Sažetci kategorije o uzročnosti i slučajnosti su ovdje.
Sažetci za uvod u filosofiju - nedovršeno, radovi u tijeku, za sad tek §1. – §21. :
Kome se obraća ovaj Uvod u filosofiju? Za koga je filosofija? Je li ona jedna od onih djelatnosti (poput npr. postolarstva ili kemije) za koje se neki ljudi specijaliziraju da bi svima ostalima pružali gotove proizvode iz toga područja? Možemo li od filosofa naručiti da nam nešto promisli, onako kako možemo naručiti postole ili kemikaliju? Čak i da nam pomogne neki filosofski ekspert, ipak svaki korak koji je on promislio opet moramo prijeći sami. Tako je filosofiranje sličnije disanju ili hodanju, što svatko mora obaviti za sebe. Treba li onda uopće vježbati filosofiranje? Možda filosofiramo onako prirodno kako dišemo? Ali, i disanje se može vježbanjem usavršavati, pa ima pravih majstora koji nas mogu poučavati toj vještini. Naravno, njihova nas pouka ipak ne može osloboditi neizbježnosti da nitko drugi ne može disati za nas.
Ta usporedba uspijeva samo donekle: dok možemo (pre)živjeti bez da filosofiramo, bez disanja ne možemo. No, to da čovjek živi, ne znači i da živi kao čovjek. Umjesto pukog životarenja živjeti puninu svojih najviših mogućnosti – to nastojanje pokreće na filosofiranje.
Raskorak između obraćanja (potencijalno) bilo kojem čovjeku te visokih zahtjeva jedne akademske djelatnosti određuje i razilaženja u suvremenoj filosofiji.
Aristotel, Alain Badiou, Damir Barbarić, Branko Despot, Volker Gerhardt, G. W. F. Hegel, Martin Heidegger, Karl Jaspers, Immanuel Kant, Friedrich Nietzsche, Karl Popper, Peter Sloterdijk, Ludwig Wittgenstein
Filosofija se, dakle, ne tiče tek profesionalnog filosofa, nego filosofira svatko tko (nezadovoljan pukim životarenjem) promišlja kako živjeti. Ali, zašto nefilosofski život, naprosto onako kako se ”normalno” živi, ne bi mogao biti dovoljno dobar?
Svjedoče najprije filosofski ne-profesionalci, jedan pisac i jedan fizičar, u skladu s tezom o intelektualnom rascjepu Zapada na dvije kulture (prirodoznanstvenu i literarno-humanističku) koje ne nalaze zajednički jezik. No, to nije jedini rascjep koji nas pogađa: rascjepkanost (”fragmentacija”) je temeljni način na koji suvremenost sagledava svijet. Ne samo da su priroda (kojom se bave prirodoznanstvenici) i društvo (kojim se bave humanisti) međusobno razdvojeni, nego i jedno i drugo vidimo kao hrpu zasebno postojećih elementarnih čestica (bilo atomskih, bilo ljudskih pojedinaca) čije su međusobne veze sasvim slučajne. Ali i psiha takvih i iz prirode i iz društva iskorijenjenih jedinki prije je neskladno mnoštvo nego li osobno jedinstvo. Tako da je u naše (”postmoderno”) doba ”normalno” stanje rascjepkanost.
Iz takvog rasapa izniče potreba za iz-cjeljivanjem sebe, za-jednice i svijeta. Pritom cjelina ne isključuje iznimke i različitost. Ne radi se o kirurškom odsijecanju ”viškova” neuklopljenih u sve-poravnavajuće nametnuto jedinstvo, nego o za-cjeljivanju rascjepa. Cjelovitost znači sabiranje međusobno suprotstavljenih ali ujedno i supripadnih momenata. Zadaća filosofije je ponovno uspostavljanje cjelovitosti.
Damir Barbarić, David Bohm, G. W. F. Hegel, Aldous Huxley, Herbert Marcuse, Friedrich Nietzsche
Određenje zadaće filosofije kao ponovnog uspostavljanja cjelovitosti pretpostavlja jedno izgubljeno izvorno stanje te svojevrstan ”pad” koji zahtjeva filosofsko iscjeljivanje. U pripovijesti o iskonu filosofije Grci početno življahu u malim organskim zajednicama prema drevnim tradicijama, vođeni mudracima (sofos) ukorijenjenima u božanskome ali i djelatnima u zajednici, i to istodobno kao politički vođe, kao nadahnuti umjetnici, te znalci prirode i psihe (tzv. ”sedam mudraca”). Negdje oko 600. godine pr. Kr. raspade se to organsko jedinstvo, pa posljednji od iskonskih filosofuos andras poput Heraklita i Parmenida doduše i dalje govorahu pouzdano, iz bliskosti s onim samim mudrim (sofon), ali u suprotstavljenosti spram svojih sugrađana kojima nestade sluha za takav govor.
Taj su manjak sluha htjeli nadoknaditi mnogobrojni novi učitelji mudrosti (sofistes) čija mudrovanja ne izniču iz nekog više-nego-ljudskog ”mudrog samog” (čega vjerojatno uopće nema), niti nasljeđuju drevne predaje (koje smatraju ne-obvezujućim konvencijama), nego iz vještine trženja i sporenja na tržnici.
