§4.1. smrt Boga?

Posted on Updated on

 prethodno: §4. sofistika?

Naše nastojanje za cjelovitošću (§2.) usporedili smo s grčkim iskonom filosofije (§3.), a današnje krize/prijelome životnih formi s onima koji su tada označeni imenom sofistika (§4.). Ako preduvjet sofistike bijaše ”bijeg bogova” (§3.1.), koji bi događaj u našem dobu odgovarao tome? Friedrich Nietzsche 1880.-ih najavljuje ”povijest dva naredna stoljeća” koja ”više ne mogu drugačije doći”. Duhovno-povijesni događaj koji ih predodređuje nazvao je ”smrt Boga”.

Luđak. Zar niste čuli o onom luđaku koji je jednog sunčanog prijepodneva upalio svjetiljku, otrčao na tržnicu i neprekidno vikao: ”Tražim Boga! Tražim Boga!” Budući da se baš tamo okupilo mnoštvo onih koji nisu vjerovali u Boga, izazvao je ogroman smijeh. Je li se izgubio? reče jedan. Je li zalutao poput djeteta? reče drugi. Ili se prikriva? Plaši li nas se? Je li se ukrcao na lađu? Odselio? – tako su uglas svi vikali i smijali se. Luđak uskoči posred njih i prostrijeli ih pogledom. ”Kamo je nestao Bog?” povika ”Reći ću vam! Mi smo ga usmrtili – vi i ja! Svi smo mi njegove ubojice! A kako smo to uradili? Kako smo uzmogli ispiti more? Tko nam je dao spužvu da prebrišemo čitav horizont? Što smo učinili kad smo raskinuli lance kojima je ova zemlja bila prikovana za svoje sunce? Kamo se ona sad kreće? Kamo se mi krećemo? Dalje od svih sunca? Ne urušavamo li se neprekidno? Unatrag, postrance, naprijed, na sve strane? Postoji li još neko gore i neko dolje? Ne lutamo li kao kroz neko beskrajno ništa? Ne osjećamo li zadah prazna prostora? Nije li postalo hladnije? Ne nadolazi li neprestano noć i sve veća noć? Ne moraju li i jutrom svjetiljke biti upaljene? Zar još ništa ne čujemo od buke grobara koji pokapaju Boga? Zar ne njušimo još ništa od božjeg raspadanja? – i bogovi se raspadaju! Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav! A mi smo ga usmrtili! Kako da se utješimo, mi ubojice nad svim ubojicama? Ono najsvetije i najmoćnije što je svijet posjedovao iskrvarilo je pod našim noževima – tko će sprati tu krv s nas? Kakvom se vodom možemo očistiti? Kakve ćemo pokajničke svečanosti, kakve svete igre morati iznaći? Nije li veličina tog čina prevelika za nas? Ne moramo li sami postati bogovima da bismo se tek pokazali njih dostojni? Nikad nije bilo većeg čina – i onaj tko se poslije nas rodi, zbog tog će čina pripadati jednoj povijesti višoj od sve dosadašnje!”

Tu luđak zašutje i iznova pogleda svoje slušatelje: i oni su šutjeli i začuđeno u njega pogledavali. Najposlije baci on na pod svoju svjetiljku koja se razbi u komadiće i ugasi. ”Prerano dolazim” reče  tad ”još nije moje vrijeme. Ovaj strahoviti događaj još je na putu, još putuje – on još nije dopro do ljudskih ušiju. Munji i gromu potrebno je vremena, svjetlu zvijezda potrebno je vremena, čini potrebuju vremena, čak i nakon što su izvršeni, da ih se čuje i vidi. Ovaj čin je ljudima još uvijek udaljeniji i od najudaljenijih zvijezda – a ipak su ga oni izvršili!”

Pričalo se još da je luđak istog dana prodro u razne crkve i tamo zapjevao svoj requiem aeternem dio. Izveden i pozvan na odgovornost, on je uvijek odvraćao jedino ovo: ”A što su još te  crkve ako ne grobnice i nadgrobni spomenici Boga?” (Friedrich Nietzsche 1882.)

