spregnutost?

Vidjeli smo da je Jung svoj pojam sinkroniciteta kao neuzročne smislene veze između događaja pokušao zasnovati na stanovitim promjenama u shvaćanju prirode povezanima s kvantnom mehanikom. Ako s ove distance pokušaj da se sinkronicitet uvede u znanstveni opis svijeta možemo proglasiti neuspjelim, ipak mnogi od nas  koji imamo dojmljiva iskustva koja uvelike odgovaraju onome što Jung naziva sinkronicitet a Aristotel tyhe ne možemo za ozbiljno prihvatiti skeptična ”objašnjenja” o pukoj slučajnosti. Čini mi se da stanovito svjetlo na takve slučajeve može baciti jedan osobiti ”paradoks” kvantne mehanike poznat pod nazivom pokus Einsteina, Podolskog i Rosena. Radilo se o jednom od Einsteinovih slavnih ”misaonih pokusa” koji je, u međuvremenu, stekao i stanovitu pravu eksperimentalnu potvrdu.

Za razumijevanje onoga što je bitno u sljedećem opisu pokusa i njegovih posljedica prethodno je potrebno razumjeti nekoliko stvari (od kojih bi neke mogle biti i filosofski zanimljive, ali ta razmatranja ostavljam za neki drugi put). 1.) Postoji svojstvo mikroskopskih čestica koje se naziva spin; ono je usmjereno, pa dva jednaka spina suprotnih smjerova daju ukupni spin koji je jednak nula. U načelu spin ima tri komponente koje odgovaraju trima dimenzijama prostora. 2.) Jedna od glavnih značajki kvantne mehanike jest da točno mjerenje jedne fizikalne veličine neizbježno vodi neodređenosti neke druge fizikalne veličine koja je s njom povezana. U ovom slučaju, mjerenje jedne od triju komponenti spina vodi neodređenosti (kolebanju) ostalih dviju. 3.) Jedna od glavnih značajki teorije relativnosti je to da se nikakvo djelovanje ne može prenositi prostorom brže od brzine svjetlosti. Dakle, nema trenutnog prijenosa međudjelovanja.

Pokus EPR dovodi u pitanje neke od tih pretpostavki, ali i, puno dublje (i zanimljivije), niz ”zdravorazumskih” pretpostavki o tome kakva vrsta međudjelovanja je uopće moguća.

Kvantna teorija ima jednu temeljno novu vrstu nelokalne veze, koju bi se moglo opisati kao neuzročnu povezanost sastavnih dijelova udaljenih jedan od drugog, što se pokazuje u pokusu Einsteina, Podolskog i Rosena.

Ovdje ćemo dati pojednostavljen oblik toga pokusa. Razmotrite jednu molekulu čiji je ukupni spin jednak nuli, a sastoji se od dvaju atoma sa [međusobno suprotnim] spinom. Neka se ta molekula raspadne nekom metodom koja ne utječe na spin bilo kojega od atoma. Ukupni spin tada ostaje nula, čak i kad se atomi rastave i prestanu značajno međudjelovati. Izmjerimo li sad bilo koju komponentu spina jednoga od atoma (recimo A), tada, stoga što je ukupan spin jednak nuli, možemo neposredno zaključiti da je ista komponenta spina drugoga atoma (B) upravo suprotna. Tako mjerenjem bilo koje komponente spina atoma A možemo dobiti vrijednost te komponente spina atoma B, bez da međudjelujemo s atomom B na bilo kakav način.

Da je to neki klasičan sustav, ne bi se pojavljivale nikakve teškoće pri tumačenju, jer bi svaka komponenta spina svakog pojedinog atoma uvijek bila oštro definirana i uvijek ostajala suprotne vrijednosti u odnosu na istu komponentu spina kod drugog atoma. Tu su dva spina u međuodnosu i to nam omogućava znati spin atoma B mjerenjem spina atoma A.

No, u kvantnoj teoriji imamo dodatnu činjenicu da samo jedna komponenta spina može biti oštro definirana u nekom trenutku, dok su druge dvije predmet slučajnih kolebanja. Ako bismo htjeli tumačiti kolebanja kao ništa drugo do posljedicu smetnji nastalih zbog mjernih uređaja, to možemo učiniti sa atomom A koga se izravno promatra. Ali kako atom B, koji ni na koji način ne međudjeluje bilo s atomom A, bilo s promatračkim uređajem, ”zna” u kojem smjeru treba dopustiti svom spinu da slučajno koleba? Problem se dodatno otežava razmotrimo li da smo slobodni proizvoljno preusmjeriti promatrački uređaj, dok se atomi još uvijek rastavljaju, i tako mjeriti spin atoma A u nekom drugom smjeru. Nekako se ta promjena neposredno prenese do atoma B, koji suglasno tome odgovara. Time smo navedeni proturječiti jednom od osnovnih načela teorije relativnosti, koje kaže da se nikakav fizikalni utjecaj ne može prenositi brže od svjetlosti.

Za naše svrhe nije nužno ići u stručne potankosti glede tih nelokalnih veza. Ovdje nam je važno da se izučavanjem posljedica kvantne teorije nalazi da se na korjenito nov način slama raščlamba nekog cjelokupnog sustava na skup neovisno postojećih, međudjelujućih čestica. Umjesto toga se, i iz razmatranja značenja matematičkih jednadžbi i iz ishoda samih zbiljskih pokusa, otkriva da razne čestice valja uzeti doslovno za projekcije višedimenzionalne zbilje koju se ne da obračunati pomoću bilo kakve sile koja djeluje među njima.

Razmatranje sljedećega uređaja može pomoći stjecanju nekog intuitivnog osjećaja o tome što se ovdje misli pojmom projekcije. Započinjemo pravokutnim spremnikom punim vode, s prozirnim zidovima (vidi gornju sliku). Pretpostavimo dalje da su dvije televizijske kamere, A i B, upravljene na ono što se zbiva u vodi (npr. ribu koja pliva unaokolo), kako se to vidi kroz dva međusobno okomita zida. Neka su sad na ekranima A i B u nekoj drugoj prostoriji vidljive odgovarajuće televizijske slike. Vidi se da među slikama što se pojavljuju na dvama ekranima postoji stanovita veza. Na primjer, na ekranu A vidimo sliku ribe, i na ekranu B drugu takvu sliku. U bilo kojem trenutku svaka će slika općenito izgledati različito od druge. No, te će razlike će biti povezane, u smislu da kad se vidi kako jedna slika vrši stanovita gibanja, vidjet će se kako se i druga slika odgovarajuće giba. Osim toga, sadržaj koji je uglavnom na jednom ekranu prelazit će na drugi, i obratno (npr. kad se riba u početku licem okrenuta kameri A zakrene za pravi kut, slika koja i bila na A sad će se naći na B). Tako će u svakom trenutku sadržaji slika na pojedinim ekranima biti povezani i međusobno se odražavati.

Dakako, mi znamo da se dvije slike ne odnose na neovisno postojeće stvari koje međudjeluju (pri čemu bi se primjerice moglo reći da jedna slika ”uzrokuje” odgovarajuće promjene druge). Prije se odnose na jednu stvar, koja je zajednički temelj obiju (a to objašnjava povezanost slika bez pretpostavke da jedna na drugu djeluju uzročno). Ta je stvar više dimenzije nego odvojene slike na ekranu; ili, da to drugačije iskažemo, slike na ekranu su dvodimenzionalne projekcije (ili facete) trodimenzionalne stvarnosti. U nekom smislu ta trodimenzionalna stvarnost u sebi sadrži one dvodimenzionalne projekcije. Ipak, budući da te projekcije postoje samo kao apstrakcije, trodimenzionalna stvarnost nije niti jedna od njih, nego nešto drugo, nešto čija narav nadilazi oboje.

