Mjesec: Studeni 2010

§25. (bes)plodno?

Posted on Updated on

More hoće da ga sunčeva žeđa ljubi i usisava; hoće postati zrakom i visinom i stazom svjetlosti i samom svjetlosti!

Slika Platonovog Sokrata, ili općenito platoničkog filosofa, kao erotologa kakvim se pokazao u zadnjim zapisima (od §21. nadalje, osobito §22.) može biti iznenađujuća za prosječno poimanje prema kojem je ”platonizam”, ili čak cjelokupna filosofija, neko bestrasno motrenje ideja odvojeno od svega tjelesnog i čuvstvenog, te usmjereno na ”čistu” spoznaju. Ta druga slika prvenstveno počiva na dialogu Fedon, koji je (vjerojatno) neposredno prethodio Symposionu (”Gozbi”).

…različnost spram Fedona sadržana (je) ponajprije u tome što ovdje u Simpoziju od samoga početka sve cilja na jedinstvenost i cjelinu svega, na zasnivanje svega što biva na jednome zajedničkom korijenu i izvoru, na erosu samom, čime onda biva znatno ublažen i donekle prevladan temeljni stav Fedona o načelnoj i nužnoj odijeljenost pravog i istinskog bića od svega postajućeg i propadajućeg, zajedno s tome pripadnim temeljnim ugođajem opuštenosti za tajnu smrti, koji ovdje prerasta u strast začinjanja i rađanja. Ono što je tamo bilo tek naslućeno i nagoviješteno pod imenima ”prisustvovanja” i ”zajedništvovanja”, to se ovdje pokušava sadržajno promisliti i izložiti putem analize praizvorne moći ”ljubavi”. (…)

U njemu [Symposionu] je mišljena i do riječi dovedena temeljna narav vremenitosti i prolaznosti svega živog. Možda se može reći da je upravo u tome sadržana i glavna, tako reći i jedina tema cjelokupnog djela. … Mnogim je tumačima krajnju zbunjenost izazivala činjenica da je ovdje ne samo cjelina tjelesnoga, pa onda i takovanih nižih očitovanja duševnosti, nego i ono za što bi se inače moglo u Platona očekivati posve suprotno, naime, mišljenje, spoznaja i znanje u cjelini, bez ostatka izručeno neumitnoj ništećoj moći vremena i prolaženja. (…)

Od izuzetne je važnosti i Diotimin opis pravoga puta erotičkoga uspinjanja… Unutrašnje načelo tog uspinjanja sadržano je u žudnji i sjedinjenju s jednim, zatim napuštanju tog jednog i otvaranju žudnje za cjelinu drugog svega takvog, čime je smjesta na neki neobičan način napuštena i sama oblast o kojoj je riječ. … Pri svemu je tome od izuzetnog značenja uvidjeti kako u tom stupnjevitom erotičkom usponu valja sagledati jedan, da tako kažemo, elementarno-egzistencijalni analogon onome istome što je ranije u Fedonu, te potom opet u Politeji, izloženo kao tek spoznajni postupak uzastopnog postavljanja ”hipoteza”, njihova ukidanja, te nadomještanja uvijek ”višima”. Tek iz sagledavanja obih tih momenata u njihovoj jedinstvenosti dobiva se neko bliže iskustvo toga što je Platon zvao filosofiranjem. (Damir Barbarić 1995.)

Spoznajni je ”uspon” ka cjelini znanja, dakle, neodvojiv od istodobnog iscjeljivanja čovjeka kao ”bića nedostatka”, u čemu ga vodi ”eros”, odnosno, nagon koji ”oblikuje živu supstanciju u sve šira jedinstva, tako da se život može produžiti i dovesti do višeg razvoja” (Freud, §23.) Jedinstvenost tih dvaju momenata traži da još i ono što ”noću sanjam” (naime, ono ”nesvjesno”) postane ”umijeće i um” (Nietzsche §24.). Jer je krajnje neznanje upravo nesklad između svjesnog i nesvjesnog, odnosno, to da …

… netko ono što smatra lijepim ili dobrim, to ne ljubi nego mrzi, a ono što smatra da je loše ili nepravedno, to ljubi i voli. To nesuglasje bola i naslade spram nazora utemeljenog na razumu, kažem da je krajnje neznanje (Platon 4. st. pr. Kr.)

