§4.3. postmoderno?

Posted on Updated on

premješteno na novo izdanje bloga: postmoderno?

Oglasi

2 thoughts on Ҥ4.3. postmoderno?

    davor responded:
    26/08/2012 u 17:06

    Josh je na svom blogu postao pjesmu F. Pessoe, svakako jednoga de-centriranoga subjekta, a koja korespondira s gorenavedenim ”Nietzscheovim pojmom veličine”.

      Will Farnaby said:
      29/08/2012 u 01:30

      U vezi s time, neke postpostmoderne (?!) refleksije o Pessoi:

      “Uklanjanje smisla drugim paranojama

      Gravity’s Opera: Koliko znam, trebali bismo pričati o eksplozivnim i mutantskim aspektima suvremenog svijeta i o nekim knjigama koje govore o tome. U naslovu tvoje knjige spominje se paranoja, ok onda, zastraši nas, daj nešto spooky i sočno.

      Zoran Roško: Pa, paranoja za mene nije nešto što treba povezivati sa strahom, nego s užitkom, no, dobro, strah je ionako samo dobar izgovor za druženje. Bob, zli duh iz Lynchove tv-serije Twin Peaks, opsjeda Lelanda Palmera, podrealnog patrijarhalnog oca koji siluje i ubija vlastitu kći, Lauru Palmer. To je dio suvremene, medijske mitologije. Truddi Chase (to joj je pseudonim) zbiljska je žrtva seksualnog napastovanja svoga oca. Ipak je i ona medijski poznata jer je o njezinu slučaju napisana slavna knjiga When Rabbits Howls, prema kojoj je pak snimljen i film. Truddi nije ubijena, ali je u povijest ušla kao jedna od najpoznatijih osoba koje pate od tzv. “poremećaja višestruke ličnosti”. Kao kompenzaciju za traume iz djetinjstva Truddi je, naime, u sebi razvila 92 različite osobe koje su sukcesivno zauzimale vlast nad njezinom osobnošću i tijelom. Truddino liječenje nije dovelo do stvaranja jedinstvene osobe, što ona na kraju i nije htjela jer je imala osjećaj da bi stvaranje jedne (jedinstvene) osobe podrazumijevalo ubojstvo devedesetdviju drugih osoba. Ono čemu je ona na kraju težila bilo je učenje življenju sa svim tim osobama – u nekoj vrsti psihičke demokracije, koordinirane shizofrenije, a to je, kako tvrdi Grant Morrison, autor slavnih stripova Doom Patrol i Invisibles, nešto što ćemo u budućnosti svi morati naučiti. Naime, budući će “normalni” čovjek u sebi imati mnoštvo osoba jer će samo tako moći kanalizirati višestrukost same zbilje, njezinu pretjeranu teleprisutnost koja nas bombardira iz svih smjerova. Zbilja će biti presnažna, pregusta, preprisutna, preintenzivna da bi je mogla amortizirati samo jedna naša osoba – morat ćemo eksplodirati kako bismo uhvatili korak s eksplozijom same zbilje.

      Karmageddon: Zar to nije ludilo, može li se biti mnoštvo osoba i biti “normalan”? Je li to ikome uspjelo?

      Zoran Roško: Jedna od osnovnih referencija, a i svojevrstan uzor svima, mogao bi biti Fernando Pessoa (1888-1935), najznačajniji portugalski pjesnik 20. stoljeća. On je bez poznatog mi biografskog razloga u sebi razvio cijelu paletu “pjesničkih ličnosti” od kojih je gotovo svaka bila značajan pjesnik, a neke od njih – Alberto Caeiro, Alvaro de Campos, Ricardo Reis – među najvećim su svjetskim pjesnicima svih vremena. Umjesto vitmanovske “Pjesme o meni”, Pessoa je napisao neku vrstu pjesme o mojim nama, razbijajući paradigmu autonomne, jedinstvene osobe i slijedeći sve “glasove” u sebi kao samostalne ličnosti. Pessoa nije psihijatrijski slučaj poput Truddi Chase, on je jednostavno revolucionirao naše shvaćanje o strukturi jastva, identiteta i unutarnjeg života. Pokazao nam je bol i rekao – u ovoj se boli krije tisuću različitih ličnosti, pokazao nam je sreću i rekao – ovaj trenutak sreće nemoguć je bez paranoje, bez drugih osoba koje ga u nama doživljavaju. Kao što su medicinari otkrili da bolesti uzrokuju mikroskopski bacili, Pessoa je otkrio da čovjeka uzrokuju mikroskopske osobe koje žive u njemu.