Predlažemo da bi se kvantno svojstvo nelokalne, neuzročne veze udaljenih sastavnih dijelova moglo razumjeti proširenjem gore opisane predodžbe. To znači, svaku od ”čestica” koje sačinjavaju jedan sustav mogli bismo radije smatrati projekcijom ”višedimenzionalne” stvarnosti nego li odvojenom česticom koja postoji, zajedno sa svim drugima, u zajedničkom trodimenzionalnom prostoru. Primjerice u pokusu Einsteina, Podolskog i Rosena, kojeg smo ranije spomenuli, svakog od dvaju atoma koji na početku oblikuju jedinstvenu molekulu valja smatrati trodimenzionalnom projekcijom šestodimenzionalne stvarnosti. To bi se moglo pokazati pokusom, prouzročimo li raspad molekule i potom motrimo dva atoma kad su razdvojeni i dovoljno udaljeni jedan od drugog tako da ne međudjeluju, pa stoga nemaju uzročnih veza. Zapravo se nalazi da je ponašanje dvaju atoma povezano na način koji je prilično sličan ranije opisanom ponašanju dviju televizijskih slika ribe. Dakle, svaki se elektron (što se doista i pokazuje pažljivijim razmatranjem matematičkog oblika ovdje uključenih kvantnih zakonitosti) ponaša kao da je projekcija višedimenzionalne stvarnosti.

Pod određenim bi uvjetima takve dvije trodimenzionalne projekcije, koje odgovaraju dvama atomima, mogle imati razmjernu neovisnost ponašanja. Zadovolje li se ti uvjeti, tad je dobra približnost postupati s oba atoma kao s razmjerno neovisnim međudjelujućim česticama u istome trodimenzionalnom prostoru. No općenitije, dva će atoma pokazivati tipičnu nelokalnu povezanost ponašanja što povlači da su, promatrano dublje, samo trodimenzionalne projekcije gore opisane vrste.

Tad je sustav načinjen od N ”čestica” 3N-dimenzionalna zbilja, a svaka je ”čestica” njena trodimenzionalna projekcija. Pod uobičajenim okolnostima našeg iskustva, te su projekcije dovoljno blizu neovisnosti, pa je dobra približnost baviti se njima onako kako to obično činimo, kao sa skupom odvojeno postojećih čestica u istome trodimenzionalnom prostoru. Pod drugim okolnostima ta približnost neće biti prikladna. Na primjer, na niskim temperaturama skupina elektrona pokazuje novo svojstvo supravodljivosti, pri čemu električni otpor nestaje pa električna struje može teći neodređeno dugo. To se objašnjava tako što je pokazano da elektroni ulaze u drugu vrstu stanja u kojem više nisu razmjerno neovisni. Svaki se pojedini elektron ponaša prije poput jedne projekcije neke jedinstvene stvarnosti više dimenzije, i sve te projekcije dijele nelokalnu neuzročnu povezanost koja je takva da elektroni prepreke zaobilaze ”surađujući”, bez da su skrenuti ili raspršeni, i stoga bez otpora. (To bi se dalo usporediti s baletom, dok bi uobičajeno ponašanje elektrona bilo usporedivo s uznemirenom gomilom ljudi koji se gibaju na zbrkan način.)

Iz svega toga slijedi jest da bi implicitni red u osnovi trebalo smatrati procesom uvijanja i odvijanja u prostoru više dimenzije. To se samo pod određenim uvjetima može pojednostavniti na proces uvijanja i odvijanja u tri dimenzije; ali, posve općenito, implicitni red mora biti proširen na višedimenzionalnu stvarnost. Načelno, ta je stvarnost jedna nepodijeljena cjelina, koja uključuje cijeli svemir sa svim njegovim ”poljima” i ”česticama”. Ipak, kako smo već vidjeli, općenito se može izdvojiti razmjerno neovisne podcjeline, i smatrati ih približno samostalnima. Dakle, načelo razmjerne samostalnosti podcjelina, sada se proširuje na višedimenzionalni red stvarnosti, čija je dimenzionalnost zapravo beskonačna. (David Bohm 1980.)

Dakle, ključno je to da se u stanovitim situacijama dva ”predmeta” koji su u trodimenzionalnom prostoru odvojeni i (naizgled) nezavisni moraju smatrati jednim te istim predmetom u nekom višedimenzionalnom prostoru. Tada ta dva predmeta pokazuju neku vrstu povezanosti za koju ne možemo reći da je uzročna u uobičajenom smislu riječi. Naime, nije zamislivo da utjecaj ide prostorom od jednog predmeta ka drugome tijekom nekog vremena. Ali, ta povezanost je ipak posve realna, mada je ne-lokalna. Ona počiva na tome da su ta dva predmeta u određenom smislu jedan jedini predmet.

Radi li se tu ipak o uzročnosti? Čini mi se da tu nema potrebe za odustajanjem od pojma uzroka. Kad vidimo munju i čujemo grom, tad je jasno da nije munja uzrok groma, nego da se radi o jednoj ”stvari” koja se očituje na dva vremenski malo odvojena načina, svjetlošću i zvukom. Možemo reći i da je ta ”stvar” uzrok munji i gromu, kao što možemo reći da munja i grom jesu aspekti te ”stvari”. Tako možemo i na gornjem primjeru reći da je ona trodimenzionalna riba uzrok dvodimenzionalnih projekcija, kao i to da te dvodimenzionalne projekcije jesu aspekti trodimenzionalne ribe. Isto tako za one atome: ta dva trodimenzionalna atoma jesu aspekti jednog šestodimenzionalnog sistema, čak i nakon raspada molekule koja je bila očitovanje tog sistema u trodimenzionalnom prostoru.

Naravno, mnogima je teško uvažiti realnost ne-trodimenzionalnog prostora. Čini mi se da kantovsko shvaćanje prostora kao uvjeta mogućnosti iskustva tu može pomoći. Ipak, postoji važna razlika između Bohmovog i Kantovog pristupa. Za Kanta sama ”stvar” (ili, kako on to naziva, ”stvar po sebi”) ostaje zauvijek skrivena, transcedentna. Bohm, pak, smatra da se o samoj ”stvari” može zaključivati posredstvom onoga što se očituje. Sama stvar je implicitna u onome što se očituje (što je eksplicitno). Ali, svako to očitovanje je tek djelomično i nepotpuno – i to u tolikoj mjeri koliko svaka konačnost nikad ne može obuhvatiti beskonačnost.

No, kakve sve to veze ima sa sinkronicitetom i tyhe? Zamisao je ta da ”slučajni” a smisleno povezani događaji, za koje ne možemo zamisliti uzročnu vezu u našem uobičajenom prostoru, mogu zapravo očitovati dublje jedinstvo između dvaju bića, njihovu zajedničku pripadnost nekoj ”stvari”. Dakle, da kvantna spregnutost (entanglement) može imati neku analogiju u ljudskoj sferi, gdje se sudjelovanje u stanovitom zajedničkom sistemu može očitovati kroz ”ne-uzročne” a smislene povezanosti.

Naravno, dalek je put od analogije do objašnjenja, i skeptici ovim tekstom ne će biti nimalo uvjereni, niti je takvo što cilj ovoga teksta. On bi tek htio onima kojima je iskustvo takvih povezanih događaja suviše dojmljivo da bi bilo zanemarivo ukazati na to da oni nisu nužno protu-racionalni.

Literatura:

David Bohm, Wholeness and Implicate Order, London 1980., str. 71.-73., 186.-189., preveo: ja

sinkronicitet?