Zato put ”erotske anamneze” zahtjeva koračanje objema nogama, odnosno, jedinstvenost ”strasti” i ”mišljenja”.

Put k uspjehu (u nastojanju duše da stekne uvid u predmete spoznaje, Oblike) vodi kroz filosofijsku ljubav, polazeći, kao u Gozbi, od ljubavi spram ljepote u pojedinom tijelu. Pod pretpostavkom (a nju Platon prihvaća čak i u Fedonu) da prvi koraci ka prepoznavanju Oblika moraju biti učinjeni kroz osjetila, takvi se koraci nalakše postižu kroz zapažanje ljepote jer ljepota je jedini Oblik čiji se parnjak na zemlji može izravno vidjeti okom tijela… Ljepota, skupa s mudrošću (istinom) i dobrotom, ima status vrhovnoga Oblika, ili radije, kao i one, predstavlja jedan od aspekata jedinstvenoga vrhovnoga Oblika. Međutim, kao ljepota, ona daje sponu s osjetilnim svijetom, sponu koja je nedostajala u ozbiljnijem okviru Fedona. Gozba i Fedar predočuju drugu stanu poticaja usmjerenoga na gore, ne puku intelektualnu radoznalost nego eros – strast, čak i ludilo koje je ipak božansko. (W. K. C. Guthrie 1975.)

Za razliku od drugih vidova ”božanskog ludila” koji pogađaju osobite božje odabranike – proroke, svećenike, pjesnike – eros pogađa svakoga, i stoga je baš taj vid ludila svojstven filosofu.

Pri pojmovnoj odredbi druge, božanske forme erosa Sokrat začudo ne polazi od pojma žudnje da bi ga preko promišljenosti slijedio sve do erosa, nego polazi od pojma pomamnog zanosa. Uz bolesnu, ljudsku pomamu postoji i pomama koju šalju bogovi (theia mania) tj. po-maknutost i ekstaza onoga tko je ispunjen bogom. To znači: onaj tko je na takav način po-maknut izvučen je iznad uskoće svakodnevice, i samo onome tko je obuzet poslovima svakodnevice i sve ocjenjuje prema njihovoj mjeri djeluje kao luđak u pejorativnom smislu, dok sam na sebi stječe iskustvo ispunjenosti onim što nije ljudsko, enthousiasmos: ”No kada se okani ljudskih nastojanja i zadrži se uz ono božansko, svjetina ga doduše kori kao luđaka; no to da je zanesen božanskim duhom (enthousiazon) svjetini ostaje skriveno”. Preko tog pomamnog zanosa kojeg šalju bogovi ”dospijevamo do najvećeg dobra”.

Platon navodi četiri vrste božanske uzvišenosti: duhovnu odsutnost proroka, ekstazu svećenika koji prinosi žrtve, oduševljenje pjesnika i – kao četvrtu formu – eros. Ta forma erosa, kao što pokazuje daljnji tijek govora, itekako može opstojati zajedno s umjerenosti (sophrosyne)…

Eros uistinu nije ništa drugo nego naslućujuće prisjećanje (anamnesis) na ono lijepo samo, time i na cijeli kosmos praslika. Prisjećanje, dakle eros, razbuđuje se pogledom na lijepo tijelo. Ideja lijepoga je naime za razliku od svih ostalih ideja ona koja se pojavljuje bez bitnog zamućenja u svojoj osjetilnoj prilici, tj. u pojedinačnom lijepome, kako i primamo njezin odslik ”najbistrijim od naših osjetila”, okom. Tako je lijepo među svime što se prikazuje u pojavnom svijetu ono ”najočevidnije” i ono na što se eros najsnažnije usmjerava.