No takva ras-pravljanja, čak i u ”pobjedi”, ne iscjeljuju, nego dodatno ras-cjeljuju. Filosofija započinje u osvješćenju nedostatnosti sofističke ”mudrosti” da zadovolji žudnju za nedostajućom cjelovitosti. Žudnju za onim što sami nismo Grci nazivahu eros, a umijeće njenog pobuđivanja i usmjeravanja ka najvišim ljudskim mogućnostima ”ljubav spram onoga mudroga”, mudroljublje – filosofia.
Albert Bazala, Romano Bolković, Marijan Cipra, Branko Despot, Karl Jaspers, Hans-Georg Gadamer, Martin Heidegger, Heraklit, Friedrich Nietzsche, Pitagora, Platon, Max Scheler, Jean-Pierre Vernant, Franci Zore
Vjerujem da to što se dogodilo u Grčkoj kada se polis pretvorio iz male organske zajednice u veliko trgovište možemo pojmiti po analogiji s našim još uvijek svježim prelaskom iz ”seljačkoga naroda” u ”građansko društvo” – a što je, naravno, tek ogranak procesa koji sve intenzivnije kruži svijetom zadnjih par stoljeća. To je globalno zbivanje krenulo sa Zapada, negdje u doba kada se stoljećima vladajuća zapadnjačka duhovna tradicija prestala doživljavati obvezujućom, pa se sada planetarno zbiva isto ono što se (u daleko manjem opsegu) zbivalo u Grčkoj za vrijeme pojave sofistike. Iskorjenjivanjem ljudi istodobno iz prirode i iz obiteljski predanih životnih formi raste pustinja u kojoj sve što je bilo prije nas, što je naslijeđeno (”genetski” i ”memetski”), izgleda proizvoljno (jer je, očito, moguće životariti i bez toga). Stoga se množe svakovrsne relativizacije, pa istina, ljepota i dobro postaju puke konvencije čiji je jedini kriterij trenutni uspjeh na tržištu, odnosno, popularnost. Pritom, svakako, propada i mnogo toga što je dotad neopravdano sputavalo, te se širi dojam oslobađanja. Ali rušenje svih granica je naprosto nered, vidljiv ne samo u okolišu, nego i u dušama ljudi. Dok sofisti poučavaju snalaženje u takvim uvjetima, radi se o tome da se ti uvjeti ne prihvate.
Volker Gerhardt, W. K. C. Guthrie, Peter Sloterdijk, Franci Zore
Zagovara li navedena odredba zadaće filosofije – naime, ponovna uspostava iskonske cjelovitosti – svojevrsnu konzervativnu revoluciju? Osobito kad se navodni iskon vidi kao neko organsko jedinstvo zajednice vođene božanski nadahnutim neupitnim mudracima, dok se za ”pad” iz tog stanja (su)okrivljuju individualistički pretjerano analitički skeptički mislioci. Dovoljno je poznata Popperova optužba da se upravo o tome radilo kod Platona, začetnika onakvoga shvaćanja filosofske zadaće i klevetnika drugačije misleće konkurencije kao ”lažne filosofije”, odnosno ”sofistike”.
Odgovor na početno pitanje je, naravno, negativan. Jednom razbijenoj životnoj formi, ma kako lijepa i funkcionalna ona nekad bila, nije se moguće naprosto vratiti kao da se ništa nije dogodilo. Zato Platonovo iskreno poštovanje spram ranijih oblika zajedničkog života atenskih mu predaka ne treba razumjeti kao nastojanje za njihovom obnovom. Sama činjenica da su se urušili ukazuje na nesavršenost tih oblika, pa bi obnova obnovila i uvjete njihove propasti. Konzervativni način održavanja – predajom, navikom, oponašanjem – ne omogućuje im da odgovore na radikalnost sofističkog postavljanja pitanja. Trebamo životne forme koje će zadržati drevno usmjerenje razuma ka istini, volje ka dobru, osjetilnosti ka lijepom – ali čija trajnost ne će počivati na pukoj predaji nego na uvjerljivim obrazloženjima. Zahtjev za davanjem razloga filosofiju čini načelno nespojivom sa svakom konzervativnošću.
W. K. C. Guthrie, Mislav Kukoč, Platon, Karl Popper, Rainer Thurner, Slavoj Žižek
Filosofiju zatječemo kao školski predmet i akademsku djelatnost na sveučilištima, poput npr. kemije ili povijesti. Je li i filosofija onda neka znanost? Teško može biti tek još jedna od znanosti jer svaka znanost ima određeno područje dok se filosofija bavi cjelinom svega. Naravno, tako određen predmet ne podrazumijeva da se filosofija treba baviti baš svakom pojedinom stvari i događajem u beskraju svijeta i vremena, nego onim što to potencijalno beskonačno mnoštvo čini cjelinom, dakle onim što je zajedničko, opće. Čini li je ta sveobuhvatnost svojevrsnom krovnom znanošću, čak meta-znanošću? Nakon preko dva tisućljeća za tako shvaćenu filosofiju i dalje vrijedi početna Aristotelova oznaka: ”tražena znanost”.
