§9.1. ideologija?

prethodno: §9. svjetonazor?

Moderno doba voli sebe vidjeti kao kretanje ”od mita ka logos-u”, napuštanje tradicijskih i svjetonazorskih predrasuda u korist znanstvenog progresa. Ali naivna samorazumljivost svojstvena svjetonazoru nije tek neko pred-znanstveno ili pred-filosofsko stanje koje je moguće napustiti jednom zauvijek, nego se radi o jednoj ”fundamentalnoj tendenciji života”, ”potrebi za mirom, sigurnošću i čvrstoćom”, za ”instinktivnom sigurnosti, bezupitnosti”, za ”ukorijenjenosti”. (§9.) Očituje li se ta ”moć samorazumljivoga” i tamo gdje su tradicijski svjetonazori već eksplicitno odbačeni? Moderni naziv za nju je ideologija.

Ideologija nije samo nužno upućena na nauku (utoliko što je došla na svet tek u doba kada je logos zadobio potpunu prevlast) nego ona … polaže pravo na naučnost, sama sebe upadljivo često reklamuje kao jedino pravu, jedino stvarnu nauku…

Na prvi pogled reklo bi se da su filosofija i ideologija veoma bliske…, da oboje potpadaju pod zajednički imenitelj pogleda na svet… Jer zahvataju daleko preko granica pojedinačnih nauka, obema je svojstvena težnja da razviju sveobuhvatan pogled na položaj čoveka u svetu, obadve se trude oko toga da odgovore na pitanja koja najviše zaokupljaju čoveka… Ma koliko … ovde doista postoji izvesna formalna, spoljašnja sličnost, ipak … ideologija nema nikakav neposredan odnos prema osnovnom filosofskom pitanju: uopšte … je ne uznemirava pitanje o pravoj stvarnosti… Ideologija je zatvoreno tumačenje čoveka i njegovog mesta u svetu … [koje] nije prvenstveno usmereno prema istini, već se, štaviše, nalazi u službi životne prakse. Da tako kažemo: više je sredstvo vladavine nego sredstvo spasenja… Svoj glavni zadatak ne vidi u tome da metodički osigura istinu, već samo u tome da mobiliše duhovne energije, da podstakne i učvrsti spremnost za borbu… Uopšte uzevši, ideologija služi stvari volje, a ne stvari mišljenja. Štaviše, ona parališe, guši i onemogućava svaki misaon pokušaj. (Mihailo Đurić 1989.)

Ideologija je, jednostavno, svjetonazor (§9.) za one koji napuštaju tradiciju da bi bili znanstveni ili progresivni. Stoga se, u skladu sa modernim predrasudama, a različito od ranijih (npr. mitskih i tradicijskih) svjetonazora, više ne poziva npr. na bogove ili pretke, nego prije na neku vrstu (pseudo-) znanstvene zakonitosti. Ipak, zadržala je ključnu odliku svjetonazora, naime zatvorenost.

Pojam ideologije afirmirali su ponajviše marksisti – najprije, kao ”krivu svijest” o samome sebi, neprepoznavanje vlastite uvjetovanosti društvenim (prvenstveno ekonomskim) odnosima.

Najelementarnija definicija ideologije vjerojatno je poznata fraza iz Marxova Kapitala: ”Oni to ne znaju, ali to čine”. Sam pojam ideologije podrazumijeva neku vrstu osnovne, konstitutivne naïvete: pogrešne spoznaje vlastitih pretpostavki, vlastitih stvarnih uvjeta, neku distancu, razliku između takozvane društvene realnosti i naše iskrivljene reprezentacije, naše patvorene svijesti o toj zbilji. Zato se takva  ”naivna svijest” može podvrgnuti kritičko-ideološkom postupku. Cilj tog postupka je dovesti naivnu ideološku svijest do točke na kojoj može spoznati vlastito stanje, društvenu realnost koju iskrivljuje i tim činom samu sebe razgraditi… To je klasično shvaćanje ideologije kao ”lažne svijesti”, pogrešne spoznaje društvene realnosti. (Slavoj Žižek 1989.)

Naravno, to pretpostavlja neku ispravnu svijest: rani marksizam je vjerovao da može znanstveno objasniti mehanizame društva i povijesti. Danas je ta znanstvena ambicija uvelike poljuljana (pa je brigu za ”znanstveno” isljeđivanje  ”mitova” i ”krivih” (”pseudo-”) mnijenja preuzeo scientizam, čiju pak ideologičnost zauzvrat prokazuju, između ostalih, i marksisti). Izgubiviši povlašteni status episteme, marksizam je sveden na jednu doxu koja, poput svih  ostalih, druge proglašava za krive a sebe za pravu (orto-doksnu), što naizbježno priziva sumnju da je takva kritika ideologije i sama neka ideologija.