Eros ima snage da našoj duši iznova da krila. On oslobađa dušu iz one uposlenosti koja je veže uz pojavni svijet i iskrivljuje joj pogled na ideje. Tako čežnja za lijepim daje duši novu usmjerenost i čini je prijemljivom za filosofiju. Eros je prema tome čovjekov najbolji pomoćnik (synergos) na putu do najviše spoznaje i vrline. (Rainer Thurnher 2000.)

Eros može čovjeka dovesti u dodir s onim što je nadvremensko, ali istodobno, kao trenutak koji ima svoj vrhunac/svršetak, on označava i nužnost silaska natrag u vremenitost.

Fedar je dialog zrelog Platona, govoren u doba najjačeg svjetla, u podne sredine ljeta, najdužeg dana i najveće visine sunca, u blizini onoga najvišega i najdubljega što je filosofiranju dostupno: ”Zar ne vidiš da gotovo baš sada podne se ustavlja, doba zvano nepokretno?” Ali ovo doba svečanog filosofiranja i dohvata najvećih nauka jest, kao što je cjeli dialog događaj filosofije, zapravo trenutak, sam u sebi ogroman i veliki događaj, čije vrijeme nije moguće mjeriti trajanjem, no koji ipak prolazi. Jer, ”brzo, čim zasvježi, idemo”. Koliko god Fedar, izlazeći iz ljudskih posala, otvara dialektikom pogled na božansko, gdje boravi duša previđajući ono ”što sad zovemo bitkom”, filosofiranju, kao ni filosofu, nije dano da zauvijek ostane tamo kamo ga nosi krilata duša. Filosof i filosofiranje su konačni i prolazni, zato Fedar, dialog ”nadnebeskog mjesta” završava jasnim ”idemo”, rastankom filosofiranja sa svojim vremenom i svojim svijetom, povratkom i silaskom u ljudsko, da bi se naposljetku, prihvaćeno od prolaznosti, rastalo i od njega.

No prije no što će filosof otići, mora se filosofiranje zamisliti o obliku svoje povijesne egzistencije. Da bi je prikazao, ”pribjegava” Platon ”usporedbi” sijanja i vremena konačne filosofije. ”Gospodar koji ima um (nous) i koji ima sjeme od kojeg želi da izrastu plodine neće ih sijati ”ozbiljno ljeti, za žetve, u Adonisove vrtove i veseliti se kako lijepi u osam dana izniknu”, nego će tako činiti  samo ”igre i svečanosti radi”, dok će inače, ozbiljno nastojeći, služiti se ”zemljoradničkom vještinom”, te sijati u ”ono prikladno i zadovoljan biti ako ono posijano za osam mjeseci dostigne svrhu (telos)”. Tako je i s onim tko ”o pravednom, lijepom i dobrom ima znanje”, naime filosofom; on od gospodara ne smije imati manje uma i od ”svojeg sjemena” ne valja mu uzaludno sijati u pisanu riječ, tvoreći logose koji nisu kadri braniti se ni ”istinu dostatno poučavati” jer pisati valja samo ”igre radi”, odn. za podsjetnik u zaboravnoj starosti, pa dok se drugi zabavljaju drugim igrama, pirovima i sličnim, on će svoj život, sve dok piše, tj. sije u ”vrtove slova”, provesti ”igrajući se”, a to je ”prelijepa, među lošima, igra onoga koji je u govorima kadar se igrati, mitove spravljajući (mythologuonta) o pravednosti i drugom”. No, od svega toga još ”mnogo ljepša ozbiljnost” nastaje kada netko, ”rabeći dialektičku vještinu, izabere pogodnu dušu, sadi pak i sije po znanju govore, koji njemu i onome kojem su usađeni dostatno pomažu, te nisu besplodni, nego imaju sjeme koje može niknuti drugim govorima u drugim dušama, i tako vječno besmrtnost pružati dostatno te onoga, tko ih ima, tvoriti blaženim sve do najvišega koliko je čovjeku moguće”. Platonovo filosofiranje u podne sredine ljeta svečanost je i igra koja i usporedbom biva smještena u doba žetve, kulminacije i dnevne i godišnje točke obrata Sunca. Sve posijano u toj igri svečanog trenutka filosofije brzo iznikne, ali, budući da se radi o događaju koji pada u vrijeme obrata, kada dan i godina, tj. konačno vrijeme filosofije, otpočinju put smiraju i zaboravu, starosti, odmah potom brzo uvenu, bolje i ozbiljnije (a to znači: razumijući sebe konačnim) nije nastojati nastaviti s igrom poslije minule svečanosti, nego sijući govore i uvide u pogodne duše pustiti filosofiranje u vrijeme gdje će, poput svakogodišnjeg povratka bilja i svečanosti ponovo plodno, puni sjemena, opet u krugovima nastajati trenuci filosofiranja.