Kad u Freudovoj psihoanalizi pacijent/subjekt pokuša svesti nešto što mu se dogodilo pod ”puku slučajnost” i ”nešto što on nije uopće namjeravao”, terapeut načelno treba sumnjati u takvo samorazumijevanje. Ne u smislu da subjekt svjesno laže, nego da nije svjestan uzroka vlastitog ponašanja. Ta sumnja počiva na tezi da iza njegovoga svjesnog svrhovitog ponašanja postoji i jedna ”druga scena” koja je nesvjesna, te da nesvjesni nagoni s te scene zapravo određuju ”slučajnosti” koje se pojavljuju na svjesnom prvom planu. Stoga terapeut može iza ”slučajnosti” prepoznati stanovitu subjektu-još-ne-svjesnu svrhu. No, Freudov je učenik Jung uočio da se ponekad ne samo subjekt, nego i sve oko njega ponaša na sličan način, kao da ukazuje na stanoviti smisao. Slično Aristotelovom pojmu tyhe, i ovdje se radi o svrhovito uređenim podudarnostima koje iskaču iz uzročne sheme objašnjenja; o slučajnostima koje izgledaju kao da ih je netko režirao, mada uzročno objašnjenje zapravo ne dolazi u obzir. Uvažavajući kantovsko shvaćanje uzročnosti, Jung se poslužio stanovitim otkrićima kvantne fizike (o kojima možda drugom prilikom), a koja izmiču determinističkim objašnjenjima, da bi uz uzročnost pokušao uvesti još jedan princip povezivanja događaja, i tako objasnio navedena iskustva.

Otkrića moderne fizike su, kao što znamo, izazvala značajnu promjenu u znanstvenoj slici svijeta, i to time što su razbila apsolutnu neospornost prirodnog zakona i u činila ga relativnim. Prirodni su zakoni statističke istine, što znači da su potpuno nepobitne samo onda kada se bavimo makrofizičkim količinama. U prodručju vrlo malih količina proricanje postaje nesigurno, ako ne i nemoguće, jer se vrlo male količine više ne ponašaju u skladu s poznatim prirodnim zakonima.

Filosofski princip, na kojem se temelji naša koncepcija prirodnog zakona, jest uzročnost. Ako se veza između uzroka i posljedice pokazala samo statistički vrijednom i samo relativno istinitom, onda načelo uzročnosti prirodnih zbivanja ima samo ograničenu valjanost u objašnjavanju prirodnih zbivanja, i zbog toga pretpostavlja postojanje jednog ili više činilaca, koji bi bili potrebni za objašnjenje. Drugim riječima, rekli bismo da povezanost događaja može u određenim okolnostima biti drugačija od uzročne te da stoga zahtijeva neki drugi (dopunski) princip objašnjenja.

Naravno da ćemo oko sebe u makrofizičkom svijetu uzalud tražiti neuzročne događaje, i to iz jednostavnog razloga što ne možemo zamisliti događaje koji su povezani neuzročno i koji se mogu objasniti ne-uzročno. Ali to ne znači da takve pojave ne postoje. Njihovo postojanje – ili barem mogućnost njihovog postojanja – logično slijedi iz postavke o statističkoj istini.

Eksperimentalna metoda istraživanja nastoji ustanoviti redovite pojave, koje su uz to ponovljive. Prema tome, jedinstvene ili rijetke pojave nisu uzete u obzir. Štoviše, pokus nameće prirodi ograničavajuće uvjete, jer je njegov cilj prisliti prirodu da daje odgovore na pitanja koja je izmislio čovjek. Zato je svaki odgovor prirode više ili manje uvjetovan vrstom postavljenog pitanja i učinak je uvijek mješovit. Da bismo uopće mogli shvatiti te jedinstvene ili rijetke pojave mi smo, čini se, ovisni o ”jedinstvenim” i pojedinačnim opisima. To bi rezultiralo u kaotičnoj zbirci rijetkosti, više nalik onim starim prirodopisnim kabinetima gdje se mogu naći na jednom mjestu fosili i čudovišta u bocama, rog jednoroga, anatomski uzorak ljudskog tijela i osušena sirena.

Opisne znanosti, prije svega biologija u najširem smislu, dobro su upoznate s takvim ”jedinstvenim” primjercima, i u njihovu slučaju dovoljan je samo jedan primjerak nekog organizma, bez obzira koliko taj bio nevjerojatan, pa da se utemelji njegovo postojanje. U svakom slučaju brojni promatrači moći će se uvjeriti na osnovi onoga što su vidjeli vlastitim očima da takvo biće stvarno postoji. Tamo gdje se bavimo prolaznim pojavama koje za sobom ne ostavljaju vidljivih tragova, osim djelomičnih uspomena u mislima ljudi, onda jedan svjedok više ne zadovoljava niti bi nekoliko svjedoka bilo dovoljno da jedinstvena pojava postane potpuno vjerojatna. Valja se samo sjetiti poznate nepouzdanosti izjava očevidaca. … Potpuno jedinstvene i prolazne pojave, čije postojanje ne možemo ni proricati ni dokazati, nikad ne mogu biti predmet empirijske znanosti; rijetke pojave to mogu biti, ali pod uvjetom da postoji dovoljan broj pouzdanih pojedinačnih opažanja. Takozvana mogućnost takvih pojava nije ni od kakva značenja, jer kriterij za ono što je moguće u bilo kojem vremenu proizlazi iz racionalističkih pretpostavki tog vremena. Najviše što se može zahtijevati jest da broj pojedinačnih opažanja bude što veći. Ako taj broj, statistički gledano, pada unutar granica slučaja, onda je statistički dokazano da je to pitanje slučaja; time, međutim, nije dano nikakvo objašnjenje.

U našem doživljaju postoji neizmjerljivo široko polje čija površina kao da drži ravnotežu području uzročnosti. To je svijet slučaja, gdje slučajna pojava izgleda uzročno nepovezana s odgovarajućom činjenicom. Stoga ćemo morati pomnije istražiti cijelu zamisao i prirodu slučajnosti. Mi kažemo da slučaj mora imati neko uzročno objašnjenje i da se zove ”slučaj” ili slučajna ”podudarnost” samo zbog toga što se njegova uzročnost još nije otkrila. Budući da postoji ukorijenjeno uvjerenje o apsolutnoj nepobitnosti uzročnog zakona, smatramo ovo objašnjenje sasvim primjerenim. Ako je, međutim, uzročno objašnjenje samo relativno vrijedno, slijedi da premda očito slučajni niz može u većini slučajeva biti uzročno objašnjen, još uvijek mora ostati izvjestan broj slučajeva koji ne pokazuju nikakvu uzročnu vezu. Očigledno je da će broj uzročno objašnjivih pojava nadmašiti one za koje se pretpostavlja da su neuzročne, zbog čega površan promatrač ili onaj s predrasudama lako može previdjeti razmjerno rijetke neuzročne fenomene.

Kako ćemo ispitati neuzročne spojeve pojava, jer je očito nemoguće ispitati uzročnost svih slučajnih pojava? Odgovor na to jest da se neuzročne pojave mogu najvjerojatnije očekivati tamo gdje se uzročna veza čini nezamislivom.

Postoje slučajevi čija ”slučajnost” izgleda sumnjivo. 1. travnja 1949. zabilježio sam sljedeći primjer: Danas je petak. Za ručak imamo ribu. Netko je uzgred spomenuo aprilske šale i običaj ”aprilske ribe”. Toga istog jutra zapisao sam moto koji kaže: ”Est homo totus medius piscis ab imo.” Popodne mi je jedna od mojih pacijentkinja, koju mjesecima nisam vidio, pokazala neke vrlo  dojmljive slike riba koje je u međuvremenu naslikala. Navečer mi je netko pokazao vez s ribolikim morskim čudovištima. Sutradan, 2. travnja, jedna druga pacijentkinja koju nisam vidio nekoliko godina ispričala mi je svoj san: stajala je na obali jezera i gledala veliku ribu kako pliva ravno prema njoj i pristaje kraj njezinih nogu. U to vrijeme sam bio zauzet proučavanjem simbola ribe u povijesti. Samo jedna od ovdje spomenutih osoba je o tome nešto znala.