Ideologije su poznate po svome znanstvenom karakteru: znanstveni pristup kombiniraju s filosofski relevantnim rezultatima i predstavljaju se kao znanstvena filosofija… Ideologija je doslovce ono što joj govori ime: logika jedne ideje. Njezin predmet je povijest, na koju se primjenjuje ”ideja”… Ona razmatra tijek događaja kao da on slijedi isti ”zakon” kao i logičko izlaganje njezine ”ideje”. Ideologije tvrde da poznaju tajne čitava povijesnog procesa – tajne prošlosti, zamršenosti sadašnjosti, neizvjesnosti budućnosti – zbog logike sadržane u njihovim odnosnim idejama… Taj argumentacijski proces ne može prekinuti ni nova ideja niti novo iskustvo. Ideologije uvijek polaze od toga da je jedna ideja dovoljna da se sve objasni u razvijanju iz premise, i da nijedno iskustvo ne može ničemu poučiti jer je sve obuhvaćeno u tom konsistentnom procesu logičke dedukcije. Opasnost u zamjeni nužne nesigurnosti filosofijskog mišljenja totalnim objašnjenjem ideologije i njezina Weltanschauunga nije toliko u nasjedanju na neku nekritičku pretpostavku koliko zamjena slobode kao sastavnog dijela čovjekove sposobnosti mišljenja za luđačku košulju logike kojom se čovjek može prisiljavati gotovo onoliko koliko ga prisiljava neka vanjska sila.   (Hannah Arendt 1950.)

Budući da nijedna teorija povijesti, po svemu sudeći, (još?) nije uspjela pružiti znanstveno uvjerljiva mehanička objašnjenja toga tipa, nad svima njima stoji moguća oznaka ”ideologije”. Marksistička kritika ideologije je uvelike prihvatila vlastitu ideologičnost kao neizbježnu, tješeći se da je i sve ostalo (npr. znanost, filosofija,…) ideologično, ali je, gubitkom znanstvenih pretenzija, (p)ostalo nejasno na čemu temelji vlastitu ”pravost”. Rješenje (?) se našlo u maglovitoj analogiji s psihoanalizom: kritičar ideologije nastupa prema javnosti kao psihoanalitičar prema pacijentu. Problem više nije toliko ”kriva svijest”, pogrešna vjerovanja koja bi se načelno mogla ispraviti racionalnom argumentacijom, nego ”krivo nesvjesno”, naime pogrešna djelovanja čak unatoč ispravnim vjerovanjima; dakle, neka vrsta rascjepa u umu, društvene duševne bolesti.

Moramo se vratiti marksovskoj forumli ”oni to ne znaju, ali to čine” i postaviti sebi jednostavno pitanje: Gdje je mjesto ideološke iluzije, u znanju ili u djelovanju…? Na prvi pogled odgovor se čini očit: ideološka iluzija je u ”znanju”. Riječ je o neskladu između onoga što ljudi misle da čine i onoga što zapravo čine – ideologija se sastoji od same činjenice da ljudi ”ne znaju što zapravo čine”, da imaju lažnu predočbu o društvenoj realnosti kojoj pripadaju… Uzmimo klasičan marksovski primjer takozvanog fetišizma robe: novac je u zbilji samo puko utjelovljenje, kondenzacija, materijalizacija mreže društvenih odnosa; činjenica da on funkcionira kao univerzalni ekvivalent svih roba uvjetovana je njegovim položajem u teksturi društvenih odnosa. Ali samim pojedincima se ta uloga novca – da bude utjelovljenje bogatstva – čini kao izravno, prirodno svojstvo stvari što se zove ”novac”, kao da je novac već po sebi, u svojoj izravnoj materijalnoj realnosti, otjelovljenje bogatstva…

Ali takvo čitanje marksovske formule zanemaruje iluziju, pogrešku, iskrivljenje koje je na djelu već u samoj društvenoj realnosti na razini onoga što ljudi čine, a ne samo na razini onoga što misle ili znaju da čine. Kad pojedinci upotrebljavaju novac, oni vrlo dobro znaju da u tome nema ničeg tajanstvenog – da je novac u svojoj materijalnosti jednostavno izraz društvenih odnosa. Svakodnevna spontana ideologija svodi novac na običan znak, što osobi koja ga posjeduje daje pravo na dio društvenog proizvoda. Tako na svakodnevnoj razini pojedinci vrlo dobro znaju da iza odnosa među stvarima stoje ljudski odnosi. Problem je u tome što se u svojem društvenom djelovanju, u onome što čine, ponašaju kao da je novac, u svojoj materijalnoj realnosti, izravno utjelovljenje blagostanja kao takvoga. Oni su fetišisti u praksi, ne u teoriji. Ono što oni ”ne znaju”, što pogrešno shvaćaju, je činjenica da su u svojoj društvenoj aktivnosti – u robnoj razmjeni – vođeni fetišističkom iluzijom… Ne smijemo zaboraviti da [je] građanin je u svojoj svakodnevnoj ideologiji … dobar anglosaksonski nominalist, koji misli da … vrijednosti po sebi ne postoje, postoje samo pojedinačne stvari koje, uz druga svojstva, imaju vrijednost. Problem je što se on u svojoj stvarnoj aktivnosti ponaša kao da su partikularne stvari (robe) samo mnogobrojna otjelotvorenja univerzalne Vrijednosti… Iluzija nije na strani znanja, ona je na strani … onoga što ljudi čine…

Ako naše poimanje ideologije ostane klasično, ono prema kojem je iluzija locirana u znanju, tad se današnje društvo mora doimati postideološkim: prevladavajuća ideologija je ideologija cinizma; ljudi više ne vjeruju u ideološku istinu; ideološke tvrdnje više ne shvaćaju ozbiljno. Temeljna razina ideologije, ipak, nije razina iluzije koja prikriva stvarno stanje stvari, nego razina [jedne] nesvjesne … [moći] što strukturira samu našu društvenu realnost… Čak i ako ne shvatimo stvari ozbiljno, čak i ako zadržimo ciničku distancu, mi ih ipak činimo. (Slavoj Žižek 1989.)