No, tražena cjelovitost čovjeka koji filosofira zahtijeva više od teorijskog/znanstvenog poimanja istine. Ponajprije, još i neku spoznaju koja nije znanstvena budući nije usmjerena na općenitosti nego upravo na ono meni svojstveno – naime, samo-spoznaju smislenosti vlastitoga opstanka. Potom, osim spoznaje, i praktično-političku djelatnost za dobro svojih mnogostrukih životnih zajednica, kao i stvaralačko-umjetničko suoblikovanje ljepote svoga svijeta (i tko zna što još)… U povijesti je bilo mnoštvo primjera takvih vidova filosofije koji su izvan kako god shvaćenih okvira znanosti, a nema razloga da ih ne bude i ubuduće.
Rudolf Brajčić, Rudolf Carnap, Eugen Fink, Hans-Georg Gadamer, G. W. F. Hegel, Edmund Husserl, Karl Jaspers, Srećko Kovač, Nenad Miščević, W. v. O. Quine, F. W. J. Schelling
S obzirom na sveobuhvatnost zahtjeva koje postavlja(ju) tradicionalni cilj(evi) filosofije – istina, ljepota i dobro – ne čudi da je jedan suvremeni oblik filosofije, tzv. analitička filosofija, postigao stanovitu akademsku popularnost uglavnom odustavši od druga dva. Prvoga od njih je sveo na istinitost iskaza, čime je postala presudna dotad sporedna (mada svakako važna) vrlina jasnoće iskaza. Analitički filosofi i od svih drugih zahtijevaju da šute o onome što ne mogu reći na propisani ”jasni” način. Isključivši takvim asketizmom velik dio onoga što pokreće na filosofiranje ljude izvan sveučilišta (samospoznaju, političku i moralnu praksu, bliskost umjetničkom stvaralaštvu, itd.), ta je filosofija postala nepovratno školastička.
Ali, jasnoća nije isključivo svojstvo analitički izdvojenog iskaza, nego počiva i na (često implicitnom) razumijevanju životnog svijeta u kojem je iskazan. Smisao iskaza je su-određen kontekstom, pa ponekad rečenica poput ”to!” može biti savršeno jasna i jednoznačna, dok u nekome kontekstu i pouzdana znanstvena teorija može postati nejasna i višeznačna. Stoga se analitičkoj filosofiji čini jasnim uglavnom ono što je iskazano u kontekstima njenoga svijeta života (naime, u english-speaking zemljama zadnjih stotinjak godina), a nejasnim više-manje sve ostalo. Neugodna je, ipak, njena predrasuda kako navodna ”nejasnoća” svega drugoga slijedi iz pojmovnog muljanja (moguće s totalitarnim namjerama).
Jochen Hörisch, A. R. Lacey, Friedrich Nietzsche, Max Scheler, Peter Sloterdijk, Peter Strawson, Ludwig Wittgenstein, Miodrag Živanović
Cjelovitost kao zadaća filosofije priziva (još od Sokrata/Platona) iscjeliteljske analogije. S obzirom na depersonalizaciju tzv. analitičke filosofije, iznenađuje da se takva tradicija i u njoj nastavila. Zasluga je to Ludwiga Wittgensteina koji je, barem u svom kasnijem radu, filosofiju shvaćao kao terapiju protiv raznovrsnih misaonih poremećaja, stranputica i krivih spojeva. Uspješno filosofiranje ne znači oblikovanje neke originalne teorije ili misaonog sustava, nego nestanak problema koji je dotad obuzimao mišljenje. Tipično, to se ne događa nekim nadahnutim ili lukavim rješenjem nego prije uvidom u to da se radilo o pseudo-problemu, da tog ”problema” zapravo nema. Dakako, to ne vrijedi za sve probleme na koje ljudi mogu naići (među kojima ima vrlo realnih), nego za filosofske probleme, koji nastaju neprimjerenom primjenom pojmova. Potrebno je pojmove vratiti njihovoj zbiljskoj upotrebi, a spriječiti konstruiranje fantastičnih teorija, misaonih modela odvojenih od zbilje, olakih analogija i drugih situacija u kojima ”jezik tulumari”. Takve teorije/modeli/analogije doduše nastaju u nastojanju za cjelovitošću i jedinstvom među različitim stranama života svakoga pojedinca. Ali cjelovitost zahtjeva sklad mišljenja, čuvstava i djelovanja, što razum sam, koliko god dovitljivom jezičnom kombinatorikom, ne može ozbiljiti. Dapače, kada to pokušava stvara osobitu vrstu problema, upravo one koje liječi filosofska terapija.
Epikur, W. K. C. Guthrie, J. M. Heaton, Platon, Thomas A. Szlezak, Peter Strawson, Ludwig Wittgenstein
Naspram uspjeha pojedinačnih znanosti tijekom proteklih nekoliko stoljeća, nastojanja filosofije da podjednako strogo sagleda cjelinu svega uglavnom ostavljaju nepovoljan dojam. Je li filosofija postala nepotrebna? Dapače. Potreba za cjelovitošću je neukidiva, pa se kao nadomjestci filosofije nude svakovrsni totalni svjetonazori, koji sebe često olako časte imenom ”moja filozofija”. Svjetonazorska slika svijeta doduše ne može biti znanstvena, pa traži blizinu umjetnosti (koju se također obično razumijeva kao izraz ili individualnosti nekog autora, ili zajedničkih društvenih tendencija nekog razdoblja). No, proizvoljnost, bila ona kulturna ili individualna, ne može zadovoljiti usmjerenost filosofije na obvezujuću općenitost istine.
