Kategorija o uzročnosti i slučajnosti predstavlja niz zapisa započet u ožujku 2010. a dovršen (?) ovdje u srpnju iste godine. Ovdje je sažetak cijelog tog niza koji obuhvaća početni zapis s prehodnog te zapise s ovog izdanja, kao i nekoliko ranijih, tematski srodnih, zapisa s prethodnog izdanja.
Niz je započeo kad sam pri naknadnom pisanju sažetaka ranijih zapisa na prethodnom izdanju došao do zapisa o pro-izvođenju iz skrivenosti u ne-skrivenost (iz III.2006.). Komentar na njega zahtjevao je (a potom i dobio) pojašnjenje onoga što Heidegger tu interpretira, naime Aristotelove četverostruke koncepcije uzroka (Guthrie, Bohm). Za dva od njih sam se mogao pozvati na ranije zapise: materija? (VIII.2006.: Schadewaldt, White, Gregorić i Grgić, Furth) i svrhovitost? (I.2008.: Barnes, Sheldrake, Guthrie, MacIntyre, Heisenberg – sada u novoj verziji §51. svrhovito? na ovom izdanju).
Budući da je dotična (meni zanimljiva) koncepcija uzroka odavno napuštena, zanimalo me i što ju je zamijenilo. Tri postaristotelovska pojma uzroka činila su mi se vrijednima razmatranja: prirodoznanstveni, Humeov i Kantov. Kako nam je prirodoznanstveno razumijevanje uzročnosti obrazovanjem postalo samorazumljivo, započeo sam s radikalnom Humeovom skepsom po pitanju uzrokovanja (Sanford, Božičević, Strawson). Već sam tu iskazao nezadovoljstvo tim gledištem i najavio kantovski odgovor na njega. Prethodno je trebalo pojasniti ključnu točku Kantovog gledišta, naime razmatranje uvjeta mogućnosti iskustva (Huxley, Weizsäcker, Bohm, Markusović). Pomoglo mi je Strawsonovo shvaćanje o neodvojivosti našeg oblikovanja i razumijevanja pojmovnih objašnjenja od naših tjelesnih moći (po)kretanja. Uzročnost (Wood, Filipović) je, dakle, jedna od apriornih formi kroz koje iskustvo tek može biti objašnjivo. No, nastojanje za sve dosljednijim i obuhvatnijim objašnjenjima vodi sve većoj formalizaciji i matematizaciji uzročnosti pri čemu početna antropomorfnost te forme uzmiče u korist form-ule (uzročna zakonitost? Barbarić, Weizsäcker, Strawson, Cassirer). Ili, aristotelovski rečeno, eficijentni uzrok poopćavanjem prelazi u formalni. Sljedeći zapis u nizu (prirodni zakon? Prigogine, Needham) više je historijskog karaktera, i opisuje povijest po kojoj je pojam ”zakona” uopće uspio dospjeti u (izvanljudsku) prirodu. Potom se (vječno? Sheldrake, Galilei, Hawking, Mittelstrass) ukazalo na sličnost (a dijelom i porijeklo) zamisli o prirodnim zakonima s platoničkim (i pitagorejskim) pojmovima o bezvremenom idealnom svijetu uzora koji određuju bivanje našeg vremenitog svijeta. Propitivanjem činjeničnosti prirodnih zakona, nalazi se da činjenice (MacIntyre, Heisenberg, Prigogine, Bohm) u sebi neizbježno sadrže neki već unaprijed ugrađen element našega predrazumijevanja. Taj je apriorni element ujedno predstavlja i norme (Tugendhat, Ule, Čuljak, Kim, Kuhn, Weizsäcker), a ta normativnost povratno objašnjava neka na prvi pogled neobična svojstva prirodnih zakona (navedena u zapisu ”vječno?”): norme svakako nisu nešto što nalazimo u prostoru i vremenu, nego nešto što ”mi” zahtjevamo od prostorno-vremenskog iskustva. Povratno, to pokazuje da pojam ”zakon” u sprezi s ”prirodni” ipak nije puki teološki relikt (kao što je moglo izgledati u zapisu ”prirodni zakon?”), nego ukazuje na njihov normativni aspekt. Ta se normativnost pokušala približiti s dva stajališta. Jedno je Kuhnovo, povezano s pojmom znanstvena paradigma (X.2006.: Planck, J. Lelas), koje ukazuje na zajednicu konkretnih znanstvenika kao preduvjet znanstvenog zakona; drugo je Weizsäckerovo koje nastoji provesti do kraja kantovski program, te svesti fizikalne zakone na uvjete objektiviranja stvarnosti.
Ti zapisi su prvotno objavljeni na starom izdanju, da bi naknadno (zajedno s jednim vrijednim komentarom bili pod istim datumima objavljeni ovdje). U ovom je izdanju bloga ta tematika nastavljena (unutar kategorije nazvane O uzročnosti i slučajnosti) najprije razmatranjem iznimki (Strawson, Bohm) od prirodnih zakona, i toga što nam njihova (ne)mogućnost govori o apriornosti. Ta nas tema vraća Aristotelu, i njegovim pojmovima tyche i automaton, kao slučajnostima (Grgić, Guthrie) koje ipak izgledaju svrhovito. U prošlom je stoljeću Lacan preuzeo pojam tyche (B. Fink, Hyldgaard, Matijašević) za slučajnost koja izgleda kao da je režirana. Za sličnu stvar, ali uz drugačije razumijevanje, Jung je skovao pojam sinkronicitet (Švob). Konačno, Bohm koristeći pojam kvantne spregnutosti otvara jednu mogućnost razumijevanja kako to što izgleda kao slučajna neuzročna podudarnost u našem prostorvremenu može biti uzročno povezano u nekoj višedimenzionalnoj stvarnosti (a što opet podrazumijeva kantovsko shvaćanje trodimenzionalnosti našeg iskustva prostora (VI.2006.: Kant, Heidegger, Bergson)). Taj je zadnji zapis na teme uzročnosti i slučajnosti razrađenija inačica zapisa čestice iz prvoga izdanja.
0 Responses to “uzročnost i slučajnost”