§53. materija? forma?

Aristotelovska tradicija u biologiji preživjela je u vidu vitalizma… Unutarnje svojstvena organizirajuća počela biljaka i životinja, koja je Aristotel nazivao dušama, nazivana su raznolikim nazivima poput vitalni faktori, nisus formativus (formativni/oblikujući impuls), ili entelehija. Vitalisti su smatrali da ti nematerijalni vitalni faktori organiziraju tijela i ponašanje živih organizama na holistički i svrhovit način, vodeći organizme ka ozbiljavanju njihovih potencijalnih formi i načina ponašanja, te da, kad organizam umre, taj vitalni faktor nestane iz njega. Mada se vitalizam danas rijetko zastupa u eksplicitnom obliku, on nastavlja snažno, mada često nesvjesno, utjecati na mišljenje biologa. U suvremenoj biologiji teorijska bića poput genetskih programa i ”sebičnih gena” igraju uloge slične vitalnim faktorima…

Organicistička filosofija prirode ima mnogo zajedničkog s aristotelovskom tradicijom [ali je] radikalnija od vitalizma… Ta alternativa mehanicističkoj filosofiji prirode, ponekad nazivana holističkim … ili sistemskim pristupom, u jednom je smislu novi vid animizma: prirodu se ponovo vidi kao živu, a svi organizmi u njoj sadrže svoja vlastita organizirajuća počela unutar sebe. O njima se više ne misli kao o dušama, kao u aristotelovskoj filosofiji, nego im se daju razni drugi nazivi poput ”sistemska svojstva” ili ”emergentni principi organizacije” ili ”povezujući obrasci” ili ”organizirajuća polja”. Ali suvremena se filosofija organicizma razlikuje u dva bitna vida od pred-mehanističkog animizma: najprije, ona je poslije-mehanistička, i razvija se u svjetlu uvida i otkrića mehanicističke znanosti; i drugo, ona je evolucijska…

Whiteheadovom rječju, organizmi su ”strukture aktivnosti” na svim razinama složenosti. Čak i subatomske čestice, atomi, molekule i kristali su organizmi i stoga su u nekom smislu živi… Sva je priroda živa. Organizirajuća počela živih organizama različita su u stupnju ali ne i u vrsti od organizirajućih počela molekula ili galaksija. ”Biologija proučava veće organizme, a fizika manje organizme”, kako to reče Whitehead. A u svjetlu nove kosmologije, fizika proučava također … galaktičke, zvjezdane i planetarne organizme… Pomislite, primjerice, na koloniju termita kao jedan organizam sačinjen od individualnih kukaca, koji su sami organizmi načinjeni od organa, sačinjenih od tkiva, sačinjenih od stanica, sačinjenih od podstaničnih sustava, sačinjenih od molekula, sačinjenih od atoma, sačinjenih od elektrona i jezgri, sačinjenih od nuklearnih čestica. Na svakoj su razini organizirane cjeline, koje su sačinjene od dijelova koji su opet i sami organizirane cjeline. I na svakoj razini je cjelina više nego zbroj svojih dijelova; ima nesvodivu cjelovitost. (Rupert Sheldrake 1988.)

Ima li ovakvo shvaćanje prirode (što god mislili o njemu) doista veze s Aristotelom i pojmovnim parom materija (hyle) : forma (eidos, morphe)? U barem jednom smislu ima.

Aristotelova hyle je uvijek korelativan pojam uz formu. Nema materije o sebi, nego uvijek materije za nešto; za formu, koja s njom može nešto izgraditi. Znakovit obrat koji je zamisao [o materiji] dobila u naše vrijeme, kad igra toliku ulogu, u svakom slučaju nije grčki ni rimski, nego je mnogo kasniji, zapravo tek jedna predočba 18. stoljeća potekla iz francuske prirodoslovne znanosti. Ovdje još ne smijemo na to misliti, na ”tvar”, koju bi se imalo misliti kao mrtvu. Tamo je pak sve bilo živo. (Wolfgang Schadewaldt 1978.)

Što su ti slavni Aristotelovi pojmovi materije i forme? Na nekoj stvari koju imamo pred sobom, na nekome ”ovome tu”, individualnoj supstanciji, možemo razlikovati ta dva momenta (možda u prvoj aproksimaciji analogna opipljivosti i vidljivosti tog predmeta).