Reakcija na proizvoljnosti svjetonazorskih ”filosofija” je depersonalizirana ”znanstvena” analitička filosofija. No, budući da ona uslijed viška analitičnosti zapostavlja cjelovitost, i pod tom se etiketom provlače neosviještene sklonosti nekom tobože znanstvenom, a zapravo uobičajeno borbenom i isključivom, svjetonazoru.
Svjetonazor, dakle, uglavnom nije posve ekspliciran/osviješten pa nastupa kao tzv. common sense kojemu upravo samorazumljivost i nezapitanost omogućuju prikrivenu vladavinu. U arhajsko se doba filosofski uvid shvaćalo kao buđenje iz upravo takvog stanja, nazvanoga ”mnijenjem” (doxa). Mnijenja nisu tek napušteno pred-filosofsko početno tlo, nego trajna sklonost zaokruženju, dovršenju, pouzdanosti i krutosti koja se zatvara spram svega upitnoga – čemu se, pak, filosofija stalno otvara.
Damir Barbarić, Marijan Cipra, Eugen Fink, Hans-Georg Gadamer, Bela Hamvas, Martin Heidegger, Heraklit, Friedrich Hölderlin, Edmund Husserl, Helmuth Vetter
Mada moderno doba sebe voli vidjeti kao napuštanje svjetonazorskih predrasuda, ipak se ”moć samorazumljivoga”, ”fundamentalna tendencija života” ka sigurnosti, čvrstoći, bezupitnosti, ukorijenjenosti… očituje i tamo gdje su tradicije odbačene u korist znanstvenog progresa, kao ideologija.
Shvaćena najprije kao ”kriva (samo)svijest” koja ne prepoznaje vlastitu uvjetovanost društvenim (prvenstveno ekonomskim) odnosima, uskoro je prepoznata i u onim ”kritikama ideologije” koje vjeruju da mogu objasniti mehanizme društva i povijesti. Upitnim postaje njihov znanstveni status, pa se problem premješta s ”krive svijesti” (pogrešnih vjerovanja načelno podložnih racionalnoj argumentaciji) na ”krivo nesvjesno”: pogrešna djelovanja unatoč ispravnim vjerovanjima. Takav rascjep, svojevrsna duševna bolest društva, treba svoga ”psihoanalitičara”, naime kritičara ideologije. Ali otkud njemu ”prava svijest” (bila ona izvan-ideološka ili ispravno-ideološka)?
Ne slijedi li onaj rascjep mišljenja i djelovanja iz toga što u našoj psihi, uz eksplicitnu samosvijest modernoga građanina (”ideologija”), nalazimo dublje i starije nesvjesne slojeve, koji se ne podvrgavaju ”prosvijećenim” zamislima? Tada to nije takva bolest uma zbog koje više ne bismo smjeli vjerovati sebi samima, pa se prepustiti navodno nadmoćnoj ”logici ideje”, nego naprosto o conditio humana: traganje za uvijek krhkom ravnotežom između poriva ka sigurnoj ukorijenjenosti u naslijeđenim strukturama i poretcima našega društvenog svijeta i njemu suprotnoga, kritičkoga, ka novom i otvorenom.
Hannah Arendt, Mihailo Đurić, Hans-Georg Gadamer, Bert Hellinger, Wilhelm Reich, Slavoj Žižek
Filosofija se zbiva polazeći od nekog svjetonazora, ali tako da ga stavlja u pitanje. To polazno tlo manje su eksplicitni svjetonazori pojedinaca, a puno više duboka i često skrivena zajednička mnijenja one ljudske zajednice iz koje filosof potječe. Lacan ih naziva simboličkim redom, nepisanim/običajnim ustavom društva, koji upravlja i nadzire sve što činimo. Otkad se rodimo u određenu okolinu usvajamo pravila tog životnog svijeta, prvenstveno tako da učimo željeti ono što drugi oko nas žele.
Otud skepsa spram liberalizma i individualizma, koji bi se mogli činiti kao očit svjetonazorski odabir pri obratu od nepropitanih samorazumljivosti zajedničkih mnijenja. Pretpostavi li se, naime, da je autonomni pojedinac polazni položaj, time se dodatno skriva ionako uglavnom neosviještena i implicitna uvjetovanost ”simboličkim redom” u kojem sudjelujemo. Tu uvjetovanost putem naviknutih želja kao naše druge prirode zaborav čini tim više djelatnom. Nasuprot takvom zaboravu, eksplicitna ”kritika ideologije” nosi opasnost da prihvaćanjem pozicije ”anti-” u društvenoj borbi svjetonazora sebe predodredimo kao negativ (zrcalno sličan) onoga protiv čega nastupamo, pa prečesto sama postane ideologijom kojoj bi trebala (samo)kritika. Bez priznavanja i razumijevanja tla od kojega sami polazimo, ali i bez upuštanja u ono otvoreno, nema rasta i zrelosti, nego tek ”budućnosti” unaprijed predodređenih ”skrivenom rukom zajednice”.