Je li proces racionalne argumentacije zapravo načelno nemoćan spram takvih rascjepa, ako nam je ponašanje u tolikoj mjeri neovisno o vjerovanjima?

Postavlja se pitanje nije li u društvenom životu u cjelini komunikacijski proces u stanju služiti održanju i širenju jedne krive svijesti. Teza je kritike ideologije u najmanju ruku to da suprotnost društvenih interesa praktično onemogućuje komunikativno događanje jednako kao i u slučaju duševne bolesti…

[No, ako kritika ideologije] tvrdi kako zna da stvarni društveni uvjeti omogućuju samo izobličenu komunikaciju, to bi … već uključivalo da se zna što bi pri neizobličenoj točnoj komunikaciji moralo proizaći … [te] postupati kao terapeut koji pacijentov refleksivni proces vodi dobru završetku, ka višim uvidima u njegovu životnu povijest i njegovu istinsku bit. U oba slučaja, u kritici ideologije kao i u psihoanalizi, interpretacija drži da je vođena prethodećim znanjem, od kojega se mogu odvojiti prethodno oblikovana fiksiranja i predrasude. (Hans-Georg Gadamer 1968.,1970.)

Nejasno je otkud kritičarima ideologije taj uvid u ”neizobličenu komunikaciju” koji bi  im omogućio dijagnozu društvene bolesti.

Kritika ideologije se sve više zapliće u seriozna radikalna rješenja. Jedno od njih je njihovo upadljivo traženje pribježišta u psihopatologiji. Kriva svijest javlja se u prvoj liniji kao bolesna svijest… Takvo držanje, koje samo sebe grlato proklamira kao najzdravije, najnormalnije, najprirodnije, izaziva zazor kao bolesno. Naslanjanje kritike na psihopatologiju, sadržajno zacijelo utemeljeno, riskira sve dublje otuđenje protivnika… Odviše često to ometa sposobnost razgovora umjesto da mu otvori nove putove; ono postvaruje i lišava zbiljnosti drugoga… Takve  kritičare … zanimaju bolesti, ne pacijenti. (Peter Sloterdijk 1981.)

Razinu ”lišavanja zbiljnosti drugoga” pokazuje na primjer ovakvo ideologijsko ponavljanje slavne  Pascalove oklade (kod njega izvorno na postojanje Boga) u situaciji kad racionalni argumenti ne daju jednoznačno rješenje.

Pascalov je konačni  odgovor dakle: mani se racionalne argumentacije i naprosto se pokori ideološkom ritualu, omami se ponavljanjem besmislenih gesta, ponašaj se kao da već vjeruješ i vjerovanje će doći samo.

Daleko od toga da je ograničen na katoličanstvo; takav postupak za postizanje ideološke konverzije univerzalno je primjenjiv, zbog čega je, u određenom razdoblju, bio veoma popularan među francuskim komunistima. Marksistička verzija motiva ”oklade” glasi otprilike ovako: buržoaski intelektualac ima svezane ruke i  začepljena usta. Prividno je slobodan, vezan samo argumentima svog razuma, ali u stvarnosti je natopljen buržoaskim predrasudama. Te predrasude ne dopuštaju mu da vjeruje u smisao povijesti, historijsku ulogu radničke klase. Što može učiniti?

Odgovor: prvo treba konačno shvatiti svoju nemoć, svoju nesposobnost vjerovanja u Smisao povijesti; čak i ako njegov razum teži istini, strasti i predrasude izazvane njegovim klasnim položajem sprečavaju ga da ih prihvati. Stoga se ne treba iscrpljivati dokazujući istinu historijskog poslanja radničke klase, već treba naučiti kako da potisne svoje malograđanske strasti i predrasude. Treba si uzeti za primjer one koji nekoć bijahu podjednako nemoćni kao on sada, ali bijahu spremni riskirati sve za revolucionarnu Stvar. On treba imitirati način na koji su oni počeli: ponašali su se kao da vjeruju u ulogu radničke klase, postali su aktivni članovi Partije, prikupljali su novac za pomoć štrajkašima, propagirali su radnički pokret i tako dalje. To ih je omamilo i učinilo da vjeruju sasvim prirodno… Istina je da su se morali odreći nekih pogubnih malograđanskih zadovoljstava, svojih egocentričnih intelektualističkih prepucavanja, njihovog lažnog osjećanja individualne slobode, ali s druge strane – i ne uzimajući u obzir činjeničnu istinitost njihova vjerovanja – dobili su mnogo: žive smislenim životom, oslobođeni sumnji i nesigurnosti, sve njihove svakodnevne aktivnosti popraćene su sviješću kako pružaju svoj mali doprinos velikoj i plemenitoj Stvari. (Slavoj Žižek 1989.)

Ako bi pristanak na takvo ”liječenje” ideološkim obraćenjem prije izgledao kao simptom bolesti nego kao terapija, što je s dijagnozom? Je li onaj rascjep mišljenja i djelovanja (o kojem govori Žižek) simptom duboke društvene bolesti? Ista tradicija povezivanja marksizma i psihoanalize nudi jedno pojašnjenje.