Sumnja da se ovdje radi o smislenom podudaranju, tj. o jednoj neuzročnoj vezi, veoma je prirodna. Moram priznati da me se ovaj tok događaja prilično dojmio. Činilo mi se da ima izvjesno numinozno [božansko] svojstvo. U takvim okolnostima skloni smo o tome reći: ”To ne može biti puki slučaj”, a da zapravo ne znamo što govorimo. Snaga jednog dojma ipak ne može biti dokaz smislenog podudaranja svih ovih riba. Moram priznati da je vrlo neobično da se tema ribe u roku od dvadeset četiri sata pojavljuje šest puta. Ali moramo se sjetiti da je petkom riba uobičajeno jelo, a 1. travnja netko vrlo lako može pomisliti na aprilsku ribu. Ja sam se u to vrijeme nekoliko mjeseci bavio simbolom ribe. Tako nema mogućeg opravdanja za to da se u tome vidi nešto više od slučajne skupine. Tokovi ili nizovi, koji se sastoje od sasvim običnih pojava, moraju se za sada smatrati slučajnim. (Kao dopuna ovome što sam malo prije naveo, rado bih napomenuo da sam napisao ove redove sjedeći kraj jezera. Upravo kad sam završio ovu rečenicu, odšetao sam do zida; tamo je ležala mrtva riba.)

Ova se pretpostavka uistinu može i mora smatrati istinitom sve dok nedostaje dokaz da njihova vremenska podudarnost prelazi granice vjerojatnosti. Kad bi taj dokaz postojao, on bi ipak u isto vrijeme potvrdio da postoje stvarno neuzročne veze događaja, za čije objašnjenje bismo morali pretpostaviti jedan činilac nespojiv s uzročnosti. Onda bismo morali pretpostaviti da su događaji s jedne strane općenito povezani jedni s drugima kao karike u lancu uzročnosti, a s druge strane, jednom vrstom smislene unakrsne povezanosti.

Želio bih spomenuti drugi slučaj karakterističan za određenu vrstu događaja. Supruga jednog od mojih pacijenata, čovjeka pedesetih godina, jednom mi je u razgovoru spomenula da se dok su umirale njezina majka i baka, ispred prozora mrtvačke sobe sjatilo mnoštvo ptica. Čuo sam slične priče i od drugih ljudi. Budući da se liječenje njezina supruga bližilo kraju, i kako je njegova neuroza bila uklonjena, razvili su se neki naoko bezazleni simptomi koji su mi se činili kao simptomi srčane boljke. Uputio sam ga specijalistu koji mi je nakon pregleda pismeno saopćio da nije mogao naći nikakav razlog za zabrinutost. Vraćajući se od liječnika moj pacijent se na ulici srušio. Kad je doveden kući, njegova supruga je već bila zabrinuta, jer vrlo brzo nakon što je njezin suprug otišao liječniku, cijelo jato ptica spustilo se na njihovu kuću. Ona se, dakako, sjetila sličnih slučajeva koji su se zbili prilikom smrti njezinih rođaka i bojala se najgoreg.

Premda sam osobno poznavao te ljude i mada vrlo dobro znam da su ovdje navedene činjenice istinite, ne zamišljam ni trenutka da će one navesti nekoga da promijeni mišljenje, pogotovo nekoga tko takve stvari smatra pukim ”slučajem”. Moj je jedini cilj prilikom navođenja ova dva primjera naprosto želja da pokažem kako se smislene podudarnosti obično izražavaju u svakodnevnom životu.

Ovdje bih htio skrenuti pažnju na nesporazum do kojeg bi moglo doći zbog naziva ”sinkronicitet”. Izabrao sam ovaj naziv, jer mi se istodobno pojavljivanje dvaju smisleno ali ne uzročno povezanih događaja činilo bitnim mjerilom. Zato upotrebljavam općeniti pojam sinkronicitet u posebnom smislu vremenskog podudaranja dvaju ili više uzročno nepovezanih događaja koji imaju isto ili slično značenje (nasuprot sinkronizmu, što jednostavno znači istodobno pojavljivanje dvaju događaja).

Sinkronicitet znači istodobnost određenog psihičkog stanja s jednim ili više vanjskih događaja, koji se pojavljuju kao smislene usporednice trenutačnog subjektivnog stanja – i u izvjesnim slučajevima obrnuto.

U ovim i sličnim drugim slučajevima čini se da postoji jedno a priori, uzročno neobjašnjivo znanje o određenoj situaciji koje se u to vrijeme ne može dokazati. Sinkronicitet se stoga sastoji iz dva činioca: a) Jedna nesvjesna slika dolazi u svijest ili neposredno (tj. doslovno) ili posredno (simbolički ili naslućeno) u obliku sna, predočbe ili predosjećaja; b) Stvarna situacija podudara se s ovim sadržajem. Jedno je isto toliko zagonetno kao i drugo. Kako nastaje nesvjesna slika, a kako podudaranje? Potpuno razumijem zašto ljudi radije sumnjaju u stvarnost ovih pojava. (C. G. Jung 1952.)

Dakle, prema Jungu, uz uzročni lanac događaja, ponekad postoji i još jedno povezivanje, po smislu (jedna ”druga scena”). Slučajeve takve veze nazvao je sinkronicitetom. Jung je pokušao doseći znanstveno priznanje za svoju zamisao na dva načina. Prvo je bilo statističko istraživanje stanovitih astroloških veza, koje je dalo zanimljiv rezultat: upravo oni aspekti koji se tradicionalno očekuju u astrološkim predviđanjima pokazali su se kao najčešći, ali ta učestalost je bila statistički beznačajna (i stoga znanstveno irelevantna). Drugo, potražio je podršku fizičara nobelovca W. Paulija.

Po Jung-Paulijevoj ”teoriji sinkroniciteta” među pojavama, pored uzročne veze, vlada još i sinkronicitet – svojevrsna neuzročna smislena veza.

Za Jungov pristup tipično je inauguriranje svih pučkih praznovjerja do kojih je tijekom života uopće uspio doći. Tu ulaze primitivni kultovi, različite religijske dogme, horoskop, Yi Jing kao sredstvo proricanja, sanjarice… Jung je na zanimljiv način našao potporu za svoje teze u istaknutom fizičaru i nobelovcu Wolfgangu Pauliju. Suradnja Junga i Paulija nije počela na temelju nekakve teorijske srodnosti i simpatije, već je Pauli nakon propaloga kratkotrajnog braka zatražio pomoć psihijatra i obratio se Jungu. U godinama koje su slijedile, razvit će se suradnja i dijalog zahvaljujući kojemu je Jung navodno revidirao i sredio neke od svojih teza. S druge strane, Pauli će na svoj način podržati neke od važnijih Jungovih stavova i barem stvoriti utisak da Jungova ”teorija” nalazi potporu i u modernoj fizici. Tako si je Jung stvorio sjajno osiguranje od prigovora upravo iz znanstvenih krugova da je šarlatan, čemu je, uostalom, bio sklon i sam Freud. Doista, tko će se usuditi reći da se jedan od važnih fizičara dvadesetog stoljeća u slobodno vrijeme bavio gatanjem i da je, štoviše, smatrao da je to gatanje znanstveno duboko utemeljeno.