Aristotelov pojam materije uključuje nekoliko elemenata. Jedno poimanje je ono od čega se neka stvar sastoji, ili od čega je načinjena, kao što je kip načinjen od mjedi. Drugo je da kad neka individualna supstancija, poput [konja] Bukefala, nastane ili nestane, ima nečega, naime materije, što traje prije i poslije toga i na čemu se u nekom smislu odvija promjena. Općenito, Aristotelovo je gledište da su te dvije navedene stvari iste. Primjerice, ono što traje i nakon nestanka Bukefala je isto ono od čega se Bukefal sastoji (ili se barem sastoji neposredno prije nego li nestane). Ta je zamisao blisko povezana s mišlju o materiji kao ”mogućnosti” (‘potentiality’, dynamis), naime onome što po sebi može biti utjeloviti u Bukefala, ili ne.

Treći element Aristotelove zamisli o materiji jest poimanje da materija, u nekom smislu, ima manje strukture ili ustrojenosti nego dotična stvar, Bukefal, koji se sastoji od nje. Ovdje je primjereno eksplicitno uvesti suprotnost materije i forme. Forma Bukefala je u nekom smislu njegova struktura. U slučajevima razmjerno jednostavnih stvari, osobito ne-prirodnih artefakata poput mjedene kugle, forma neke stvari svodi se jednostavno na njen statični oblik. No, u slučaju nečeg poput Bukefala formu bi valjalo shvatiti ne samo kao njegov puki oblik u danom trenutku, nego i kao obrazac ustrojstva njegovih djelovanja tijekom njegova života. U vezi s tim, uobičajeno je da Aristotel naziva formu ili strukturu bilo ”djelatnošću” (‘activity’, energeia) bilo ”ozbiljenošću” (‘actuality’, entelechia), a nasuprot ”mogućnosti” (‘potentiality’, dynamis). Također povezuje ”ozbiljenost” sa ”svrhom” (telos), odnosno naravnim ciljem.  (Nicholas White 1995.)

Iako bi se na prvi pogled moglo činiti da je materija primarna supstancija jer leži u osnovi svega ostaloga što neki konkretni pojedinačni predmet složen od te materije jest, uključujući njegovu formu (eidos, morphe) i njegove atribute, Aristotel smatra da ona ne može biti primarna. Naime materija bez forme nije ništa određeno. Materija uopće nije stvar neke vrste, i po sebi nema nikakve atribute. Nešto takvo, smatra Aristotel, ne bi se moglo smatrati supstancijom…

Forma je ”neko ovo” (tode ti) – nešto određene vrste – o čijoj prisutnosti ovisi postojanje pojedinačnog predmeta; forma je ono zbog čega je pojedinačni, individualni predmet to što jest, ponaša se na načine na koje se u tipičnim okolnostima ponaša, i ima one atribute koje drugi primjerci iste vrste tipično imaju. (Pavel Gregorić i Filip Grgić 2003.)

Mada sam Aristotel svoje pojmove često pojašnjava primjerima ljudskih tvorevina poput bakrenih kugli ili kipova, te kuća ili brodova, čini se da ti pojmovi ponajprije odražavaju njegov interes za biologiju (npr. riječ za formu (eidos) ujedno je i riječ za biološku vrstu). Uzmu li se artefakti za prvenstvene primjere odnosa materije i forme, teško je izbjeći mehanicističku metaforu stroja (a onda dugoročno i tehnološki/instrumentalni odnos spram prirode). Ali, ako se taj odnos pokuša misliti prije svega iz samoniklog živog svijeta, možda se ljudska oblikovna djelatnost može vidjeti u svjetlu šireg organskog oblikovanja prirode, i tako primjerenije smjestiti u svoj okoliš.