Ljudi na dvostruk način podliježu svojim odnosima bivstvovanja: direktno, neposrednim uplivom svojeg ekonomskog i socijalnog položaja, a indirektno posdredstvom ideologijske strukture društva; oni, dakle, moraju uvijek razviti takvo proturječje u svojoj psihičkoj strukturi koje odgovara proturječju  između utjecaja njihovoga materijalnog položaja i utjecaja ideologijske strukture društva… A budući da ljudi različitih slojeva nisu samo objekti tih utjecaja nego se reproduciraju i kao djelatni subjekti, njihovo mišljenje i djelovanje moraju biti tako proturječni kao i društvo iz kojeg proizlaze. Time što neka ideologija mijenja psihičku strukturu ljudi ona se ne samo reproducira u tim ljudima nego, a to je značajnije, ona u obliku na taj način konkretno promijenjenog čovjeka, koji zbog toga promijenjeno i proturječno djeluje, postaje aktivnom silom, materijalnom snagom… Budući da se psihičke strukture koje odgovaraju određenoj historijskoj situaciji u osnovnim crtama formiraju već u ranom djetinjstvu i mnogo su konzervativnijeg karaktera nego tehničke proizvodne snage, dolazi do toga da psihičke strukture vremenom zaostaju za razvojem odnosa bivstvovanja iz kojih proizlaze, a koji se brzo mijenjaju, pa tako psihičke strukture dolaze u konflikt s kasnijim oblicima života. To je osnovna crta biti takozvane tradicije…  (Wilhelm Reich 1933.)

Dakle, čini se da u našoj psihi (kako god ona bila shvaćena), uz eksplicitnu samosvijest modernoga građanina (”ideologija”), nalazimo daleko dublje i starije nesvjesne slojeve, koji se ne podvrgavaju našim ”prosvijećenim” zamislima.

Duša se ne ravna prema društveno-političkim zahtjevima… [koji] možda zvuče i razumno. Ali u dušama sudionika se to ne prihvaća. Oni osjećaju da nešto nije u redu i zbog toga pate. Duša se ne može uvjeravati ideologijom. (Bert Hellinger 2000.)

Stoga je upitno treba li ”novome”, ”modernome”, itd. dati bezuvjetnu prednost pred ”takozvanom tradicijom”, pa problem rješavati isključivo  tako da ”pogrešno” ponašanje podređujemo dresuri ”ispravnog” znanja; možda i oni ”osjećaji” imaju neko svoje pravo.

Razumjeti strukture i poretke našega svijeta, međusobno se razumjeti u ovom svijetu, posve sigurno pretpostavlja jednako toliko kritike i borbe protiv onoga što je ukočeno ili protiv onoga što je postalo strano koliko i obrane postojećih poredaka. Stoga je teška zabluda ako netko misli da … [to] uključuje recimo posebno harmonizirajuće ili temeljno konzervativno držanje prema našemu društvenom svijetu…

Po sebi je razumljivo da jezik svoj napeti život uvijek vodi u antagonizmu između konvencionalnosti i revolucionarnog loma. Svi smo iskusili prvu jezičnu dresuru polaskom u školu… U zbilji je upravo škola ustanova društvenoga konformizma u velikom. Naravno, samo jedna među ostalim. Ne bih želio biti krivo shvaćen, kao da bismo time trebali nekog posebno optužiti. Štoviše, držim: to jest društvo, tako djeluje društvo, uvijek normirajući i konformistički. To nikako ne znači da je sav društveni odgoj samo represivni proces… Antagonizam … između prirodnoga društvenog konformizma i sila koje ga razaraju, a koje oslobađa kritički uvid, … trajan je. (Hans-Georg Gadamer 1970.)

No to je (vidi §9.) naprosto ljudsko stanje, traganje za uvijek krhkom ravnotežom između poriva za sigurnom ukorijenjenošću u društvu i njemu suprotnoga za novim i otvorenim. Ne radi se o takvoj bolesti uma zbog koje više ne bismo smjeli vjerovati sebi samima, a iz koje nas može izvući tek navodno nadmoćna ”logika ideje” koju slijedi psihoanalitičar, odnosno kritičar ideologije.

sljedeće: §10. zajednička mnijenja?

Literatura:

1. Mihailo Đurić, Mit, nauka, ideologija, Beograd 1989., str. 130.-132.
2. Slavoj Žižek, Sublimni objekt ideologije, Zagreb 2002., str. 49.-50., preveli: Nebojša Jovanović, Dejan Kršić, Ivan Molek, izvornik: Slavoj Žižek, Sublime Object of Ideology (1989.)
3. Hannah Arendt, Totalitarizam, Zagreb 1996., str.228.-230., prevela: Mirjana Paić Jurinić, izvornik: Hannah Arendt:  Eine Geschichte der totalen Herrschaft (1950.)
4. Slavoj Žižek, isto, str. 52.-55.
5. Hans-Georg Gadamer, Čitanka, Zagreb 2002., str. 74.,96., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Klassische und philosophische Hermeneutik (1968.) i Sprache und Verstehen (1970.)
6. Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992., str. 34., preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1981.)
7. Slavoj Žižek, isto, str.63.
8. Wilhelm Reich, Masovna psihologija fašizma, Beograd 1998., str. 36., preveli: Nadežda i Žarko Puhovski, izvornik: Wilhelm Reich, Massenpsychologie des Faschismus (1933.)
9. Bert Hellinger, Priznati ono što jest, Zagreb 2006., str. 166., preveo: Vlado Ilić, izvornik: Bert Hellinger, Anerkennen Was Ist (2000.)
10. Hans-Georg Gadamer, isto, str. 95.-97.