Jasno, teorija sinkroniciteta zapravo i nije fizikalna teorija te je Pauli nije ni mogao izložiti u nekome fizikalnom radu, objavljenome u odgovarajućim znanstvenim publikacijama. Vrlo je u tom pogledu simptomatična knjiga Tumačenje prirode i psihe, koju su, sudeći barem po naslovnoj stranici, zajedno napisali Jung i Pauli. No ovo koautorstvo samo je djelomično: knjiga se zapravo sastoji od dva potpuno nezavisna teksta. … Interesantno je da Pauli teoriju sinkroniciteta nije ni spomenuo, pa čak ni nagovijestio, u govoru prilikom primitka Nobelove nagrade za fiziku 1945., dakle na mjestu na kojem bi se očekivala generalna sinteza pogleda na svijet i znanost, i na kojem se sigurno ne bi očekivalo temeljito obrazloženje i temeljito znanstveno opravdanje svakoga izrečenog detalja. …

I tako, tamo gdje je, činilo se, carevao slučaj, sada se uvodi ”sinkronicitet”. To je kao da smo rekli da ne vjerujemo u vraga, ali ipak kažemo za neke stvari: ”To nije bez vraga.” Teško da bi se mogao naći eklatantniji primjer pseudoznanstvene pseudoteorije. Primjer koji navodi Jung s pticama koje se navodno skupljaju u blizini umirućega, upravo je primjer sinkroniciteta. Naime, ni po Jungu ne postoji nikakva uzročna veza između nečijeg umiranja i okupljanja ptica. Ali, to se, navodno, ipak dešava. Dobro, možda češće ne nego da, ali kada da, onda je to vrlo značajno, smisleno i povezano, i onda je to slučaj sinkroniciteta. Drugim riječima, svaki pojedini slučaj u kojem takve podudarnosti nema, nimalo ne oslabljuje tezu o sinkronicitetu, ali je zato svaki slučaj u kojem se takva podudarnost desi, potvrđuje.

”Smislena koincidencija” nastupa naknadno. Pomoću tog načina objašnjavanja nećemo moći ništa predvidjeti, samo, nakon što je utvrdimo, moći ćemo se diviti i čuditi ”nevjerojatnoj i neobjašnjivoj podudarnosti”. (Goran Švob 2009.)

Junga i njegov sinkronicitet Švob odbacuje kao ”pseudoznanost”, prvenstveno jer ne omogućuje predviđanje budućih događaja. Doista, čini da su desetljeća koja su prošla od ovog prijedloga pokazala da taj pojam nije prihvaćen u znanstvenoj zajednici. Ipak, postao je popularan u ne-znanstvenim krugovima. Ne samo što sam Jung u vezi s takvim prepoznavanjem spominje intuiciju, nego i skeptični Švob kaže da se tu prije traži neka umjetnost nego li znanost. Kad bismo umjesto ”umjetnost” rekli ”vještina” približili bismo se tradicionalnom nazivu za one koji su tako vješti.

Ipak, sam fenomen o kojem Jung govori doista ostavlja dubok dojam, i ne prestaje intrigirati, pa bi  neka naznaka mogućnosti objašnjenja svakako bila zanimljiva. Možda je sljedeći nastavci Uvoda ponude?

Literatura:

1. C. G. Jung i W. Pauli, Tumačenje prirode i psihe, Zagreb 1989., str. 9.-12., 14.-16., 27., 31., 36., prijevod: Ingeborg Schmidt, izvornik: C. G. Jung, W. Pauli, Naturerklärung und Psyche (1952.)
2. Goran Švob, Od slike do igre, Zagreb 2009., str. 213. – 222.

uzročnost?

 

Kao uvod u konkretni kantovski odgovor Humeovim gledištima o uzročnosti, najprije kratko ponavljanje općenite Kantove strategije odgovora na taj tip skepticizma, odnosno kantovskog shvaćanja apriornosti (opširnije izložene u prethodnom zapisu).

Naše spoznavanje predmeta ne ovisi samo o tim predmetima nego također i o našim sposobnostima spoznaje, koje stoga predodređuju da predmete možemo u stanovitom smislu znati a priori. Apriornost neke spoznaje ne zasniva se na predmetima koje spoznajemo nego na doprinosu kojega znanju dodaju naše spoznajne sposobnosti. Stoga se apriorno znanje posve razlikuje od urođenog znanja (čije postojanje Kant odbacuje): urođeno bi nam znanje bilo usađeno pri rođenju, od Boga ili prirode, dok znanje a priori sami proizvodimo kroz provođenje vlastitih sposobnosti.

Spoznaja izniče iz receptivnih i aktivnih sposobnosti. Predmeti djeluju na nas, pružajući nam osjete, a naše razumijevanje dovodi do sinteze, prema pravilima, omogućujući jedinstvo iskustva. Naša osjetilnost može primati osjete samo ako su uređeni u stanovitim odnosima, u prostoru i vremenu. Nužne forme našeg razumijevanja pružaju temeljne a priori pojmove, ili kategorije prema kojima se iskustveni predmeti nužno podvrgavaju određenim uvjetima, poput toga da sve promjene slijede uzročne zakone. (Allen W. Wood 1995.)

Mada Kant prihvaća Humeov uvid da uzročnost nije izravno opaziva (na pr. u sudarima biljarskih kugli), on je ipak smatra neizbježnom: bez da učitavamo uzročnost ne bismo uopće imali povezanost razumljivog svjesnog iskustva nego tek nepovezanu hrpu dojmova. Stoga uzročnost nije puko opažanje pravilnosti na koje smo navikli, nego jedna od kategorija koje su uvjet pod kojim je (razumljivo) iskustvo uopće moguće.

Kategorije se kao uvjeti spoznaje očituju tek u iskustvu. One su bez osjetilnosti prazne, kao što su pak osjetni doživljaji bez kategorija slijepi. Najbolji je primjer za to kategorija uzročnosti (kauzaliteta). To je onaj problem na kome je empirizam kod Humea zašao u ćor-sokak proglasivši tu kategoriju subjektivnom navikom. Ta je humeovska konsekvencija doduše probudila Kanta ”iz drijemeža metafizike”, ali je taj skepticizam negirao ne samo mogućnost filosofije nego i objektivnost svake znanstvene spoznaje. A ta je negacija bila neodrživa i determinirala je Kantov kritički stav. Kategorije nisu psihologističko-empirističke, nego transcendentalne, duhu ljudskom svojstvene, prije iskustva kao njegove mogućnosti dane: iskustvom tek otkrivene i po njemu sadržajem ispunjene. Čovjek nužno – po strukturi svoga duha, svoje svijesti – traži uzročnu povezanost, a što će u pojedinom slučaju biti određeno, odnosno spoznato kao uzrok, to je stvar promatranja i istraživanja – ukratko stvar iskustva. (Vladimir Filipović 1982.)

Suvremeni filosof tzv. ”analitičkog” usmjerenja Peter Strawson u osnovi prihvaća kantovski argument, ali bi vjerojatno ovome ”po strukturi svoga duha, svoje svijesti” dodao i nešto kao ”po strukturi svojih moći djelovanja i trpljenja”, iz čega nipošto ne bi trebalo isključiti ”strukturu svoje tjelesnosti”. Čini se da baš tom strukturom imamo prigodu, nasuprot Humeovoj tvrdnji, neposredno opazati uzročne veze.