Moje je gledište da biološke predmete, posebno životinje, treba smatrati aristotelovskim materijalnim supstancijama par exellence, te da je metafizička teorija supstancije doista velikim dijelom naumljena, te je treba tako čitati, kao duboki temelj biologijskih znanosti…

Nestrukturirani karakter osnovne materije je vrlo značajan. Mislim da on zadire u osnovni razlog zbog kojeg Aristotel diže toliko buke oko Forme u vezi s organskim supstancijama. Kazano na drugi način, materijalni elementi su takvi da što dublje ulazimo u infrastrukturu svijeta, to ona postaje homogenija i više ”istodjelna”, te očituje manje strukture. U toj teoriji materije ništa ne odgovara pojmu atomske i molekularne arhitekture. Na toj razini je odjelitost (diskontinuitet) zamijenjena neprekinutošću (kontinuumom), a organizacija komponenti zamijenjena miješanjem, stapanjem, prožimanjem sastojaka u mješavini. U tom svjetlu, javljanje visokoorganiziranih, jasno odijeljenih, integralnih struktura ili sistema (systemata, kako ih Aristotel naziva) u makroskopskom svijetu – biološki predmeti koji su supstancijalne individue, svaki jedan jedinstveni individualni entitet ili ”ovo”, svaki u svom vremenskom vijeku predstavljajući primjerak oštro definirane cjelovite vrsne naravi – ističe se kao zanimljiva činjenica koja traži obrazloženje… Kako onda takvi entiteti odista poprimaju oblik iz tog empedoklovskog vrtloga miješanja i razlučivanja, nakupljanja i razgrađivanja?

Biologijska primjena zapravo … otvara put uporabi pojma vrsne forme kako bi se objasnilo oblikovanje organizama u neka ”ova” koja predstavljaju primjerke stabilnih naravi ili nekih ”što” tijekom vremena.

Biologijska pouka jest da u konkretnoj provedbi analiza na materiju i formu povlači nekoliko odjelitih složenosti koje u ustaljenim primjerima poput brončanih kipova i kugli ne izlaze na vidjelo. U biologijskoj primjeni ona ima hijerarhijski, višestupanjski karakter izgrađen … kroz niz etapa organizacije … sistema organa i organskih tijela kao cjelina, pri čemu svaki stupanj funkcionira kao ”materija” za stupnjeve iznad, a modus organizacije ovisi o pojedinoj vrsti. Iako se pojam materije dakako odnosi na osnovne materijalne elemente, i na takve relativno jednostavno složene stvari kao što su mjed ili kamen, i na takve relativno komplicirane složene tvari kao što su krv ili koštana srž, taj je pojam proširen da bi se primijenio općenito na ono što je sposobno za (daljnju) formu, ono što je predmetom (daljnjeg) određenja. U tom smislu ”materija”, ovisno o zadanom kontekstu, može biti nešto što je samo po sebi već formirano ili izdiferencirano u znatnom stupnju. Ovisno o relevantnom kontekstu, to može biti nešto toliko složeno i visokoorganizirano kao što je cjelokupni sustav organa, ili to u krajnjoj liniji može biti jedan od izvanredno zamršenih cijelih predmeta umjesto čijeg detaljnog biologijskog opisa Aristotel objavljuje onu oštroumno sažetu mjenicu: ”organizirano tijelo koje potencijalno u sebi ima život”.

Shodno tome sklon sam pojam vrsne razlike sagledavati iz biologijske perspektive koja nije uobičajena u odnosu na tradicionalni filosofski pristup… Vrsna razlika bila bi način na koji se ovaj tip životinje razlikuje od onoga… Ona se pomalo pomaknula k nečemu što je bliže ”izartikuliranosti”, ”artikulaciji” neke za tu vrstu tipične strukture u za tu vrstu tipičnom organizmu, iz manje definiranog podmetnutog potencijala koji prima to dovršenje u vidu konačne forme…

