Mjesec: Listopad 2010

§22. eros?

Posted on Updated on

Majeutika (§21.) izvodi na vidjelo implicitna ”mnijenja i predočbe”, ne samo da bi se u mišljenju očitovala njihova istinitost ili lažnost, nego i zato što, dok god su skriveni a ipak djelatni putem emocija s kojima su sklopljeni, ”nisu ništa drugo nego smetnje sposobnosti sudjelovanja u igri erosa”. Što se misli pod ”erosom”? Je li to neko naknadno kačenje filosofije na psihoanalizu?

Započnimo ovećim Platonovim izvatkom iz Symposiona (”Gozbe”). Sokrat prepričava pouku o ljubavnim pitanjima koju je primio od Diotime, čini se neke, u tim stvarima, vješte žene.

ulomak premješten na novo izdanje bloga: eros? (ulomak iz Platon, Simpozij)

Zanimljivo je pokušati prevesti dio o ”žudnji svega živoga za ostavljanjem sebi istoga” u suvremenije pojmove tako da to ”sebi isto” znači informacija, ”trudnoća tijelom” bi se odnosila na gene a ”trudnoća dušom” na podjednako ”sebične” meme. Presudno je ipak ovo:

Filosofirati znači u ljubavi težiti prema ljepoti, istini i dobroti, nastojati oko njihovog stalnog posjeda te napokon začinjati i rađati u njima, za volju besmrtnosti. Takav je tajni nauk o erosu – ta erotika – kojim Sokrat biva podučen od svećenice iz Mantineje. Vrhunac ovog misterijskog posvećenja – ta telea ka epoptika – kojemu je sve ranije izneseno samo priprema, sastoji se u uvidu u četiri stupnja erotičkog uspinjanja prema otajstvenoj svrsi… Na najnižem i za naš život najranijem stadiju to je ljubav prema lijepim tijelima, više od tijela vrijede lijepe duše i njihova djela i govori, još više čisti oblici znanosti, dok se na vrhu svega ljubavnog uspinjanja iznenada ne ugleda ona samo božanska praljepota, sunčano jasna, čista, nepomiješana, i erotički posvećenik, zrijući samo nju i samo s njom suživljen, uistinu dodirujući istinu, uz najvišu svrhu upućivanja doživi svoju besmrtnost. (Marijan Cipra 1978.)

No, odnos spram lijepoga nije tek ”gledanje”, nego i ”začinjanje i rađanje”:

I u Gozbi će se kao cilj i svrha filosofiranja, kao ono što zatiče filosofa na koncu dugog i postepenog erotičkog uspinjanja pokazati ”ono koje uvijek jest i niti nastaje niti propada, niti raste niti propada”… I premda dodir s takvim bićem biva nazvan znanošću (episteme) i naukom (mathema), ipak to samo nije više nikakav pojam niti neka znanost. Jednako tako, iako (kao i u Fedonu) filosof dospijevši u onaj ”vrhunac i posvećenje”ostaje tek motriti i gledati (theorein, idein) to ”jasno, čisto i nepomiješano” biće – ipak probija ovdje u Gozbi već i drugi jedan odnos spram vječnog i čistog bića, odnos za koji Platon traži izraz u riječi ”općenje” a nalazi ga konačno u ”rađanju”, ”porađanju”. Erosu, kojega Platon ovdje razaznaje kao pravi poriv filosofiranja, nije tek do zadobivanja, do stjecanja i posjedovanja pravog bića: njemu je doista samo do rađanja i poroda u dodiru s njim. Tako se filosofija ne pokazuje više samo jednom svojom stranom, naime kao puki odlazak, bijeg i napuštanje [kao u Fedonu], već u punini svojoj kao preporod i rađanje istine iz dodira s istinskim bićem. (Damir Barbarić 1986.)

Radi li se tu ipak o odustajanju od tjelesnog erotičkog objekta, ako je smjer ”od onog tjelesnog k duševnome, potom k cjelini navada i običaja, cjelini onog praktičkog, pa zatim cjelini onoga što se može i mora znati”, sve do nekog (da li mističnog?) lijepog samog? Obraćanjem pažnje na ljepotu onoga što nas prvenstveno pogađa kao lijepo (naime, tjelesna ljepota) učimo opažati i ljepotu duša, postupaka, znanja, i konačno, ljepotu u svemu (”ono lijepo samo”).

Sokrat je zapravo znao za moć strasti koja nekog zanosi, ali on vidi da eros nije samo prirodna moć, nego za nečim žudi. Eros vazda … ide na ono lijepo. Ali tada taj demon, kako ga naziva Diotima, mora razlikovati između ružnog i lijepog, ako voli lijepo. A tada je on zapravo mišljenje: Eros filosofos… Viša žudnja, probuditi u drugima pravu misao, logoi, i u njima prije svega vidjeti ono lijepo – to očito vlada cijelom mudrošću ljubavi koju Sokrat ovdje uči od Diotime… Uzdizanje k samom Lijepom ne znači ništa drugo nego da se uči vidjeti ono lijepo koje je u svemu. To sada dakako isuviše zvuči kao … [neki] pojmovi koje projiciramo u Platona. Ali to što u ovom portretu pedagogijskog erosa stoji pred nama zapravo ima premoćnu istinu. I za nas je neposredno evidentno da je ljubav ne samo ono što ne čini slijepim, nego omogućuje vidjeti, tako da netko nekog drugog nastoji vidjeti u njegovim istinskim mogućnostima i dopustiti mu da bude. Tako u strasti ljubavi – ako ne dopustimo da nas opsjedne do lažnoga ludila – leži smisleno usmjerenje na drugoga, a ono treba nositi svaki istinski ljubavni odnos. Smisleni odnos znači u Platonovu tekstu da je istinski eros upravljen na logoi, a logoi vazda znače ono što je važeće za sve… Ono također, ako je lijepo, … uopće nikada ne može biti odvojeno od svoje pojave. Lijepo se mora pojaviti, inače [to] nije ništa lijepo. Jer ono je sjaj i kao takvo nije ovisno o tome kakvo je neko biće, bilo čovjek ili bog ili štogod da je lijepo. (Hans-Georg Gadamer 1988.)

Literatura:

  1. Platon, iz djela Simpozij, u Damir Barbarić, Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1), Zagreb 1995., str. 135.-142., preveo: Damir Barbarić, izvornik: Platon, Symposion (4. st. pr. Kr.)
  2. Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike, Zagreb 1999., str. 147., izvornik: isto (1978.)
  3. Damir Barbarić, Politika Platonovih Zakona: uvod u studij Platona, Zagreb 1986., str. 19.
  4. Hans-Georg Gadamer, Čitanka, Zagreb 2002., str. 248.-249. i 252., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Gadamer Lesebuch (1997.)

§21. porađanje?

Posted on Updated on

premješteno na novo izdanje bloga: porađanje?

§19. ne znati da znaš?

Posted on Updated on

 

premješteno na novo izdanje bloga: ne znati da znaš?

 

ulomak premješten na novo izdanje bloga: implicitno znanje? (ulomak iz Andrej Ule, Znanost i realizam)