Hume je pronašao subjektivni izvor koji je uzeo kao razlikovno obilježje našeg pojma uzročnosti kao prirodne relacije. To razlikovno obilježje obično je opisivao kao ideju nužne povezanosti. No, dopustio je da ono nosi i druge nazive za koje je kazao da su ”gotovo” sinonimni: ”djelotvornost”, ”djelovanje”, ”moć”, ”sila”, ”energija”, ”nužnost”, ”sveza” i ”stvaralačka kvaliteta”, kojima je mogao dodati i termin ”pritisak” a da ne odluta daleko. Usredotočimo li se na trio ”moć”, ”sila” i ”pritisak” te upitamo iz kojeg utiska se izvodi predočba razaberiva u svima njima, najočitiji se odgovor odnosi na iskustvo što ga imamo o vršenju sile na fizičke stvari ili o situaciji kada fizičke stvari – uključujući kao fizičke stvari tijela drugih ljudi – na nas vrše silu. Mi guramo ili povlačimo ili smo gurnuti ili povučeni te osjećamo pritiskanja ili povlačenja, silu, pritisak ili moć koju vršimo ili je nad nama vršena. Ovdje imamo iskustvo koje je neposredno koliko bismo mogli poželjeti: utisak sile koja je izvršena ili pretrpljena.
Tu je, dakle, izvor jedne od zamisli što ih Hume međusobno povezuje kao ”gotovo sinonimne”. Ali, naravno, primjenu zamisli sile mi ne ograničujemo na mehanička premještanja, guranja ili povlačenja u kojima mi sami ili drugi ljudi sudjelujemo kao djelatnici ili trpitelji. Zamisao proširujemo na sve takve transakcije. Postoji li, kao što Hume sugerira, u tom proširenju neki element antropomorfne projekcije? Možda je tako. U velikom kamenu koji se kotrlja niz planinu pregazivši na svom putu drvenu kolibu mi vidimo ogledan primjer sile i možda, promatrajući to na taj način, mi se na neki jedva suvisao način poistovjećujemo s kolibom (ako smo jedna vrsta osobe) ili s kamenom (ako smo druga): u mašti se stavljamo na mjesto jednoga ili drugoga.
Tvrdim, dakle, da bismo mehaničke transakcije tebali smatrati temeljnima u našem ispitivanju ideje uzročnosti općenito. One su temeljne za naše vlastito uplitanje u svijet, za naše izazivanje namjeravanih promjena; mi se prihvaćamo nečega, stavljamo ruke na plug, pritišćemo olovku ili dugme, povlačimo polugu ili obarač. Upuštajući se u te transakcije u njima nalazimo izvor zamisli moći i sile, pritiska i prisile. Stoga ne traba čuditi što takve transakcije pružaju osnovni model kada se odvija teoretska potraga za uzrocima, što tražimo uzročne ”mehanizme”, što čak i kad je posve bjelodano metaforičan, jezik mehanizama prožimlje jezik uzroka općenito, kao u izrazima ”uzročna povezanost”, ”uzročne veze” i ”uzročni lanac”.

Općenito, dakle, potraga za uzročnim teorijama potraga je za modusima akcije i reakcije koji se na običnoj razini ne mogu primijetiti (ili koji se uopće ne mogu primijetiti, nego su postulirani ili pretpostavljeni), a koje smatramo razumljivim zato što ih stvaramo po uzoru na one različite moduse akcije i reakcije kojih smo svjesni ako sami u njima sudjelujemo – ili ih pak pomišljamo u analogiji s njima.

Naravno, neku akciju možemo primijetiti ili za nju možemo doznati a da ne znamo popratne okolnosti. U tim slučajevima zahtjev za objašnjenjem je na mjestu. To je zahtjev za ispunjavanjem praznina u našem znanju. No praznine su, skloni smo kazati, poput praznih mjesta u već pripremljenim formularima. Unaprijed znamo područje mogućih ispunjavanja, jer znamo kojom se vrstom stvari trebamo baviti. Učenje se odvija u prethodno postojećem, već pripremljenom okviru uvjetovanog očekivanja. U našem samosvjesnom postojanju kao bića svjesnih svijeta predmeta i događaja nema trenutka u kojem smo podjednako pripremljeni i nepripremljeni da nešto iz nečega proizađe. U biti je, dakle, pojmova koji pripadaju našoj osnovnoj predteoretskoj zalihi, da stvari u pravilu djeluju na takve i takve načine. To je pojmovni okvir u kojemu sklonost u sebi sadrži općenitost. Na toj nam osnovi promatranje pravilnosti može pomoći da obogatimo svoje primitivne pojmove moći i tendencija stvari – te primitivne pojmove bez kojih ne bismo imali nikakve pojmove stvari samih.

Osim toga, puke nas pravilnosti slijeda same po sebi ne uvjeravaju da smo pronašli uzroke. Ptice koje lete prema kopnu nagovješćuju nadolazeću oluju. Mnoge druge pojave posve su pouzdane naznake da će doći do nekih drugih pojava. No samo ako možemo više ili manje nejasno zamisliti da su prethodeća i slijedeća pojava povezane na neki način koji se više ili manje može svesti na modele uzročne akcije ili reakcije koje već posjedujemo ili im je pak analogan – samo smo tada pripravni prethodnu pojavu smatrati uzrokom potonje. Za gorljivije istraživače – za prirodoznanstvenika – takav mračan i nejasan pojam uzročne veze neće biti zadovoljavajući. On želi znati detalje veze, unutarnji mehanizam povezanosti. On želi znati kako on funkcionira. Samo je tada uvjeren da posjeduje potpuno razumijevanje stvari. Interes za tim razumijevanjem nije, naravno, čisto teoretski. Jer upravo pomoću tih istraživanja proširujemo svoju vlastitu kontrolu nad prirodom, svoje vlastite moći izazivanja ili sprečavanja učinaka koje želimo ili kojih se bojimo.

Općenita tvrdnja koju sam isticao u neposredno prethodećim odjeljicima glasi da iako promatranjem pravilnosti slijeda uistinu doznajemo mnogo o djelovanju uzročnosti u svijetu, to je tako samo zato što je općenita ideja uzročne djelotvornosti i uzročnog odgovora, učinaka izazvanih na raznolike specifične načine, već nastanjena kod nas, već implicitna u širokom rasponu pojmova stvari, kvalitete, akcije i reakcije koji pripadaju našoj osnovnoj zalihi pojmova onoga što je dostupno promatranju. To je razlog zbog kojega je Kant u temeljnom smislu u pravu protiv Humea. On je imao čvrst uvid u središnji motiv koji možda ne bi bilo neprihvatljivo izraziti više-manje njegovim riječima da pojam uzročne djelotvornosti nije izveden iz iskustva svijeta predmeta, nego je njegova pretpostavka; ili, možda bolje, on je već s nama kada sve što bi se moglo nazvati ”iskustvo” započinje. (Peter Strawson 1992.)

Literatura:

1. Allen W. Wood, u Kantianism, u A Companion to Metaphysics, 1995. (ur. J. Kim i E. Sosa), str. 261., preveo: ja
2. Vladimir Filipović, navod iz: Klasični njemački idealizam (hrestomatija), Zagreb 1982., str. 26. – 27.
3. Peter Strawson, Analiza i metafizika, Zagreb 1999., str. 106. – 113., preveo: Filip Grgić, izvornik: Peter Strawson, Analysis and metaphysics (1992.)

uzrokovanje?

Od četiri Aristotelova ”uzroka”, suvremene rasprave bave se prvenstveno eficijentnim, djelatnim uzrokom. ”Prihvaćeno gledište” je, još uvijek, uglavnom Humeovo skeptičko. Evo izvadaka iz jednog enciklopedijskog izvještaja pod natuknicom causation, iz članka o Humeu iz Hrestomatije, a potom i iz Analiza i metafizika Petera Strawsona.

Hume je dominantan filosof uzroka i posljedice. Tekuća rasprava o Humeovim gledištima i argumentima, za i protiv, mogla bi pokriti većinu suvremene filosofske rasprave o uzrokovanju. (…) Ne možemo izravno opažati uzročne veze. Na to je većinsko stajalište uvelike utjecao Hume svojim primjerom djelovanja bilijarskih kugli. Možemo vidjeti gibanja, i promjene gibanja kugli. Možemo vidjeti da jedna kugla dotiče drugu neposredno prije nego se druga započne gibati. Ne možemo vidjeti da postoji uzročna veza između tih dvaju gibanja.