§55. entropija?

Drugi zakon termodinamike (§54.) iskazan matematički uključuje fizikalnu veličinu nazvanu entropija. Njen smisao često izaziva nedoumice, osobito uslijed dvojbenog povezivanja sa svakodnevnim pojmom ”nereda”. One su pojačane nakon što je na začetcima matematički stroge teorije informacije (1948.), uočeno da jedna formula ima točno jednak matematički oblik kao fizikalna formula za entropiju.

Najveću mi je brigu zadavao naziv [te nove veličine]. Mislio sam je nazvati ”informacija”, ali ta se riječ već suviše koristila, pa sam je odlučio nazvati ”neodređenost”. Kad sam o tome razgovarao s Von Neumannom, on je imao bolju zamisao. Rekao mi je: ”Trebaš je nazvati entropija… Nitko ne zna što je zapravo [fizikalna] entropija, pa ćeš u raspravama uvijek imati prednost.” (Claude Shannon 1961.)

Izbjeći ćemo formule, ali recimo da se informacija mjeri kvantitativno kao količina novosti koju primamo nekim komunikacijskim kanalom. Ako kanalom primimo šum (nešto posve neodređeno) to očito nije neka informacija. Ali, kada npr. u engleskom tekstu nakon slova ”q” uslijedi slovo ”u”, ni to nije neka informacija – jer već unaprijed znamo da u riječima engleskog jezika nakon ”q” redovito slijedi ”u”. Utoliko mjerenje informacije počiva na opreci određeno-neodređeno (koja je bliska antičkim metafizičkim koncepcijama poput §53. ili §38.), ali i na subjektivnijoj opreci očekivano-neočekivano – kao u poslovici ”nije vijest kad pas ujede čovjeka, nego kad čovjek ujede psa”. Naime, za nekoga tko ne zna da u engleskom nakon ”q” redovito slijedi ”u”, prijam slova ”u” nakon ”q” ima informacijsku vrijednost sličnu onoj koju bi imao prijam slova ”i” nakon ”q” (jer su njemu ”i” i ”u” otprilike podjednako (ne)očekivani nakon ”q”). Obrnuto, nekome tko zna da u engleskom nakon ”q” redovito slijedi ”u”, prijam slova ”u” nakon ”q” ima vrlo malu a neočekivani prijam ”i” nakon ”q” značajnu informacijsku vrijednost. Ta se prethodna očekivanja mogu na razne načine kvantificirati i učiniti što manje proizvoljnima (u našem primjeru statističkom analizom učestalosti pojedinog slova nakon ”q” u riječima engleskog jezika).

Shannonova entropija mjeri, dakle, količinu neodređenosti neke poruke s obzirom na prethodna očekivanja. Njena kvantitativnost trebala je odgovoriti ”objektivnom” karakteru informacije (vidi §53.); ta su očekivanja, dodatno potaknuta spomenutom vezom s fizikalnom entropijom, ipak iznevjerena upravo strožom pojmovnom analizom te veze, provedenom od E. T. Jaynesa od 1959. nadalje. Dapače, prije je poljuljan ”objektivni” karakter fizikalne entropije.

Što je fizikalna entropija? Pojavila se kada su u 19. stoljeću strojari postali bolno svjesni ograničenja mogućnosti toplinskih strojeva. Prvi zakon termodinamike kaže da od nekoga stroja ne možemo dobiti više rada nego što smo uložili energije u njega, drugi zakon kaže da za toplinske strojeve ne možemo dobiti niti toliko koliko smo uložili, nego uvijek manje, jer će dio topline neizbježno spontano prelaziti na hladniju okolinu stroja pa time postajati neiskoristiv. Pri matematičkoj analizi idealno najkorisnijeg mogućeg stroja, i manje korisnih realnih strojeva, pojavljuje se jedna matematička veličina koja je nazvana entropijom. Njeno je važno svojstvo da se ne može smanjivati, nego ili ostaje stalno jednaka (npr. kod onog idealnog stroja) ili raste (npr. kod realnih strojeva). U statističkoj mehanici su mjerljive termodinamičke makroskopske veličine (poput tlaka ili temperature) objašnjene kao prosječne vrijednosti nemjerljivih mikroskopskih veličina (poput položaja i brzine) ogromnog broja (npr. 10²³) čestica; stoga je i uloga entropije objašnjena statistički. Naime, svakom makroskopskom stanju temperature, tlaka itd. odgovara mnoštvo različitih mikroskopskih stanja položaja i brzina čestica. Dakle, termodinamika svodi mnoštvo različitih mikroskopskih stanja na jednaka makroskopska stanja (očito, time se gubi informacija o različitostima tih stanja). Svako mikroskopsko stanje predstavlja točku u apstraktnom mnogodimenzionalnom tzv. ”faznom prostoru”, a skup svih različitih mikroskopskih stanja koja odgovaraju jednakom makroskopskom stanju daju tzv. ”fazni volumen”, označen s W. Entropija je zapravo isto što i taj W, dakle jedna funkcija broja mogućih mikroskopskih stanja koja ostvaruju dano makroskopsko stanje. Smjer termodinamičkih procesa je prema onom makroskopskom stanju koje je vjerojatnije, i to zato što je ostvarivo na više različitih mikroskopskih načina (vidi §54.); taj broj mjeri upravo W, odnosno entropija. Smjer termodinamičkih procesa je, dakle, prema većoj entropiji.