Bruce Fink, Daniel Bell, Martin Heidegger, Jacques Lacan, Platon, Slavoj Žižek
Autonomni pojedinac koji odlučuje iz promišljanja svoje situacije nipošto nije (kako mniju liberali) naš polazni položaj – naprotiv, najprije i najčešće naprosto nereflektirano postupamo onako kako se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji postupa. Zamjenicu ”se” Heidegger čita kao ”subjekt” takvoga prosječnog djelovanja. ”Priča se”, ”to se ne radi”, ”to se zna”, čak i ”živi se”. Tko priča, tko to ne radi, tko to zna, tko živi? Se. Pravog subjekta nema, nije određen, odnosno, na djelu je to bez-lično Se. ”To Se, koje nije određeno, a koje su svi, premda ne kao zbroj, propisuje način bitka svakidašnjice.”
”Zato što to Se unaprijed određuje svako prosuđivanje i odlučivanje, ono oduzima odgovornost… Ono najlakše može odgovoriti na sve jer nije nitko tko treba da stoji iza nečega… Se jest na način nesamostalnosti i nepravosti…” Ono odterećuje od vlastite, osobne odlučnosti; htjelo bi sve učiniti lakim, sve uzeti s vanjske strane, pridržavati se konvencionalne površnosti.
”Svaki je pojedini čovjek rastresen u Se i mora sebe tek naći…” To nalaženje sebe (namjesto živi se) ne započinje samo-spoznajom nego preuzimanjem odgovornosti za svoj život. Nasuprot automatskoj i neslobodnoj rastresenosti budi se sabrana navlastitost (sopstvo). Ethos svjesna života: ”Gdje bijaše Se, treba biti navlastitost.”
Martin Heidegger, Peter Sloterdijk, Slavoj Žižek
”Život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja” – propitajmo i taj prastari ali trajno važeći Sokratov filosofski motto. Ako najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo što se već toj situaciji čini, tad je golema većina naših života ”nepropitana” (npr. skoro cijelo djetinjstvo). Je li stoga i bezvrijedna?
Odgovor ovisi o poimanju ”života vrijednog življenja”. Liberal naglašava da određeni način života vrijedi ako je racionalno promišljen i slobodno odabran od svjesnog pojedinca. S tog bi gledišta najveći dio naših života bio bezvrijedan. Komunitarist, pak, vidi da vrijednosti između kojih bismo uopće mogli birati ne lebde u vakuumu, nego su ukorijenjene u nama predanim životnim zajednicama iz kojih tek izrastamo u samosvjesne odrasle ljude. Čovjek može živjeti te vrijednosti bez da ih racionalno propita i svjesno odabere, naprosto ih usvojivši odgojem.
No, razgraničenje mene samog od drugih je nejasno i vrijedno propitivanja: zajednica prethodi pojedincu i najčešće radimo ono što se radi. Nemoguće je biti autentični pojedinac – naime, osoba– po nekoj formuli (npr. nekoj ”liberalnoj”) čija bi općenitost upravo dokinula pojedinačnost. Kako onda? Ako ikako, onda to netko može otkriti jedino za sebe. Onkraj racionalnog planiranja i proizvoljnih maštanja, čuti poziv da budem najbolje što mogu biti.
Daniel Bell, Bert Hellinger, Majka Tereza, Platon, Sokrat
Kad već najčešće naprosto nepropitano činimo to što se čini u takvoj situaciji u našoj životnoj zajednici, a ”samo ako nas neki poremećaj izbaci iz normalnog, svakodnevnog načina egzistencije, možda moramo o sebi razmišljati kao o svjesnim subjektima koji odlučuju o različitim načinima slijeđenja nekog svjesnog cilja”, ne zalaže li se, onda, Sokratovo propitivanje života za ”prekid s normalnim”, za svjesni odabir jednog ”poremećaja”? Kad sve stalno propitujemo ostaje li nam vremena i energije za život? Ako sloboda odabira mora propitivati mogućnosti, ne propada li time jedna druga sloboda, naime spontana neposrednost života, pouzdani gut-feeling nesputan stalnom refleksijom? Nije li sa Sokratovom problemofilijom ”grčki opstanak izgubio svoju divnu instinktnu sigurnost”, pa je optužnica da ”kvari mladež” pogođena?
Ali to se pouzdanje već urušilo u onodobnim ”sudarima kultura” koji su očitovali da je ono što ”mi” samorazumljivo doživljavamo kao ”normalno” i ”prirodno” (fysis) drugima tek konvencija (nomos). Zato su sofisti mogli radikalnim propitivanjem nepovratno relativirati one običajne navike koje su svima odavno bile second nature a na koje se oslanjalo sigurno koračanje kroz život. Unutar tog novonastalog medija javnoga raspravljanja na trgu, Sokrat, relativirajući sofističke relativizacije, vodi atensku ”iskvarenu mladež” vrijednostima do kojih je bilo stalo časnom i drevnom ćudoređu polisa.