Čini se da su supstancijalne vrsne razlike, osim što konstituiraju novoformirani životinjski potomak kao potpuni primjerak supstancijalne vrste, odgovorne i za njegov karakter kao nekog potpuno individuiranog ”ovog” za razliku od nakupine ili gomile ili ”hrpe”… Nastajanje neke životinje je proces u kojemu je forma upisana u sjemenu učitana u materiju … na način pred-programirane sekvencije mehaničkih i kemijskih operacija… Tijekom razvoja budući potomak proizlazi iz stanja relativno nerazvijene mase, preko niza međufaza, dok se odvija progresivna diferencijacija pod formativnim utjecajem … sve dok ne dođe do konačne faze, faze ”završnog proizvoda” (telos): jednu ili više minijaturnih individua koje su gotovo uvijek iste vrste kao i njihovi roditelji… U najranijoj fazi embrio živi, ali on još nije aktualno, iako jest potencijalno, životinja. Kasnije, kako se dijelovi artikuliraju, on postaje na prepoznatljivi način životinja, ali on još nije aktualno, iako jest potencijalno, bilo koji određeni tip životinje… Potpuna vrsna forma stječe se posljednja, i tek tada, a ne prije, aktualno postoji pojedini čovjek ili pojedini konj…

Pretpostavimo da se bavimo nastajanjem jednog konja; u tom slučaju opisani prijelaz – od početne amorfne mješavine konjskog sjemena i  katamenije do konačnog rezultata, (novog) individualnog konja – ima dva aspekta koja sada možemo razlučiti jedan od drugoga, naime (1) transformaciju od nečega što nije izdiferencirano i nema određenu formu u potpuno izdiferencirani i strogo definirani primjerak supstancijalne vrste, i (2) transformaciju ”istodjelne” mase ili nakupine, nečega slične naravi kao ”hrpa”, u ne-istodjelni entitet koji ima viši stupanj jedinstva, u kojemu je cjelina nešto ponad njezinih dijelova, a koji Aristotel povezuje s nekom individuom ili ”ovim” (tode ti). Iako su ova dva aspekta pojmovno odvojiva za nas, kao (1) proces koji materiju pretvara u određenu formu i (2) proces koji masu pretvara u odjelitu individuu, vjerujem da je za razumijevanje Aristotelova načina razmišljanja o individuama pretpostaviti da su ta dva aspekta za njega tako stopljena jedan s drugim da ih se u najboljem slučaju može razlikovati uz velike poteškoće, a često uopće ne. Tako se čini da, baš kao što za Aristotela prije potpune diferencijacije konjski embrio u razvoju još nije konj, nego nešto manjeg stupnja određenosti (iako je potencijalno konj, i predodređen da to aktualno postane ako se naum Prirode potpuno ispuni), isto tako to još nije aristotelovsko ”ovo”, već nešto između ”hrpe” i ”ovoga”… To je gledište prema kojemu činjenica da je nešto individua ili ”jedinstvo” u relevantnom smislu predstavlja fenomen koji treba obrazložiti kao nastajanje uslijed … ”oformljivanja”… Dakle, supstancije su, kad se stvari tako postave, najoformljenije i, zajedno s tim, najviše individualizirane i najmanje hrpolike.

Iako je to očigledno, u vezi s fenomenom trajanja individua kroz vrijeme (naročito tipova individua koje nas ovdje prvenstveno zanimaju) valja naglasiti da kontinuitet njihove sastavne materije bjelodano za njega nije niti nužan niti dovoljan. Očito nije dovoljan jer životinja može umrijeti a materija od koje sačinjena može biti temeljito sačuvana; a niti nužan utoliko što jedna individua može vremenom promijeniti sve svoje djeliće tvari, pri čemu ustrajava kao jedna i ista… Na ovom je mjestu primjena na biološke predmete ključna, jer dok uglavnom nije tipično za kipove i kugle da se nalaze u metaboličkoj interakciji i razmjeni tvari sa svojim okolinama, takva je aktivnost indikativna, i zapravo praktički dijagnostička, za živa bića, koja u načelu, ako im se dade dovoljno vremena, mogu čak posve razmijeniti sastavnu materiju bez posljedica po njihove kontinuirane identitete kroz taj period…