Moramo jasno razumjeti osnovni fizikalni razlog zašto postoji ograničenje preko drugog zakona… Drugi zakon izniče iz duboke međuigre između epistemološkog makroskopskog stanja (dakle varijabli poput tlaka, volumena, magnetizacije koje neki eksperimentator mjeri i koje stoga predstavljaju naše znanje o sustavu) i ontološkog mikroskopskog stanja (koordinata i količina gibanja pojedinačnih atoma koji određuju što će se sa sustavom zapravo događati). [Većina fizičara samorazumljivo smatra čestice i njihovo gibanje prvenstvenom realnošću, pa Jaynes tu mehaničku razinu opisa naziva ''ontološkom'', i razlikuje od ''epistemološke'' termodinamičke razine na kojoj više trebamo biti svjesni svoje uloge u procesu stjecanja znanja o prirodi. Naravno, nije nužno prihvatiti takvo ontološko prvenstvo (vidi §32. čestice?) da bismo shvatili ''epistemološko'' određenje termodinamičkih veličina. (op. davor)] Primjerice, i u toplinskom stroju i u mišiću cilj je pohvatati energiju koja je raspršena na nepoznat i nenadziran način … i usredotočiti je natrag u jedan jedini stupanj slobode kretanja, naime kretanje klipa ili tetive. Što je ona raspršenija, to će biti teže ovo ostvariti.

Mi smatramo da temeljna ključna riječ koja opisuje drugi zakon nije ”nered” nego ponovljivost (reproducibility). Temeljni razlog ograničenja korisnosti putem drugog zakona je taj da stroj mora raditi ponovljivo; neki stroj koji bi obavio rad samo prigodno, slučajno (kada se dogodi da je početno mikroskopsko stanje spremnika i stroja baš kako treba) bio bi podjednako neprihvatljiv u strojarstvu kao i u biologiji.

Početno mikroskopsko stanje je nepoznato jer ga ne nadziremo bilo kojim makroskopskim uvjetima. Početno mikroskopsko stanje može biti bilo gdje u nekom velikom faznom volumenu W_početno i stroj mora ipak raditi… Fizikalni nam zakon ne dopušta da koncentriramo konačna mikroskoskopska stanja u volumen manji od W_početno. Nejednakost W_konačno ≥ W_početno [što je formulacija drugog zakona termodinamike] nužan je uvjet da bi bilo koji makroskopski proces bio ponovljiv za sva početna mikroskopska stanja u W_početno… Bliska je analogija to da možemo upumpati svu vodu u veći volumen a ne možemo u manji od početnoga. Stoga bilo koja molekula koju pratimo može biti ponovljivo premještena u veći a ne može u manji volumen. Naravno, slučajno se može dogoditi i nešto što nije ponovljivo. Ti volumeni predstavljaju fazne volumene W, molekula koju pratimo nepoznato mikroskopsko stanje, a činjenica da je voda nestlačiva spomenutom fizikalnom zakonu.

Preciznije iskazano, mislimo ”ponovljiv za nekog eksperimentatora koji može nadzirati samo skup makroskopskih veličina {X_i} koje definiraju određeno makroskopsko stanje”. Ovo je potrebno da drugi zakon ne bi bio narušen od nekog pametnog eksperimentatora. Npr. gdin. A definira svoja makroskopska stanja veličinama {X₁… X_n} koje nadzire, i entropija je funkcija tih n veličina. Ako sad gdin. B, bez da to zna gdin. A., može manipulirati novom veličinom X_n+1  koja je izvan skupa onoga što nadzire i/ili opaža gdin. A, tad on može dovesti do stanja, i to ponovljivo, u kojem se entropija (kako je definirao gdin. A) sponatano smanjuje, mada se ne smanjuje entropija definirana kao funkcija n+1 veličine. Tada bi se gdin. B doimao gdin.-u A kao magičar koji prozvodi spontana narušavanja drugog zakona, kako mu se prohtije.

Može biti šokantno da termodinamika ne zna za nešto poput ”entropije fizičkog sustava”. Termodinamika ima pojam entropije termodinamičkog sustava; ali zadani fizički sustav odgovara mnogim različitim termodinamičkim sustavima. Na primjer … u jednom skupu pokusa radimo s temperaturom, tlakom i volumenom. Entropija može biti iskazana kao funkcija tih veličina. U drugom skupu pokusa radimo s temperaturom, tenzorom deformacije i jednom komponentom električne polarizacije; entropija je u tim pokusima funkcija tih veličina. Očito je besmisleno pitati ”što je entropija kristala?” bez da odredimo skup parametara koji definiraju njegovo termodinamičko stanje.

Moglo bi se odgovoriti da smo u svakom od navedenih pokusa koristili samo dio mogućih parametara, te da postoji ”istinska” entropija koja je funkcija svih tih parametara istodobno. Ali uvijek možemo uvoditi nove parametre … i tome nema kraja, sve dok ne dođemo do toga da nadziremo svaki atom zasebno. Ali, to je upravo točka gdje se pojam entropije urušava, jer više se ne radi o termodinamici!