      Brain In Furs: On je dakle pjesnik? Nije li time sve objašnjeno, jer svaki je pjesnik unekoliko višestruka osoba?

      Zoran Roško: Pessoa je slavan kao pjesnik, međutim čak i mnogi njegovi obožavatelji tek odnedavno znaju da je njegovo najznačajnije djelo zapravo zbirka prozno-esejističkih fragmenata, posthumno sastavljena i naslovljena Knjiga nemira. To je u tolikoj mjeri značajna knjiga da bi vjerojatno trebalo formirati posebnu ligu za nju i još nekoliko ravnih joj djela iz 20. stoljeća. Iza Knjige nemira stoji Pessoina hetero-ličnost Bernardo Soares, možda lik najmanje različit od samoga Pessoe – budući da on eksplicira neke ideje koje vrijede za cijelo Pessoino stvaralaštvo. Knjigu je teško podvesti pod ijedan književni oblik, budući da je (i žanrovski) rascijepljena između proze i filozofskoga eseja, a nesumnjivo je ona jedna od najtočnijih infracrvenih snimki ljudskog postojanja uopće, a zahvatila je čak i značajan dio ultraljubičastog dijela viška postojanja.

      Prema Soaresu, naime, ništa se ne događa u nama, u našoj unutrašnjosti, nego sve dolazi izvana (posredstvom naše unutrašnjosti kao “kanala”). Svijet je psihička televizija: čovjek, hipnotiziran vlastitim životom, bulji u prazni ekran svojega postojanja, i odjednom, paf, na njemu iskrsavaju neke slike, neki osjećaji, neke misli, neka iskustva. Svaka je pojava demon koji nas progoni i projicira se u oko našeg duha. Pessoa je revolucionar, ne Freud, za kojega je ego još lociran u unutrašnjem prostoru predstavljanja. Pessoa je otkrio da je naša najdublja unutrašnjost nešto izvanjsko, nešto što u sebi zatječemo, poput danosti, “neovisne” o nama samima. Pessoa je posredstvom sebi izvanjsko-unutrašnjeg Soaresa otkrio demonsku strukturu svakodnevice. Neki linčovski “Bob” progoni svaku pojavu, neovisno o tome je li ona pozitivna ili negativna. Sam Pessoa “ne bira”, ne postoji poput “prosječne osobe”, on je prazan ekran (subjekt je, kako kažu postmodernisti, praznina u koju se upisuje govor “drugog”). Za razliku od patoloških slučajeva višestruke ličnosti, on ipak nije žrtva nego DJ kanala posredstvom kojih govore njegove različite pod/nad-osobe, dakle upravo ono što je i sama Truddi Chase htjela postići.

      Brain In Furs: Što onda znači biti “svjestan”? Zar nije sada sama svijest nešto prilično jezovito? Tko bi poželio taj ego-horror ?

      Zoran Roško: Horror je pretjerana riječ, sve je to stvar navike. Samosvijest je nešto poput gledanja televizije u nama, mijenjanje njezinih različitih kanala. Dakle, jastvo je medij, proces u kojemu se različite sile i energije izražavaju i “bore” za prevlast; jastvo je prijamnik demonskih ideja, osjećaja i riječi: svaki te osjećaj bombardira, svako te opažanje probada – naboden si na ono što vidiš, osjećaš i čuješ; sve “tvoje”, osamostaljuje se i živi vlastiti život. Pessoa kaže: “Stvorih u sebi nekoliko ličnosti. Neprestano stvaram ličnosti. Svaka moja tlapnja, netom izmaštana, utjelovljuje se i smješta u neku drugu osobu, koja je dalje sanja umjesto mene”.