Uzrok i posljedica postoje odjelito i ”um nikad ne opaža neku stvarnu vezu između odjelitih postojanja”. (…)

Svaki par uzrok/posljedica oprimjeruje neki fizikalni zakon. Prema Humeu, u uzročnosti se ne radi o iskustvu nekog pojedinačnog uzročnog prijenosa, nego o iskustvu drugih razmjerno sličnih prijenosa. Očekivanje pravilnosti ili stalnih povezanosti uvjetuje naša očekivanja. Projiciramo svoje uvjetovane osjećaje neizbježnosti na vanjske predmete kao neku nužnost koja počiva u samim predmetima. Humeova rasprava o pravilnosti poziva na razlikovanje između zakonitoga i slučajnoga poopćenja. Mnogi istiniti iskazi oblika ”Svaki A je B” nemaju nikakve veze s uzročnošću. Događaji povezani kao uzrok i posljedica, ako su ispravno opisani, potpadaju pod neki zakon. Pojedinačni uzročni iskaz ne sadrži nužno neki zakon, ali podrazumijeva da postoji zakon koji pokriva navedene događaje. (David H. Sanford 1995.)

Hume dokazuje da takozvana uzročna povezanost događaja ne stoji ni za kakvu objektivnu nužnost te ne predstavlja ništa drugo doli našu naviku na određen slijed događaja.

Kad govorimo o dvama događajima koji su uzročno povezani pritom, smatra Hume, podrazumijevamo tri stvari: prvo, da su ti događaji u prostornom i vremenskom doticaju (o dvama događajima koji nisu u doticaju ne pretpostavljamo da stoje u uzročnoj vezi), drugo, da jedan od njih prethodi drugom (uzrok prethodi posljedici, a ne obratno) te, treće, da takva njihova povezanost nije puka koincidencija, jer drugog događaja ne bi bilo da nije bilo prvog, dakle da je njihova povezanost nužna.
Stav da je uzročna veza među događajima nužna podrazumijeva determinizam, to jest mogućnost proračunavanja bilo kojeg budućeg stanja nekog sustava na temelju potpunog opisa njegova sadašnjeg stanja. Idealna znanost, prema racionalističkoj zamisli, treba ponuditi upravo takav, potpun opis sadašnjeg stanja na temelju kojeg će se moći proračunati sva prethodna i buduća stanja.

Napadajući takav stav Hume dokazuje da ništa u našem iskustvu ne odgovara nužnosti, da je nužna povezanost događaja, o kojoj se vjeruje da karakterizira uzročnost, po sebi neopažljiva, da je ne možemo otkriti ni u vanjskim predmetima ni u našem vlastitom umu. Ako gledamo vanjske predmete, tvrdi Hume, ne možemo u njima otkriti ni jedan jedini slučaj u kojem bi bila vidljiva nužna povezanost, jedino što vidimo jesu događaji u prostornom i vremenskom doticaju, od kojih prvi prethodi drugom. Tako, primjerice, gledamo kuglu koja se približava čunju (događaj A), iza čega slijedi pad čunja (događaj B). Čovjeku bez ikakvog iskustva koji bi prisustvovao takvom zbivanju taj slijed događaja ne bi ništa govorio; iz razmatranja tijela u pojedinačnim slučajevima njihova pojavljivanja ne možemo zaključivati o njihovoj nužnoj povezanosti.

Iz pojma o događaju A, upozorava Hume, i pojma o događaju B ne slijedi nikakva istina o njihovoj uzročnoj povezanosti. Pozivajući se na misaoni pokus u kojem zadržavamo u umu jednu predočbu, varirajući one koje joj prethode ili slijede, Hume dokazuje da naša uobrazilja lako odvaja jednu predočbu od druge, dakle da među njima nema nužne povezanosti, da iz događaja A ne slijedi nužno B. Moguće je zamisliti i obratan slijed (danas bismo rekli ”odvrtiti film unatrag”): moguće je zamisliti da je nakon sudara čunj ostao stajati, da je poskočio u zrak i ostao lebdjeti u zraku, da se rasplinuo itd.

Prethodna argumentacija upozoravala je na to da razmatrajući pojedini slučaj uzročne povezanosti pojava ne možemo ni iskustvom ni zaključivanjem otkriti ništa drugo doli to da su dva događaja u doticaju i da jedan prethodi drugom. Jedina razlika između događaja koji uzrokuju jedan drugi i onih koji slučajno slijede jedan iza drugog može, ističe Hume, ležati u prošlosti, u našem prošlom iskustvu koje u slučaju uzročne povezanosti otkriva pravilno ponavljanje sličnih slijedova događaja na temelju kojeg očekujemo njihovu buduću povezanost. Temelj našeg vjerovanja o uzročnoj povezanosti događaja nije njihova jednokratna, već njihova stalna konjukcija, koja u našem umu proizvodi novi utisak refleksije – očekivanje da će se ista povezanost događaja nastaviti i u budućnosti, iz kojeg izvodimo zamisao o ”nekoj sili u jednom koja neizostavno proizvodi drugi i djeluje najvećom sigurnošću i najvećom nužnošću”.
Ideja uzročne povezanosti događaja izazvana je stalnom konjukcijom sličnih događaja u prošlosti koje ponavljanje se učvršćuje u našem umu kao ”uobičajeni prijelaz mašte s jednog predmeta k njegovom uobičajenom pratiocu”. Zahvaljujući tako formiranoj navici um je, tvrdi Hume, opredijeljen (determiniran) da opazivši događaj A, očekuje, predviđa događaj B kao nešto što iz njega nužno slijedi. Ideja nužnosti nije izvediva ni iz kojeg pojedinačnog utiska. Tek ponavljanjem sličnih slučajeva povezanih događaja stvara se sklonost naše uobrazilje da odmah pomišlja na drugi događaj, nakon što je uočen prvi, pri čemu je ta pomisao, zahvaljujući brojnim prošlim iskustvima, toliko živa da rezultira formiranjem vjerovanja o tome da će prvi događaj nužno izazvati drugi.

Stalna konjukcija dvaju događaja svakako je za Humea nužan uvjet formiranja vjerovanja o uzročnoj povezanosti, što on eksplicite priznaje odredivši uzrok kao ”predmet za kojim slijedi drugi, pri čemu za svim predmetima koji su istovrsni s prvim, slijede predmeti istovrsni s drugima”. Stalna konjukcija, međutim, ujedno je i dovoljna za formiranje vjerovanja o uzročnoj povezanosti predmeta, jer navika na nju stvara opredijeljenost uma da očekuje pojavu drugog događaja nakon što je zamijećen prvi. Odatle i druga Humeova definicija uzroka: ”Uzrok je predmet za kojim slijedi drugi, kojega pojava uvijek vodi misao k tom drugom predmetu.”

Tako formirano vjerovanje o uzročnoj povezanosti um projicira u vanjske, o spoznaji neovisne predmete, pripisujući ima nešto više od stalne konjukcije, naime navodnu nužnu povezanost, koja bi uzročne slijedove događaja trebala razlikovati od pravilnog ponavljanja slučajnih slijedova. Um to čini, objašnjava Hume, zahvaljujući svojoj ”sklonosti da se proširi na vanjske predmete te da im pridruži svaki unutarnji utisak što ga oni izazivaju, a koji se uvijek javlja istovremeno dok se ti predmeti otkrivaju osjetilima”. Ništa, međutim, u samim događajima ne odgovara takvoj nužnosti, pa stoga Hume napominje da je ”nužnost u umu, a ne u predmetima”.

Ključna točka Humeova skepticizma po pitanju uzroka jest to što nam njegovo obrazloženje nastanka vjerovanja o uzročnoj povezanosti ne omogućuje razlikovanje između slučajnih i zakonitih pravilnosti. U oba slučaja, i kod ponavljanja samo slučajno povezanih događaja, i kod ponavljanja koja proizlaze iz uzročnog djelovanja, mehanizam navike djelovao bi identično, te bismo mi neizbježno formirali vjerovanja o uzročnoj povezanosti.
(Vanda Božičević 1997.)