Sad se moramo suočiti s dvojbenošću u definiciji i značenju W; čini se da on ima različite aspekte. Fazni volumen W(X₁… X_n)  koji odgovara danom skupu makroskopskih veličina {X₁… X_n} jedna je određena, izračunjiva veličina koja s jedne strane predstavlja stupanj nadzora eksperimentatora nad mikroskopskim stanjem kada može upravljati samo tim makroskopskim veličinama; pa se W doima ontološkim. S druge strane W podjednako predstavlja stupanj našeg neznanja o mikroskopskom stanju kada znamo samo te makroskopske veličine i ništa drugo. Ali, kao što je prikazano scenarijem s gdin.-om A i gdin.-om B, stvar je naše slobodne odluke to koje ćemo makroskopske veličine koristiti da definiramo makroskopska stanja; stoga se također doima antropomorfnim! … Što je onda značenje drugog zakona? Je li to ontološki zakon fizike, ili jedno epistemološko ljudsko predviđanje, ili neka antropomorfna umjetnička forma?

Dio odgovora je to da ga nije moguće shvatiti ontološki (to jest deduktivno izvedenim iz zakona fizike) budući da pri izračunu W ne koristimo jednadžbe gibanja [čestica] koje jedine predodređuju koje će se makroskopsko stanje zapravo razviti iz mikroskopskih stanja W_početno… Buduće ponašanje sustava jednoznačno je predodređeno, prema zakonima mehanike, samo kad su određeni možda 10²⁴ mikroskopskih koordinata i količina gibanja; nemoguće je da bude predodređeno mjerenjm tri ili četiri veličine u tipičnim termodinamičkim pokusima.

S druge strane, uvijek je epistemološki, jer uvijek je istina da W mjeri stupanj našeg neznanja o mikroskopskom stanju kada znamo samo makroskopsko stanje… Stoga drugi zakon … predstavlja najbolje predviđanje koje možemo načiniti uz informaciju koju imamo…

Umjesto da griješimo pretpostavljajući da dani fizički sustav ima jednu i samo jedno ”istinitu” ontološku entropiju, priznajemo da možemo imati mnoštvo različitih stanja znanja o njemu, što vodi mnogim različitim entropijama koje se odnose na isti fizički sustav (kao u gornjem scenariju s gdin.-om A i gdin.-om B), koje mogu služiti mnogim različitim svrhama. Baš kao što klasa pojava koje neki eksperimentator može pobuditi iz nekog danog sustava ovisi o vrsti uređaja koje ima (odnosno kojim makroskopskim varijablama može upravljati), tako i klasa pojava koje možemo predvidjeti pomoću termodinamike za dani sustav ovisi o znanju koje imamo o njemu. To nije paradoks, nego bogatstvo; zapravo pri svakom znanstvenom pitanju to što možemo predvidjeti ovisi, očito, o podatcima koje imamo.

Važno je priznati da ”entropija fizičkog sustava” nije smislen pojam bez daljnjih određenja da bismo razjasnili mnoga pitanja o ireverzibilnosti i drugom zakonu. Na primjer, u više sam navrata upitan predstavlja li, po mom mišljenju, neki biološki sustav, recimo mačka, koji pretvara neživu hranu u visoko organizirane strukture i ponašanje, narušavanje drugog  zakona. Uvijek odgovaram da, sve dok ne odredimo skup parametara koji definiraju termodinamičko stanje mačke, još nije postavljeno nikakvo određeno pitanje. (E. T. Jaynes 1989. i 1965.)

S ovakvog ”epistemološkog” gledišta, već u termodinamici trebamo prihvatiti neke osobitosti koje su inače u fiziku ušle tek s kvantnom teorijom: upotreba vjerojatnosti, neizbrisiva uloga postavljača pokusa na njegov ishod, i nužno razlikovanje prošlosti od budućnosti.

Ako pojam entropije time gubi na ranije pretpostavljenoj ”objektivnosti”, pa se pokazuje doslovno kao sjena redukcije termodinamike na mehaniku (jer je, poput sjene, ne samo neizbježna nego i ovisi o načinu na koji osvijetlimo predmet), ipak je na drugoj strani stekao izuzetnu čast. Naime, Jaynes je pokazao da ga ne treba shvatiti niti kao prvenstveno fizikalni niti kao prvenstveno informacijsko-teorijski pojam, nego kao općeniti pojam, čak aksiom, teorije vjerojatnosti koji definira koju razdiobu vjerojatnosti je razumno pretpostaviti na nekom uzorku, ako je naše znanje o njemu nepotpuno.

Tijekom potresa 100 prozora je razbijeno na 1000 dijelova. Koja je vjerojatnost da je neki prozor razbije na točno m dijelova? Preformulirajmo taj problem: prosječni je prozor razbijen na 10 dijelova. Kad bismo zaključili da je svaki prozor razbijen na 10 dijelova to bi bilo u potpunom skladu sa svim dostupnim informacijama. Ipak, zdrav razum nam kaže da to ne bi bila razumna raspodjela vjerojatnosti; time bismo pretpostavili više nego je zadano postavljanjem problema. Razumnije je pretpostaviti vjerojatnost 1:5 da je prozor razbijen na m dijelova gdje je m = 8, 9, 10, 11, 12. Ali to i dalje pretpostavlja više nego nam pruža zadana informacija. Po tome bi, na primjer, bilo nemoguće da je prozor razbijen na 13 dijelova… Da skratimo priču, potrebna nam je raspodjela vjerojatnosti koja ne pretpostavlja ništa osim onoga što je zadano postavljanjem problema. Shannonov teorem nam kaže da je entropija dosljedna mjera ”količine nesigurnosti” u nekoj raspodjeli vjerojatnosti, te da trebamo odabrati onu raspodjelu koja ima maksimalnu entropiju, uz uračunata ograničenja [onoga što već znamo]. Svaka druga raspodjela bi značila neku proizvoljnu pretpostavku o nekoj informaciji koja nam nije dana. Raspodjela koja ima maksimalnu entropiju je maksimalno nepristrana s obzirom na nedostajuće informacije. (E. T. Jaynes 1988.)