Sam Nietzsche taj najveći noviji događaj – da je ”Bog mrtav” – pojašnjava time da je ”neuvjerljivom postala vjera u kršćanskog Boga”, a na drugome mjestu izričito govori o ”činjenici da je kršćanski Bog ‘mrtav”’… Kršćanska je vjera [za Nietzschea] u bitnome ista ona koja je bila i vjera Platonova, naime ta da je Bog istina, da je istina božanska. No kad je jednom Bog protumačen prvenstveno i isključivo kao istinski i istinoljubivi, tad je unutarnje povijesno razviće sve bezuvjetnijeg istinoljublja moralo pod svaku cijenu žrtvovati i Boga samog… I u spisu Uz genealogiju morala čitamo: ”Što je, pitano u potpunoj strogosti, zapravo pobijedilo kršćanskog Boga? Odgovor stoji u mojoj ‘Radosnoj znanosti’ na strani 290: ‘sama kršćanska moralnost, onaj uvijek strože uzimani pojam istinskosti, ispovjednička finoća kršćanske savjesti, prevedena i sublimirana do znanstvene savjesti, do intelektualne čistoće po svaku cijenu’.”

Bezuvjetna volja za istinom, koju je Nietzsche pri koncu svojeg stvaranja izrijekom spoznao kao svoj najveći i najpresudniji problem, vrijedi dakle kao bit kršćanski protumačenog Boga, koji upravo zbog te i takve svoje biti od samog početka u sebi nosi klicu vlastite propasti. (Damir Barbarić 1992.)

Svrstava li se Nietzsche, dijagnosticirajući da je ”znanstvena savjest” i ”intelektualna čistoća” dovela do ”neuvjerljivosti vjere u kršćanskog Boga”, u onaj široki pokret scientističkog ateizma od npr. Comtea pa do suvremenih, 150 godina zakašnjelih, ”novih (?) ateista”? ”Luđak” ipak svoju vijest ne objavljuje vjernicima nego upravo ateistima, jer vidi problem koji je ovima skriven.

Od onoga trenutka kad je zanijekana vjera u Boga asketskog ideala postoji i jedan novi problem: problem vrijednosti istine. – Volji za istinom potrebna je kritika – odredimo time vlastitu zadaću -; vrijednost istine treba jednom pokusno dovesti u pitanje… (Friedrich Nietzsche 1887.)

Naime, kad je znanost Novoga vijeka odbacila svako pozivanje na svrhe i vrijednosti, na dobro, da bi se usredotočila na ”gole činjenice”, na ”bezuvjetnu istinu”, iščupala se iz tla/konteksta na kojem je iznikla, iz vjere u jedinstvo istine i dobra (kršćanske i platonističke). No, time ostaje nerješivo pitanje: je li sama znanost nešto dobro? Čemu znanost? I, ako je znanstvena istina jedina istina: čemu istina? Znanost, načelno odustajući od svrhovitosti, ne može na to odgovoriti.

ulomak premješten na novo izdanje: smrt Boga: čemu znanost? (ulomak iz Friedrich Nietzsche, Radosna znanost i Damir Barbarić, U intermezzu svjetova)

Dakle, smrt Boga ne znači samo nestanak religioznosti, nego potpunu upitnost svih vrijednosti koje je Zapad tijekom svoje povijesti uzdigao do samorazumljivosti, uključujući i znanost.

Zbog tog samoosvješćenja volje za istinom moral – u to nema sumnje – odsad počinje propadati: to je onaj veliki igrokaz u sto činova koji je namijenjen Europi u naredna dva stoljeća, najstrahotniji, najupitniji, a možda i nadom najbogatiji od svih igrokaza. (Friedrich Nietzsche 1887.)

sljedeći zapis§4.2. pri-povijest?

Literatura:

  1. Friedrich Nietzsche, Radosna znanost, Zagreb, str. 107.-108., preveo: Davor Ljubomir, izvornik: Friedrich Nietzsche, Die fröhliche Wissenschaft (1882.)
  2. Damir Barbarić, Približavanja, Zagreb 2001., str. 313.-314.
  3. Friedrich Nietzsche, Uz genealogiju morala, Zagreb 2004., str. 177., preveo: Mario Kopić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Zur Genealogie der Moral (1887.)
  4. Friedriche Nietzsche, Radosna znanost, Zagreb, str. 180.-182., preveo: Davor Ljubomir, izvornik: Friedrich Nietzsche, Die fröhliche Wissenschaft (1882.)
  5. Damir Barbarić, U intermezzu svjetova, Zagreb 2010., str. 185.-187.
  6. Friedrich Nietzsche, Uz genealogiju morala, Zagreb 2004., str. 177., preveo: Mario Kopić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Zur Genealogie der Moral (1887.)
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s