      Dok je Truddi Chase, rastrgnuta traumama, nesvjesno stvarala osobe koje će “bol doživjeti umjesto nje” (Steven Shaviro), Soares kao da govori da je svaki doživljaj strukturiran poput traume, i da čak i tijekom ugodnih doživljaja sebe rascjepljujemo i delegiramo novu “osobu” u nama koja će primjerice, tu sreću doživjeti umjesto nas. U ironičnome paranoidnom postojanju ništa nije naše, bilo da se radi o nečemu ugodnome ili zastrašujućem. “Da bih stvarao, uništih se; tako sam se poizvanjštio unutar sebe, da u sebi postojim samo izvana” (Knjiga nemira). Samima sebi dolazimo izvana, organizirani smo oko nekog traumatičnog, pretjeranog viška, s kojim se ne znamo nositi pa moramo izmišljati vlastite virtualne maske koje će ovu traumatičnost našega postojanja doživljavati umjesto nas i tako se s njome nositi. Nismo toliko određeni manjkom, nekom odsutnošću u nama (i svijetu), koliko viškom, pretjeranom prisutnošću koja nas progoni, umnaža i razbacuje po našem iskustvu. Ako je sve pretjerano prisutno, ništa ne možemo prihvatiti kao “našu” zbilju, sve je samo virtualnost u koju ponekad i privremeno, uranjamo: “Ne vjerujemo nadi jer vara, ljubavi jer umara, životu jer presićuje, a ne nasićuje, čak ni smrti, jer donosi više nego što se želi, a manje nego što se očekuje” (Knjiga nemira).

      Karmageddon: Znači li to da život uvijek laže?

      Zoran Roško: Jorge de Sena, pisac izvrsnog eseja o Pessoi, kaže da je, bivajući živim dokazom “da je jedinstvena osoba fikcija poput svega ostalog, [Pessoa] odbio birati, odnosno izabrao je [on] odricanje od bitka”. Poput Kafkina “umjetnika u gladovanju”, odbio je sudjelovati u svijetu u kojemu su svi izbori neautentični i “izabrao” je “živjeti virtualno” (de Sena). Kafka i Pessoa su dakle pokazali da je svaki život najprije virtualan, da virtualnost prethodi zbilji, da je ono što zovemo “zbiljskim životom” samo jedan od virtualnih izbora na koji smo se toliko naviknuli da smo zaboravili da nismo mi oni koji nose maske nego da maske nose nas (kao svoju masku). Nitko nije nikada “saznao da sam krinka, jer nitko nije… ni pretpostavljao da pokraj mene postoji još netko drugi i da sam taj drugi zapravo ja” (Knjiga nemira). To da uvijek živimo umjesto samih sebe vjerojatno je središnji uvid 20. stoljeća, i možda ga je Pessoa izrazio dosljednije i snažnije od svih drugih koji su slutili nešto slično. “Neki… tu razliku između svojeg bića i sebe samih nikada ne opaze, dok je drugi primjećuju povremeno u užasu ili u mukama, pod svjetlom bezgraničnog bljeska”, i zato je “dobro znati da ono što jesmo s nama nije u vezi, da je ono što mislimo ili osjećamo uvijek posredovano” (Knjiga nemira). To je Pessoa dakle govorio prije pojave televizije i ekstaze u masovnih medija. “Društvo spektakla”, u kojemu živimo od šezdesetih godina 20. stoljeća, ima svojega preteču – samu našu psihu.

      Ne znači li to onda da je svatko “stranac u vlastitoj duši i proganjan vlastitim osjetima” (Knjiga nemira)? Ne znači li to da svatko sebe zatječe kao nešto izvanjsko, što pred njim odnekud, nepredvidljivo iskrsava, i da on to može podnijeti samo tako da u sebi izmisli nekoga drugog (tj. “sebe”), koji će se s tom traumom nositi umjesto njega? Sudbini se ne može gledati u oči, pa ako ne želimo da se pred njom okamenimo, moramo rasuti svoju unutrašnjost kako bismo amortizirali njezin udarac. Za taj poremećaj sada imamo ime – poremećaj višestruke normalnosti.

      Za Pessou problem nije u tome što boga nema ili što bi on bio odsutan, nego u tome što je on pretjerano tele-prisutan, tako da njegov višak možemo doživjeti samo kao bol, kao ekstazu, uvijek kao traumu – s kojom se ne znamo nositi, pa boga moramo uvijek ponovno izmišljati, virtualizirati. Sav taj višak intenziteta, pretjeranog smisla, ne možemo primiti jedinstvenom ličnošću i zato se moramo umnožiti. Sve je fikcija, ali samo zato da sve ne bi moralo biti nepodnošljivo istinito. Život, čak i kada je sretan, ne može ne biti nešto od čega zaziremo, a življenje je uvijek neki oblik sado-mazohističke inscenacije. Ono što nas popaljuje zato je vrlo često upravo nešto traumatično.

      Gravity’s Opera: Postoji li još neka veza između Pessoe i Kafke?