Informacija je, dakle, u nekom smislu suprotna entropiji: što imamo više informacije o nečemu, to će biti oštrija spomenuta ograničenja a time i manje raspršena raspodjela vjerojatnosti onoga što možemo očekivati. I informacijsko-teorijska i fizikalna entropija su onda posebne primjene tog principa maksimalne entropije iz teorije vjerojatnosti. (Primjenjuje se uspješno, npr. i pri rekonstrukciji fotografija i mnogočemu drugome.) Pri tom je nužno (poput Weizsäckera u §54.) prihvatiti da se pojam vjerojatnosti odnosi prvenstveno na još neodređenu (barem ”za nas”) budućnost, a tek posredno na učestalost nekog ishoda u prošlosti.

Razmotrimo sada … primjedbu da neka vjerojatnost koja je puko subjektivna i različita za različite ljude ne može biti relevantna za primjene. Ovome se piscu čini da je to upravo suprotno od istine: samo subjektivna vjerojatnost može biti relevantna za primjene. Koja je svrha bilo koje primjene teorije vjerojatnosti? Naprosto pomoći nam da oblikujemo razumne prosudbe u situacijama u kojima nemamo potpunu informaciju. Ima li netko drugi potpunu informaciju, to je prilično irelevantno za naš problem. Mi trebamo učiniti najbolje što možemo s informacijom koju imamo, i samo kad je ona nepotpuna ima ikakve potrebe za teorijom vjerojatnosti. Jedine ”objektivne” vjerojatnosti su one koje opisuju učestalosti opažene u pokusima koji su se već dogodili. Njih je potrebno, prije nego posluže za bilo kakvu primjenu, prevesti u subjektivne prosudbe o drugim situacijama u kojima ne znamo odgovor…

Pretpostavimo da osoba, za koju se zna da je vrlo nepoštena, baca kocku. Promatraču A dopušteno je da ispita kocku, i na raspolaganju ima sva sredstva Nacionalnog ureda za standarde. Napravi tisuće mjerenja različitih svojstava … i na kraju zaključi da kocka jest savršeno simetrična. Promatraču B to nije rečeno; on zna samo da kocku baca neki sumnjivi lik. Pretpostavlja da je kocka pristrana, ali ne zna u kojem pravcu… Obojica će pripisati vjerojatnost 1:6 svakoj strani kocke. Ista raspodjela vjerojatnosti može opisati bilo znanje ili neznanje. To izgleda paradoksalno: zašto dodatno A-ovo znanje ne mijenja ništa?

Zapravo mijenja, ali je potrebno vrijeme da se razlika ”razvije”. Pretpostavimo da prvo bacanje da ”3”. Za promatrača B to doprinosi dokazu da je kocke pristrana ka broju 3, pa će sljedećem bacanju pridružiti različite vjerojatnosti koje će to uzeti u obzir. Promatrač A će, pak, nastaviti pridruživati vjerojatnost 1:6 svakoj strani, jer njemu dokazi o simteriji imaju veću težinu nego dokaz jednoga bacanja… Oba su dosljedno i razložno razmatrala na temelju njima dostupnih informacija…

Ipak, tu razliku ne uvažava nikakva teorija koja vjerojatnost definira preko učestalosti, jer u tom slučaju … sve što Nacionalni ured za standarde ima za reći treba zanemariti jer to ne možemo interpretirati preko učestalosti.

Slično tome, ako medicinski istraživač kaže ”ovaj novi lijek je učinkovit u 85% slučajeva”, misli tek da je ta učestalost opažena u prošlim pokusima. Ako zaključuje da će se to zadržati i u budućnosti, tad čini  subjektivnu prosudbu koja bi mogla biti (i često jest) posve pogrešna. Unatoč tome, to je najbolja prosudba koju bi mogao napraviti na temelju informacije koju ima… a isključiva svrha statističke analize prošlih događaja bila je stjecanje te prosudbe. (E. T. Jaynes 1988.)

Čini mi se da je od svih velikih znanstvenih doprinosa u 20. stoljeću filosofski najznačajnija presudna uloga koju je zadobila vjerojatnost,  u fizici i u  drugim znanostima. Time je započet obrat od pokušaja uvida u ”um Boga” (što je plodno određivalo fiziku od Keplera do Einsteina) ka shvaćanju naše uloge kao suigrača u spoznajnom procesu.

Literatura:

1. M. Tribus, E.C. McIrvine, Energy and information, Scientific American, 224 (September 1971), pp. 178–184
2. E. T. Jaynes, Clearing Up Mysteries – The Original Goal, članak  iz 1989. ovdje, preveo: ja i E. T. Jaynes, Gibbs vs. Boltzmann Entropies, članak  iz 1965. ovdje, preveo: ja
3. E. T. Jaynes, How Does the Brain Do  Plausible Reasoning?, članak iz 1988., ovdje, preveo: ja