Alain Badiou, Jean Brun, Marijan Cipra, Emile Durkheim, Eugen Fink, G. W. F. Hegel, Karl Jaspers, Friedrich Nietzsche, Sokrat
Ako ”sam čovjek nije” zbog ”neupadljive vladavine Drugih”, tad je, želim li živjeti ne život drugih nego svoj vlastiti, presudno znati tu vlastitost, spoznati samoga sebe. To ne znači naprosto poznavanje sposobnosti, karaktera, usmjerenja i nedostataka pojedinca, nego poznavanje onoga bitno istinitog u čovjeku. No, ako se pod ”sebe” traži ono općeljudsko, nije li to posao za ”znanosti o čovjeku”?
Samospoznaja ne može biti znanstveno znanje. Ništa ne možemo doista znati ako se ne trudimo oko samospoznaje i ne odlučujemo svjesno iz tako stečenog znanja o sebi samima. Gnothi seauton, taj poziv mudrosnog boga upućen onima koji od njega očekivahu prosvjetljenje, postao je životna maksima za Sokrata i sve koji po njegovu uzoru traže objašnjenje za cjelinu sklopa svoga svijeta i pritom su, u iskustvu da jedino u samootkrivanju dospijevaju do uvida koji za njih imaju značenje, postali filosofima. Sofističko prosvjetiteljstvo s proizvoljnim svrhama nadvladano je koncepcijom općenito obaveznog znanja koje ipak svatko mora stjecati sam za sebe.
Težak put ispitivanja i spoznavanja sebe Sokrat je želio prolaziti samo zajedno s drugima. Samospoznaja ne označava solipsističko povlačenje: tko pozna sam sebe (kao ”drugoga samome sebi”) također pozna djelatnosti i potrebe drugih koji podupiru pravedan red zajedničkog života u polis.
Jean Brun, Volker Gerhardt, G. W. F. Hegel, Heraklit, Soren Kierkegaard, Platon, Giovanni Reale, Miljenko Smoje, Sokrat
Sokrat apolonijski poziv na samospoznaju (§14.) tumači kao insistiranje na vlastitom uvidu i vlastitoj odluci, dok mu je tradicionalni religijski smisao podsjećanje na smrtnost čovjeka spram besmrtnosti boga. S ovog drugog gledišta oslonac na sebe može značiti obijest (hybris) koja zanemaruje uvjetovanost i konačnost čovjeka; s onog prvog gledišta pozivanje na čovjekovu nemoć spram bogova izgleda kao zahtjev za podvrgavanjem, odnosno, odustajanje od vlastite autonomije. Nakon našeg znanstveno-demokratskog prosvjetiteljstva (kao i nakon sofistike) tu autonomiju više od religijskih tradicija ugrožava prevelik oslonac na stručnjake (koji tobože znaju što i kako) – u osobnom životu na psihologe, life-coacheve, gurue,… a u zajedničkom na ”znanost” (npr. ekonomiju) i birokrate. Ali, ljudska konačnost naspram bogova ne znači samo smrtnost, nego i konačnost čovjekova znanja. Zato na pitanje o dobrom životu ne mogu odgovoriti nikakvi eksperti – političari, literati ni tehnolozi – mada ih njihovo ekspertno znanje može navesti da vjeruju suprotno. Pa je od njih mudriji ne-ekspert Sokrat, koji zna da o bitnim stvarima ljudske sudbine nema stručnoga znanja nego sve počiva na vrlo pogrješivim odlukama jednog konačnog bića (naime samoga mene). Takva mudrost istodobno ispunjava oba početna zahtjeva: i ”pobožni” za skromnošću pred veličinom onoga što nadilazi moje moći, kao i samosvjesni za ”potenciranjem individualnosti”.
Jean Brun, Hans-Georg Gadamer, Friedrich Nietzsche, Platon, Giovanni Reale, Sokrat, C. F. von Weizsäcker
”Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom!” – to nije samo poziv na filosofiju kao samostalno mišljenje, nego i lozinka Prosvjetiteljstva, pokreta koji je tijekom prethodnih dva i po stoljeća izgradio samorazumljivi nosivi stav mislećeg Zapada, naime jednu liberalnu-demokratsku-sekularnu-znanstvenu paradigmu. Načelo toga pokreta Kant određuje kao ”izlazak čovjekov iz stanja samoskrivljene nezrelosti”. Jesmo li uslijed rada nekoliko generacija prosvjetitelja, danas doista zreliji?
”Nezrelost čovjeka” se naziva ”samoskrivljenom”, posljedicom vlastite lijenosti i kukavičluka; ipak odmah potom Kant za nju su-okrivljuje i stanovite ”tutore” koji su se radi svojih interesa pobrinuli da ljudi u toj nezrelosti zaostanu. Je li sustavno detroniziranje ”tutora” (religija, tradicija, patrijarhalnih stavova,…) dovelo do toga da se ljudi ”služe vlastitim razumom”? Ili to suviše često ne donosi ništa samostalnije od slijeđenja kozumerističke promičbe o tome što to znači dobro živjeti? Uklanjanje jednoga ”tutora” samo po sebi ne mora značiti više od ispražnjenog mjesta za drugoga.