Zapravo, može se čak reći … da su stalni ilustrativni primjeri (kipovi i kugle; kuće su nešto bolje) raštrkani po Aristotelovom korpusu u stanovitom smislu … loši primjeri. Potpuno razvijena supstancijalna individua jest ona čije je ”jedinstvo” takvo da ustrajava kroz promjene koje mogu uključivati i promjenu u sastavnoj materiji; a interaktivna metabolička razmjena s okolinom tipična za biološki predmet paradigmatični je primjer toga. Nasuprot tome, ”forma” brončanog kipa ili kugle je tanka i zapravo neznatna, ona je tek konfiguracija površine na bronci; a svaki pokušaj da se razmijeni sastavna materija takvog predmeta nužno je izvanjska, nasilnog karaktera, i barem privremeno destruktivna. Između tih krajnosti nalaze se umjereno komplicirani artefakti poput brodova i kuća, koji, čini se da nam naše intuicije kazuju, mogu preživjeti (barem postupnu) zamjenu njihove sastavne materije ili modularnih dijelova, a čiji je ”metabolizam” onaj održavanja ili popravljanja. No, lako je uvidjeti da su takvi procesi, iako se čine filosofski fascinantnima, ipak umjetni i izvana nametnuti simulakrumi u usporedbi s prirodnim i intrinzičnim tipom promjene povezane sa životnim vijekom životinja. (Montgomery Furth 1978.)

Osim biološkog nadahnuća, aristotelizam sa suvremenim organicističkim shvaćanjima povezuje kontekstualnost pojma ”materija”: primjerice, atomi su materija koja poprimivši neku formu grade molekulu. Ali svako ”nešto”, svako ”ovo tu” je oformljena materija, pa su i sami atomi (promatrani za sebe, kao ”neko nešto”, neko ”ovo”) isto tako oformljena materija, strukturirana tako da su ”elementarne čestice” njena materija. I tako dalje ka ”višim” (kompleksnijim) razinama – npr. biološka stanica, organ, organizam, vrsta, ekosistem, Zemlja, sunčev sustav,… ali, možda i ka ”nižim”, ako je i ono što nazivamo ”elementarnim česticama” također strukturirano, a ne doista elementarno. Jer, možda je njihova ”elementarnost”, ”jednostavnost” tek posljedica našeg slabog razlučivanja te razine uslijed ograničenja naših instrumenata. Pa nam se ono što slabo možemo razlučiti doima kao nešto jednostavno, ne-strukturirano. Ukoliko je to što je materija svaki put određeno kontekstom u kojem se pojavljuje neko individualno ”ovo tu”, tad je ”materija po sebi” upravo ”ništa”, odnosno nije ništa određeno – jer je tek neka forma određuje.

Literatura:

1. Rupert Sheldrake, The Presence of the Past, New York 1988., str. 69., 54.-55., preveo: ja
2. navod iz: Damir Barbarić, Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije sv. 1), Zagreb 1995., …
3. Nicholas White, Matter/Form, u A Companion to Metaphysics, uredili J. Kim i E. Sosa, Oxford 1995., str. 302.-303., preveo: ja
4. Pavel Gregorić i Filip Grgić, Uvod, u Aristotelova Metafizika, zbirka rasprava, priredili P. Gregorić i F. Grgić, Zagreb 2003., str. 15.-16.
5. Montgomery Furth, u Aristotelova Metafizika - zbirka rasprava, priredili P. Gregorić i F. Grgić, str. 235., 243.-247.,  251., preveo: Pavel Gregorić, izvornik: Montgomery Furth, Transtemporal Stability in Aristotelian Substances. Journal of Philosophy 75 (11):624-646. (1978). 

§52. informacija?

Živa se bića, i tamo gdje ne možemo pretpostaviti neku svijest o cilju, uvelike ponašaju svrhovito (§51.). Jedan smjer shvaćanja živih organizama, naime vitalizam, pretpostavljao je da stoga za objašnjenje života uz poznate fizičke čimbenike treba pretpostaviti još neki dodatni, svojstven živim bićima ali ne i neživoj tvari (”elan vital”, ”entelehija” i sl.). Mehanicizam, pak, obećava da sve te naizgled svrhovite pojave može objasniti bez pozivanja na takve dodatne čimbenike, opisom živih bića kao strojeva. Barem negdje od sredine prošlog stoljeća vitalizam je, čini se, definitivno napušten. No, metafore koje se koriste unutar mehanicističkih objašnjenja često zvuče baš kao zamaskirani vitalni faktori.   

