao o ”my darling”). Ubrzo je otkriveno ne samo da postoje te čestice, tzv. pozitroni ili antielektroni, nego i to da su snimljeni par godina prije Diracovog objavljivanja te jednadžbe, ali ih u nedostatku teorije o njima nitko nije opazio! Poanta: nije tako da fizičari tek navlače na osjetilnu stvarnost svoje modele kao neke metafore, nego mogu iz čisto matematičkih razloga unaprijed predvidjeti postojanje nekih osjetilno postojećih predmeta. (Za takav redoslijed – matematička teorija pa tek potom empirija – postoji još čitav niz primjera iz povijesti fizike.) A to je, kako meni izgleda, moguće samo ako je osjetilna stvarnost stvarno barem djelomično matematička.

Uh, odužilo se ovo. 😦 Uglavnom, da ne bih bio posve anakron, pogledao sam članak Laws of Nature na Stanford Encyclopedia of Philosophy, i vidio da mi se najviše sviđa ono što se tamo pripisuje Timu Maudlinu.  Otud ovaj članak (mada u sasvim drugačijoj filosofskoj tradiciji od onih s kojima sam prvotno namjeravao započeti) kao prvo čitanje u dnevniku. A Tima Maudlina sam već ranije zabilježio (kad sam ga guglao nakon ove preporuke) zbog dvije stvari koje su mi se odmah svidjele: zastupa ispravnu 😉 tezu o nesvodivoj/temeljnoj ireverzibilnosti vremena i razdvaja aritmetiku od geometrije (što  nisam proučio ali zvuči vrlo platonički 🙂 ). Osim toga, naslov ove knjige (Methaphysics within Physics) kaže što i ja, naime da je metafizika utkana u fiziku (a ne da bi razvoj prirodnih znanosti po sebi bio protiv-metafizički). U Predgovoru se odmah odriče zločestih momaka:

If the ontology that arises most naturally from reflection on physics is too rich for Ockham or Hume … then so much the worse for them. Let others subsist on the thin gruel of minimalist metaphysics: I’ll take my ontology mit Schlag. (str. 4.)

Oglasi

5 thoughts on “prije prvog dnevničkog čitanja

    Magičar said:
    14/05/2013 u 08:23

    “Kao što je poznato, jedno suviše pojednostavnjeno shvaćanje drži da je bit ”platonizma” teza kako je ono mislivo i nepromjenjivo prava zbilja a ono osjetilno i promjenjivo tek privid. ”

    Mislim da je ‘platoničko’ i razmišljanje koje uopće nešto dijeli na ‘pravu zbilju’ i privid. Istina, Nietzsche je često protiv platonizma na način koji si napisao, ali u onom svom filozofskom biseru iz Sumraka idola (mislim) izrijekom kaže da je pored ‘prividnog’ potrebno ukloniti i ‘pravi svijet’. I to je onaj trenutak kada se čovječanstvo nalazi u svom podnevu… To je tek potpuno uklanjanje ‘platoničkog’ iz razmišljanja. Ipak, ostaje pitanje je li to stvarno moguće postići…? Gledati prirodu, a ne uočavati neke makar sićušne pravilnosti koje već mirišu na nekakvu istinu odnosno zakon…

      davor responded:
      14/05/2013 u 10:27

      U ”Pabircima iz Nietzscheove ostavštine” (Uvod u Nietzschea, Zagreb 1980., str. 217.) nalazi se N.-ova bilješka (izgleda napisana 1870./71.): ”Moja je filosofija obrnuti platonizam: što dalje od istinskog bića, to je čistije, ljepše, bolje.” Dakle, makar obrnut, ipak i dalje ”platonizam” (u smislu kojeg si gore naveo). Možda se i Heidegger oslanjao (i) na to mjesto kad je Nietzscheovu filosofiju smatrao i dalje ”metafizikom”.

      Ali, slažem se s tobom da je prekratki spoj Nietzschea svesti na taj ”obrnuti platonizam”, baš kao i Platona svesti na onaj pojednostavljeni ”platonizam”. Zato rekoh da se radi o otprilike podjednakom ”(ne)pravu”.

      Nadilaženje opreke istinski-prividno je možda moguće u jednom valjda obrnutom smjeru od toga kojeg si ti (kako mi se čini) imao u vidu. Barem nam je tako objavila ona Parmenidova boginja. 🙂 Privid je samo prividno privid. Uistinu ga nema: što jest jest, što nije nije. Samo krivi pogled vidi privid, pravi pogled vidi to što jest.

      Mislim da Platon nije naprosto ono osjetilno držao za privid, nego je vidio kao problem kako ono osjetilno suviše često nastupa ne-ograničeno, kad nadilazi svoju pravu mjeru. Najviša, zapravo jedina, vrlina za Platona je ”pravednost”. Njemu to znači da sve i svatko ”čini svoje”, da ne prekoračuje sebi svojstvene primjerene granice. ”Svoje” treba ”činiti” i osjetilnost, i mišljenje, i fantazija, i koje god druge moći bile djelatne u nama. Problem je kad npr. fantazija obavlja posao osjetilnog opažanja, osjetilno opažanje posao mišljenja, a mišljenje posao fantazije. U svakom od tih slučajeva nam se zacijelo priviđa. Kad nema takvog prekoračenja ovlasti, nema ni privida. Mišljenje misli mislivo, osjetila opažaju opazivo, fantazija fantazira fantastično… Nema zbrke, nema privida. ”Um” je, kako se meni čini, upravo mogućnost uvida u pravu mjeru svake od takvih moći naspram svih ostalih. Pravu mjeru do koje ne dolazi recimo asketskim odsjecanjem ”nižih” moći, nego pravim (geometrijskim, a ne izjednačavajućim aritmetičkim) srazmjerom svega.

    NB said:
    15/05/2013 u 10:57

    Delez piše u “Razlika i ponavljanje” (izvinjavam se ako je prevod neprecizan, nije mi pri ruci srpski prevod, prevodim sa nemačkog (u prevodilačkom smislu ovo je senka senke) :D) : “Zadatak moderne filozofije je definisan: kao preokretanje platonizma. Da ovo preokretanje zadržava mnogo platonističkih obeležja je ne samo neizbežno, nego poželjno.” To je njegova interpretacija odnosa moderne filozofije spram “platonizma”. Tako da je pitanje kako sa Ničeom misliti to “preokretanje” kao “zadatak moderne filozofije”. Čini se da je Delez u svojim knjigama ukazao na neki put. Pre svega mislim na “Niče i filozofija” i “Razlika i ponavljanje”.

      davor responded:
      15/05/2013 u 11:26

      Stavljam D.-a na popis, ne čitah skoro ništa njegovo. Moj ”zadatak” je onda, s Badiouom (navod sutra) ili bez: preokretanje preokretanja. 😀 Dok ovo pišem, pada mi na pamet koliko je tok filosofije pun raznih ”preokretanja” (Nietzsche), ”okreta” (Heidegger), ”obrata” (Kant), ”revolucija” (Marx), dakle, kružnih gibanja. Još od Platonova periagoge. 🙂

    NB said:
    18/05/2013 u 12:38

    Ono što takođe pleni u Delezovom pisaniju jeste potpuni izostanak jednog motiva koji nalazimo od Ničea, Marksa, Hajdegera, Deride, Adorna, Habermasa … i koga još ne, a to je pa skoro patetika “kraja metafizike” koju često prati i neka loša savest, u svojim različitim licima. Nasuprot toga kod Deleza nalazimo jednu živu i raspevanu metafiziku. 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s