Stoga ”nezrelost” treba zaozbiljno shvatiti kao ”samoskrivljenu”: svako zanemarivanje mogućnosti da se služim vlastitim razumom moja je vlastita odgovornost (čije posljedice u svakom slučaju snosim). Zato je sapere aude! zahtjev koji je oduvijek, kao i danas, postavljen pred svakoga. Ako je prosvjetiteljstvo odvažni pokušaj odgoja demosa da vlada sam sobom, tad je doista tek započelo.
Michel Foucault, Volker Gerhardt, Immanuel Kant
Filosofski tražena ”zrelost” ipak nadilazi ”punoljetnost” kojom postajemo odgovorni građani. Jer filosof poput Sokrata s jedne strane živi u istom moralnom svijetu s drugim građanima te poznaje njegova mjerila i pojmove; s druge strane, međutim, njegova ga je filosofska misao primorala da onkraj njih vidi drugu dimenziju, iz koje ona prva djeluje manje (o)zbiljno. Otud njegova osobita ironija: ono što je rečeno u isti mah i jest i nije ono što je mišljeno: površinsko značenje je mišljeno da bude istinito na jedan način, a lažno na drugi. Smisao dvoznačnosti svega što čini i kaže proizlazi iz te dimenzije koja ga čini ”odraslijim od odraslih”. Zato se nesporazumi koji slijede iz takve dvoznačnosti ne mogu nadići nikakvim terminološkim zahvatima. Ironija izražava beskonačnu napetost između konačne svijesti i beskonačne istine, ona stvara osjećaj nepomirljivoga sukoba između bezuvjetnoga i uvjetovanoga, između nemogućnosti i nužnosti potpunog priopćavanja. Ta napetost ne teži diskvalifikaciji drugoga, već ga želi otvoriti istini. Sokratovo je podučavanje, dakle, ironično u svojoj biti jer nam želi pomoći da pronađemo ono što je tu, uputiti nas ka jednostavnom i trenutnom. Ironija ostaje stil filosofije koja, bez pretenzija ka apsolutnom sustavu mišljenja, insistira na dialoškom promišljanju u kojem proces promišljanja ostaje otvorenim.
Jean Brun, Michel Foucault, Soren Kierkegaard, Jan Patočka, Giovanni Reale, Friedrich Schlegel, Sokrat, Jure Zovko
Sokratova ironija i znanje neznanja izviru iz bitne dvoznačnosti Platonovog pojma mjere.
Znanosti su osobito razvile matematički omjer kao usporedbu predmeta s vanjskim mjerilom ili mjernom jedinicom. To se količinsko mjerenje svijeta danas uvelike poistovjećuje s racionalnošću uopće. No, stvari u svojoj neponovljivoj individualnosti dijelom uvijek iskliznu ”objektivirajućem” mjerenju i računanju, a konačna mjera nikad ne zahvaća beskonačnu cjelinu. Iracionalno je to ne uzeti u obzir: bezmjernim negiranjem svega što izmiče kvantitativnim mjerenjima to mjerništvo bez smjernosti i umjerenosti prekoračuje vlastite granice.
To što izmiče eksplicitnoj količinskoj racionalnosti nije nemislivo ”ništa” nego implicitni red, mjerljiv jednom suptilnijom mjerom – primjerenosti i usklađenosti, što Platon naziva ”pravom mjerom, onim doličnim, pravodobnim i neophodnim.” ”Odmjerenost” se odnosi na ono što je u nečemu dobro i lijepo, na situacijom uvjetovanu, nikad unaprijed odredivu procjenu prave sredine između pretjeranosti i manjkavosti. Nju je teško dohvatiti stoga što izmiče pouzdanosti pojmovnog fiksiranja; ona traži da se čitav čovjek ugodi (a ne samo razum i vanjski mjerni instrument) svojstvenoj mjeri baš te situacije, i, još teže uhvatljivo, njenom vlastitom pravom trenutku (kairos). Grčke tragedije prikazuju patnju kao posljedicu prekoračenja onoga primjerenoga; to ne znači nepokornost nekom vanjskom mjerilu ispravnoga, nego nesklad iznutra, gubitak jedinstva i raspad na fragmente.
Damir Barbarić, David Bohm, Hans-Georg Gadamer, Nikola Kuzanski, Platon
Pretpostavka je grčke filo-sofije nedostatak ”mudraca”, onih koji ”znaju da znaju”; stoga filosofi poput Sokrata kao ironizirajući ”učenici” koji ”znaju da ne znaju” propituju sofiste i druge ”eksperte” u politici, umjetnosti i tehnici koji, mada znaju svoje ekspertno, racionalno priopćivo znanje, zapravo ”ne znaju da ne znaju” ono lijepo i dobro, ”pravu mjeru”.
Četvrta mogućnost, ”znanje koje ne zna za sebe”, je onog implicitnog, koje se od prošloga stoljeća naziva i ”nesvjesno”: uvjerenja i pretpostavke kojih nismo svjesni, a koje nam ipak predodređuju postupke i osjećaje. S nesvjesnim i implicitnim valja računati pri bilo kakvom razumijevanju sebe ili drugih – to možemo jer oni nisu jednostavna suprotnost našoj svijesti i govoru. Život se neprestano nalazi u nekoj vrsti ravnoteže, pa i između nesvjesnih nagona i svjesnih ljudskih motivacija i odluka. Iako među njima nema potpunog slaganja, nije riječ ni o potpunoj skrivenosti.