Koja je veza između prikladnosti opisa i same uzročne relacije koja, pretpostavljamo, vrijedi u prirodnom svijetu? Sigurno je da takva veza mora postojati. Sigurno da snaga jedne činjenice da objasni drugu mora imati neku osnovu u prirodnom svijetu u kojemu se događaji i stanja pojavljuju, a uzročne veze vrijede. To moramo pomišljati pod prijetnjom uvjerenja da, ako to ne pomišljamo, sama uzročna veza nema nikakvu prirodnu egzistenciju izvan našega duha; da je vjerovanje u takvu vezu jednostavno projiciranje na svijet nekoga subjektivnog opisa nas samih, možda sklonosti da se neke činjenice shvaćaju kao objašnjenja drugih.

To je pak, dijelom, nauk za koji se općenito smatra da ga je zastupao Hume. No, naravno, to je u najboljem slučaju samo dio njegova nauka. Jer on je smatrao i to da ipak neovisno o toj sklonosti postoji neka prirodna osnova na kojoj ta sklonost može djelovati. Samo što ta osnova nije nešto što je intrinsično sposobno da se otkrije ili primijeti ili ustanovi u nekom pojedinačnom slučaju. To je samo promatranje toga da u sličnim pojedinačnim slučajevima opetovano vrijede neke veze koje jesu intrinsično sposobne da budu otkrivene u pojedinačnom slučaju, a koje mogu biti temelj pripisivanja uzročne veze kao nečega što vrijedi bez obzira na ikoju našu subjektivnu sklonost. Uzročna relacija shvaćena kao nešto što vrijedi između pojedinačnih ”predmeta” (kako bi ih nazvao Hume) tako, prema tom gledištu, ima posve jedinstveni karakter: ona ovisi o općenitosti; ona nije, u iskušenju smo kazati, nešto što je zbiljski prisutno u pojedinačnoj situaciji koja uključuje pojedinačne predmete. Ili, da to iskažemo na drukčiji način, uzročne općenitosti nisu poopćenja pojedinačnih slučajeva uzročnosti; naprotiv, pojedinačni slučajevi uzročnosti ustanovljeni su kao takvi samo primjenom uzročnih općenitosti na pojedinačni slučaj.

To poznato i domišljato rješenje postalo je i u biti ostalo ono što je najveći od Humeovih kritičara nazvao ”prihvaćeno gledište”. Vrijedno bi bilo navesti sažetak toga gledišta što ga navodi taj kritičar: to je, kaže on, gledište ”da smo samo zamijećivanjem i usporedbom događaja koji opetovano na jednoličan način slijede za prirodnim pojavama dovedeni do toga da za sebe konstruiramo pojam uzroka”. (Peter Strawson 1992.)

Spomenuti ”najveći od Humeovih kritičara” je, naravno, Kant. O njegovom odgovoru na Humeovo skeptičko opovrgavanje uzročnosti u sljedećoj epizodi. Prije toga, ipak, vjerujem da vidim dva smjera iz kojih je (barem za mene) njena uvjerljivost poljuljana.

Je li uzročnost doista tek navika, uobičajeni slijed? Pogodi li netko loptom u koš sa centra igrališta, doista ću pomisliti nešto poput ”kako neobično!” Ali, izvuče li mađioničar izvuče zeca iz praznog šešira, tad se uz čuđenje zbog neobičnosti tog događaja neizbježno javlja i pitanje ”kako je to izveo?” Neko objašnjenje tipa ”pa, ponekad se dogode neuobičajene stvari, kao kad netko pogodi koš s centra, ili netko izvuče zeca iz praznog šešira” očito ne zadovoljava u svom drugom dijelu. Dok smo s objašnjenjem da je pogodak s centra tek neuobičajen zadovoljni (jer su nam uglavnom jasni uzroci tog događaja), za izlazak zeca iz praznog šešira očekujemo daljnje objašnjenje, odnosno, tražimo uzrok.

Ili, slično tome, ako istodobno kiša pada i sunce sja, tada je to – sve dok ima ponekog oblaka na nebu – doista tek neuobičajeno. Ali kad ne bi bilo nijednog oblaka na nebu, a kiša ipak padala, tada to ne bi bilo tek neuobičajeno, nego bismo bili začuđeni nad nedostatkom vidljivog uzroka toj kiši. I ne bismo prihvatili da uzroka naprosto nema, nego bismo smatrali da ga svakako ima, ali nam je skriven.

Pa ako je to očekivanje uzroka doista tek navika, tad je to neka vrlo tvrdoglava, vrlo rasprostranjena, i vrlo rana navika, naime neka koja se kod pojedinca razvije u vrlo ranoj djetinjoj dobi, a kod ljudi se općenito razvila tako davno u evoluciji da je upitno možemo li bez te navike uopće poimati svoj svijet.

Hume da ne samo da to može zamisliti, nego kaže da je to zapravo naše iskustvo: vidimo predmete, ali ne i uzroke. Vidimo kugle i čunjeve, ali ne i to da je gibanje kugle uzrok pada čunja. Je li to baš tako?

Doista, mogu i tako vidjeti, samo predmete bez međusobnih uzročnih veza. Ali to nije način na koji uobičajeno vidim svijet. Kad gledam kuglu kako ruši čunj, tada prije udarca očekujem da će kugla srušiti čunj, i potom najčešče vidim da se to očekivanje ispunjava, da kugla ruši čunj. Također, vidim da će kugla promašiti onaj drugi čunj, i da taj čunj stoga ne će pasti. Dakle, imam očekivanje, ono se ispunjava – rekao bih da doista vidim kako kugla uzrokuje pad jednoga čunja, dok drugi ne pada jer nije bilo kugle koja bi ga pogodila. To je ono što obično vidim: ne samo predmete nego i njihove uzročne veze. Tek uz stanoviti napor mogu očekivanja isključiti, pa vidjeti samo kuglu i čunjeve, te potvrditi Humevo ”iskustvo”. Ali to nije najčešći način na koji vidim taj događaj. Da ne bih vidio uzrokovanje, da bih ga takoreći ”stavio u zagradu”, moram uložiti stanoviti napor, moram apstrahirati od očekivanja.

Zašto bi onda baš ta Humeova apstrakcija pri kojoj vidim ”predmete”, a ne vidim ”uzroke” bila pravi opis iskustva? Jer, potrudim li se još više, i još više apstrahiram, tad mogu ne vidjeti ni kugle ni čunjeve, nego na pr. neke okrugle plohe kako se kreću ka nekim čunjastim plohama, i tome slično. Mogu apstrahirati i od predmeta, a ne samo od uzroka. Čini se da je i pojam ”predmet” podložan humeovskoj kritici. Stoga je nejasno zašto bismo prihvatili to da predmete vidimo a uzroke ne.

Naravno, oba su ova protuargumenta – upornost kojom um očekuje skrivene uzročne veze, kao i to da je ne samo pojam ”uzrok” nego i pojam ”predmet” moguće shvatiti kao naše učitavanje u osjetilno iskustvo – zapravo kantovska, i trebali bi pripremiti teren za Kantov odgovor na Humeov skepticizam.

Literatura:

1. David H. Sanford, Causation, u A Companion to Metaphysics, 1995. (ur. J. Kim i E. Sosa), str. 79 i d., preveo: ja
2. Vanda Božičević, David Hume, u Filozofija britanskog empirizma, Hrestomatija filozofije sv. 4., Zagreb 1997., str. 364. – 369.
3. Peter Strawson, Analiza i metafizika, Zagreb 1999., str. 102. – 103, preveo: Filip Grgić, izvornik: Peter Strawson, Analysis and metaphysics (1992.)