Platonovo filosofiranje sebe, dakle, predaje vremenu kao sjeme, a ne kao gotov plod; odatle svaka interpretacija Platona mora biti tlo iz kojeg će u filosofiranju niknuti plodni izdanak. Filosofija nije vječna nego je stalno umiranje i preporađanje onoga na vrhu i u času obrata mišljenoga što ostavlja novo sjeme. Shvaćanje povijesti filosofije kao neporavnanog, kružnog vremena, orijentiranog svečanostima platonički je nauk o povijesti koja nije ni ponavljanje, ni dometanje u napredovanju, ni oduzimanje u nazadovanju, niti uopće povijest u vulgarnom, linearnom, protočnom vremenu, nego u vremenu iznenadnog trenutka. Interpretirati Platona primajući sjeme, osjemenjujući se, znači imati pravu mjeru blizine i daljine: iz daleka, vjetrom povijesnog tijeka nadošlo sjeme prima se u najveću blizinu, u vlastitu dušu, i hrani se iz nas kao iz tla; tako se Platonovo i naše međusobno ne zastiru i u nadmetanju ne nastoje isključiti, nego zajedno pripravljaju trenutak filosofiranja. (Ozren Žunec 1988.)

Jedna takva svečanost filosofije, njeno novo ”veliko podne”, bio je i Nietzscheov Zaratustra. U jednoj njegovoj prispodobi ”čisti spoznavatelj” je poput Mjeseca, koji tek neplodno reflektira tuđu svjetlost, i nedodirnut motri ono zemaljsko koje pod svjetlošću niče i rađa. ”Duh” takvog ”čistog spoznavatelja” prezire zemaljsko, ali ne i njegova ”nutrina”, i bivajući u tom rascjepu, takva je ”čista spoznaja”, paradoksalno, upravo ono što je Platon nazvao ”najvećim neznanjem”. Zato u pravoj spoznaji more, simbol nesvjesnog, koje baš kao i mjesec prima i odražava sunčevu svjetlost, ipak hoće mnogo više od refleksije – i samo postati svjesnom svjetlošću.

{O NEOSKVRNUTOJ SPOZNAJI}

Kad je jučer izašao mjesec, mislio sam da će roditi sunce: tako je širok i bremenit ležao na obzorju.

No lažac je bio s tom svojom trudnoćom: i prije ću još povjerovati u muškarca na mjesecu nego u ženu.

Doduše, nije on bogzna kakav muškarac, ta plaha noćna skitnica. Doista, nemirne savjesti hodi on preko krovova. Jer pohotan je i ljubomoran, taj monah na mjesecu, pohotan na zemlju i na sve radosti onih koji ljube.  …

Ovu prispodobu dajem vama, osjećajnim licemjerima, vama, ”čistim spoznavateljima!” Vas ja nazivam – pohotnima!

I vi ljubite zemlju i zemaljsko: dobro sam vas pročitao! – ali stida ima u vašoj ljubavi i nemirne savjesti – vi ste poput mjeseca.

Na prezir zemaljskog nagovorili su vaš duh, ali ne i vašu nutrinu: a ona je u vama najsnažnija!

I sad se vaš duh stidi što čini po volji vašoj nutrini i od vlastita stida ide potajnim i lažljivim putovima.

”To bi mi bilo najviše – tako govori sebi vaš lažljivi duh – na život gledati bez požude, a ne poput psa s obješenim jezikom:

Biti sretan u gledanju, zamrle volje, bez grabežljivosti i pohote samohleplja – hladan i pepeljastosiv po cijelom tijelu, ali s pijanim mjesečarskim očima!”