Filosofija oduvijek (puno prije Freuda) ima najmanje ima s izravnim prijenosom znanja (od samosvjesno-znajućih prema svjesnima svoga neznanja), a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju, i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju, ili čak svako znanje uopće. Ekspliciranje implicitnog trajna je, vjerojatno beskrajna, zadaća filosofije.
Hans-Georg Gadamer, W. K. C. Guthrie, Platon, Michael Polanyi, Andrej Ule, Slavoj Žižek
Razovarati primarno ne znači prepirati se, niti govoriti prešućujući ono bitno. Ipak, prvi tip (ovladavanje) pokazuje mogućnost razgovora da izazove neku životnu promjenu, drugi (druženje) pazi na solidarnost među sugovornicima. Dialog bi htio sačuvati philiu i izazovnost, a istodobno odbaciti volju za nadmoći i površnost. Zato on, tražeći pravu mjeru između tih polova, rijetko uspijeva. Posreći li nam se ipak razgovor usmjeren na pitanje (ne neko izmišljeno, nego ono koje izvire iz života pitaoca), dovoljno hrabar da ne bježimo od onoga što je teško, i dovoljno sućutan da dopustimo svemu da bude to što jest, taj razgovor preobražava obojicu tako da više ne možemo pasti natrag u različitost mnijenja iz koje se začeo. Zajedništvo, koje više nije moje mnijenje i tvoje mnijenje nego zajednička protumačenost svijeta, omogućuje ćudorednu i socijalnu solidarnost. Ona se doista stalno gradi u razgovaranju, a tada se povlači u tišinu sporazuma i onog samorazumljivog.
Komun-iciranje dakle može nepovezana mnijenja mnoštva pojedinaca splesti u common sense. Dvije Aristotelove odredbe čovjeka utoliko odgovaraju jedna drugoj: čovjek je ”društvena životinja” (zoon politikon) tako što je čovjek ”životinja koja govori” (zoon logon ehon). Ili, kako jezgrovito kaže Hölderlin, ”otkad smo razgovor” – jer razgovor smo baš kao ”mi”, kao zajednica (komuna).
Damir Barbarić, David Bohm, Hans-Georg Gadamer, John M. Heaton, Platon, Andrej Ule, Ludwig Wittgenstein, Ozren Žunec
Da bi dialog eksplicirao ono što je implicitno već tu u našim mnijenjima, potrebno ih je ”suspregnuti … tako da im niti vjerujete, niti vjerujete da su pogrešna”. Tada ona ”stoje pred nama” pa je ”učinak na drugu osobu, kao i njen na vas, poput zrcala” u kojem se jasnije vidi njihova (bez)smislenost, ali i sklop emocija spletenih s njima. Ako ih ne potisnemo, niti im se prepustimo, mogli bismo ne samo sebi nego i drugima stalno zrcaliti skrivena ali ipak vladajuća mnijenja. Sokrat, majstor u održavanju takve ravnoteže, tu je vještinu izvođenja na vidjelo usporedio s primaljskim umijećem svoje majke. Maieutika pomaže sugovorniku da ”porodi” istinu kojom je ”bremenit”. Porađanje valja shvatiti doslovno kao napuštanje maternice (matrix) naslijeđenih preduvjerenja koja se hrane našim životnim energijama, i bolni izlazak iz ”sigurnosti” te špilje u jedan otvoreniji stvarniji svijet. Sokratovo iskusno neznanje negativnom dialektikom raskriva prazninu tih mnijenja, čime oslobađa dušu za njeno prirodno kretanje kojim hoće doći na svijet. Uloga porodilje koja se ne bavi samo istinitim i lažnim mislima (što je uobičajeno među filosofima), nego i cjelinom duše (psyche) koja ih rađa, približava Sokrata i onoj poziciji koju danas (s više ili manje uspjeha) drže psihoanalitičari.
Ljiljana Filipović, Carl-Gustav Jung, Platon, Milan Polić, Platon, Sokrat, Peter Sloterdijk
Damir Barbarić, Marijan Cipra, Hans-Georg Gadamer, Platon, Sokrat
Bruce Fink, Sigmund Freud, Roger Kennedy, Jacques Lacan, Herbert Marcuse, Platon, Slavoj Žižek
Benedikt XVI, Friedrich Nietzsche, Blaise Pascal, Max Scheler
Damir Barbarić, W. K. C. Guthrie, Platon, Rainer Thurnher, Ozren Žunec
Sigmund Freud, Jörg Salaquarda, Arthur Schopenhauer
Friedrich Nietzsche, Robert G. Morrison, Dušan Pajin, Ksenija Premur, Arthur Schopenhauer, D. T. Suzuki, Čedomil Veljačić
Damir Barbarić, Milan Galović, Friedrich Nietzsche, Platon, Fjodor Ščerbatski
§37. kao u neki ocean bez obala
0 Responses to “sažetci”