      Zoran Roško: Pessoa je nastavljanje Kafke još luđim sredstvima. Kafka je zaista bio prekrasno paranoidan, vjerovao je da ljudi trpe jer ih svijet proganja smislom koji oni ne mogu podnijeti, s kojim se ne znaju nositi, s kojim su nesumjerljivi. Ali začudo, ipak nije bio dovoljno radikalan. Tek je Pessoa objelodanio da zbilja nije pitanje postojanja ili nepostojanja (prisutnosti ili odsutnosti, smisla ili besmisla), nego medijsko pitanje, da zbilja tele-postoji, da nam kroz našu dubinu stiže izdaleka, da sa samima sobom i s drugim bićima telekomuniciramo, da nas unutarnja stanja progone, da s vlastitim životom (što god da se pokazalo da on na kraju jest) nikada nismo u sebi, nego izvan sebe. Taj razmak, ta razdaljina između nas i našega života, taj električni napon, paranoidni intemezzo, udarno je vrijeme za ontološke i kozmološke reklame, za videospotove uzbuđenja koji nam skreću pozornost s našeg nepostojanja.

      Fascist Brain Surgery: Je li to onda najzanimljivije značenje života, to da je sam život nešto Drugo?

      Zoran Roško: Danas se, gledajući unazad na 20. stoljeće, može reći da je napredna književnost stalno, opsesivno raskrinkavala licemjernost značenja svijeta. Naivnim ljudima važno je samo otkriti što svijet znači i prikloniti se svojemu otkriću. Luđacima, od rane avangarde pa do kasnog postmodernizma, ispunjenima “ushićenim prezirom” (Pessoa), ono što smrdi sama su značenja, koja su prema njima, previše srasla sa svijetom. Značenja previše toga potiskuju, isključuju, surova su i ohola. Normalni ljudi vjeruju značenjima, nenormalni gledaju iskosa i vide montaže, retuširanja, privilegiranja, surovosti i okrutnosti u samoj mašineriji smisla. Značenja se, znamo to još od Kafke, upisuju u kožu, značenja su nasilna. Smisao je često suroviji od apsurda, zato se jedno vrijeme, također naivno, činilo da nas osloboditi može sam apsurd. Ipak točno je i to da kreativni apsurd može biti bolji, barem ugodniji prijatelj i sugovornik od bilo kakva tvrdog, “pravog” značenja. Kao što kaže Principia Discordia, legendarna knjiga američke kontrakulture, opreka između kaosa i poretka je lažna, važno je radi li se o kreativnosti ili destruktivnosti – pa je zato destruktivni poredak loš, a kreativni nered dobar. Danas je teško vjerovati ijednome značenju, ali ne zato što je sve relativno, nego zato što znamo da značenja najčešće samo skreću pozornost s onoga što je zaista bitno, da zapravo ništa ne djeluje zahvaljujući onome što “znači”, nego zahvaljujući efektnosti tih značenja. 20. stoljeće nam je otkrilo da se dekonstruiranjem značenja ništa ne postiže, da užasi idu svojim smjerom i svojim tempom, iako i “mi” i “oni” znademo što činimo.

      Knjiga nemira rani je znak gubljenja vjere, ne u smisao nego u (medijsku) moć i (životnu) kompetentnost smisla. Naime, nije pravo pitanje ima li život smisla. Naravno da ga ima, ima ga čak i previše, svuda je on oko nas, preblizu nam je (kao što je vidljivo u Kafke), unosi nam se opsceno u lice i iznutrice, u snove i žudnje, dere se na nas čim prestanemo piriti u njegovu žeravu. Čak su i svi oni koji su u 20. stoljeću donosili zlo, kipjeli od smisla, smisao im se pjenio na usta, i htjeli su njime iskasapiti i svoje “bližnje”. Smisao dakle, nije istina, nego droga, medijska tehnologija privlačenja pozornosti i zavođenja, budući da čovjek nije prirodno, komunikacijsko biće čiju rascijepljenost može iskupiti smisao, nego umjetno, telekomunikacijsko biće u potrazi za specifičnim ovisnostima. Zbilja nije tu da nas, jednom kada se s njome uskladimo, prosvijetli, nego da nas značenjima i iskustvima drogira – kako bismo uvijek na novi način bili izvan sebe (u sebi).”

      Iz knjige Zorana Roška, “Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla”, elektroničko izdanje, link:

      http://www.elektronickeknjige.com/rosko_zoran/paranoidnije_od_ljubavi_zabavnije_od_zla/index_page_000.htm

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s