”To bi mi bilo najdraže” – tako sebe sama zavodi zavedeni – ”ljubiti zemlju kao što je ljubi mjesec i samo okom opipavati njezinu ljepotu.

I neoskvrnutom spoznajom svih stvari nazivam to što od stvari ništa neću: osim da smijem ležati pred njima kao zrcalo sa stotinu očiju.”–

O, vi osjećajni licemjeri, vi pohotni! Vama nedostaje nevinost u žudnji: i vi sada zbog toga klevećete žuđenje!

Uistinu, ne ljubite mi zemlju kao stvaratelji, kao oni koji oplođuju, kao oni koji se vesele bivanju!

Gdje je nevinost? Ondje gdje je volja za plođenjem. I tko hoće stvarati preko i iznad sebe, taj za me ima najčistiju volju.

Gdje je ljepota? Ondje gdje svojom voljom moram htjeti: gdje hoću ljubiti i propasti kako neka slika ne bi ostala samo slikom.

Ljubiti i propasti: to ide jedno s drugim oduvijek. Volja za ljubavlju: to znači biti voljan i za smrt. Tako vam zborim, kukavice!

No sada se vaša uškopljena zrikavost traži zvati ”promatranjem”! A što se može opipavati plašljivim očima, ima se krstiti ”lijepim”. O, vi onečišćivači plemenitih imena!

No to će biti vašom kletvom, vi neoskvrnuti, vi čisti spoznavatelji, što nikada nećete roditi: pa premda i široki i bremeniti ležali na obzorju! …

Uistinu, vi obmanjujete, vi ”promatrači”! … Nekoć mi se činilo da vidim dušu nekog boga kako se igra u vašim igrama, vi čisti spoznavatelji! Činilo mi se da nema boljeg umijeća od vaših umijeća! …

No prišao sam vam blizu: i tad mi je došao dan – a sad dolazi i vama – svršilo je mjesečevo vođenje ljubavi!

Ta pogledajte! Zatečen i blijed stoji on ovdje – pred jutarnjim rumenilom! Jer već dolazi ono, žareće – njegova ljubav prema zemlji dolazi! Nevinost i požuda stvaratelja jest svekolika sunčeva ljubav!

Pogledajte kako ono nestrpljivo dolazi preko mora! Ne osjećate li žeđu i vreli dah njegove ljubavi?

Hoće usisati more i ispijanjem podići njegovu dubinu sebi u visinu: i žudnja se mora uzdiže iz tisuću prsa.

More hoće da ga sunčeva žeđa ljubi i usisava; hoće postati zrakom i visinom i stazom svjetlosti i samom svjetlosti!

Uistinu, poput Sunca, ljubim život i sva duboka mora.

I to mi znači spoznaja: sve duboko treba gore – do moje visine.

Tako je govorio Zaratustra.  (Friedrich Nietzsche 1884.)

Literatura:

  1. Damir Barbarić, Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1.), Zagreb 1995., str. 144.-145.
  2. navod iz Damir Barbarić, Politika Platonovih Zakona: Uvod u studij Platona, Zagreb 1986., str. 72., preveo: Damir Barbarić, izvornik: Platon, Nomoi (4. st. pr. Kr.)
  3. W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije 4, Zagreb 2007., str. 399.-400., preveo: Dražen Pehar, izvornik: W. K. C. Guthrie, A History of Greek Philosophy (1975.)
  4. Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman, Zagreb 2004., str. 207.-209., prevela: Darija Domić, izvornik: Rainer Thurnher, Zu Struktur und Inhalt von Platons Phaidros (2000.)
  5. Ozren Žunec, Mimesis: grčko iskustvo svijeta i umjetnosti do Platona, Zagreb 1988., str. 18.-19.
  6. Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Zagreb 2009., str. 121. – 124., preveo: Mario Kopić, izvornik: Friedrich Nietzsche, Also sprach Zarathustra II (1884.)