Paradigma suvremene biologije, mada nominalno mehanicistička, zapravo je postala znakovito slična vitalizmu, s ”genetskim programima” ili ”informacijama” ili ”uputama” ili ”porukama” koji igraju ulogu ranije pridavanu vitalnim faktorima poput entelehija. Mehanicisti su oduvijek optuživali vitaliste da tajne života pokušavaju objasniti riječima koje su prazne, poput entelehije, koje ”objašnjavaju sve i stoga ništa”. Ali vitalni čimbenici i u svojim mehanicističkim maskiranjima imaju upravo tu značajku. Kako neki neven naraste iz sjemena? Jer je genetski programiran da to čini. Kako određeni pauk instinktivno plete svoju mrežu? Zbog informacija kodiranih u svojim genima. I tako dalje… Uvijek nanovo iznikne zamisao svrhovitih organizirajućih počela koja su nematerijalna.

Zapravo je ta dualnost materije i nematerijalnih organizirajućih [u-strojavajućih] počela bila od početka implicitna u mehanističkoj teoriji života. Ona je bitno svojstvo metafore stroja. Svi strojevi podrazumijevaju dualnost između materijalnih komponenti od kojih su izrađeni i svrhovitog dizajna zamišljenog u umu njihovih dizajnera i izrađivača. Kao što je to izrazio suvremeni teorijski biolog Francisco Varela:

”Ono što određuje neki stroj su odnosi, pa stoga … organizacija nekog stroja nema veze s materijalnošću, odnosno sa svojstvima komponenti koje ih određuju kao fizička bića. Materijalnost ne ulazi u organizaciju [u-strojstvo] nekoga stroja, mada se podrazumijeva.”

Ta je dualnost materije i forme zapravo unutarnje svojstvena svim tradicionalnim filosofijama formi… U suvremenom se kontekstu ona obično poima kao dualnost materije i informacije. Informacija je ono što in-formira [u-obličava]; ona ima in-formativnu ulogu [naime, u-obličavanja, ''formativnog uzroka'', op. d.] kao što je naglasio Norbert Wiener, osnivač kibernetike, u svojoj zamisli prvenstva informacije pred materijom i energijom. On je to razlikovanje vidio kao bitno za materijalistički nauk: ”Nikakav materijalizam koji to ne priznaje ne može danas preživjeti.” Ta se pozicija može činiti radikalnom, ali zapravo sve od 17. stoljeća je opstanak materijalizma ovisio o svome miješanju s platonističkim pojmom nematerijalnih organizirajućih počela: prirodnim zakonima.

Ali, ako biološku ”informaciju” nije moguće razumjeti pomoću materijalne podloge samih gena, što je onda ona? Je li informacija platonička, transcendira li nekako vrijeme i prostor? Ili je imanentna unutar organizama? …

Informacija je pomodna riječ. Živimo u ”informacijsko doba”, okruženi smo informacijskom tehnologijom… Ali, što je ona? I unutar i izvan granica znanstvenog diskursa općeniti način upotrebe te riječi nije usko ili precizno povezan sa stručnim pojmom informacije iz teorije informacije… Kad npr. biolozi govore o ”genetskoj informaciji” obično koriste tu riječ u nekom neodređenom, ne-stručnom smislu, i često ju je moguće zamijeniti s jednako neodređenom i ne-stručnom upotrebom riječi program.

”Smatra se da informacija, taj moderni izvor oblika, obitava, često kao latentna ali s mogućnošću uzrokovanja, u molekulama, stanicama, tkivima, ‘okolišu’, omogućujući im da prepoznaju, odabiru i upućuju jedni druge, da grade jedni druge i sebe same, da upravljaju, nadziru, pokreću, usmjeravaju i određuju svakovrsna događanja.”

Narav te informacije ostaje tajanstvena, a upotreba zamjenskih riječi poput uputa ili programa ne pojašnjava mnogo. Je li ona fizička ili mentalna? Je li u biti matematička? Je li to neka vrsta pojmovne apstrakcije? Ako jest, iz čega se tu apstrahira? (Rupert Sheldrake 1988.)

Što je, dakle, informacija? Matematički formalizam nazvan ”teorija informacije” razvio se sredinom prošlog stoljeća u vezi s proučavanjem mogućnosti telefonskih komunikacijskih kanala da prenesu poruke od pošiljatelja do primatelja. Količina informacije nekog događaja nije definirana nijme samim, nego tek s obzirom na vjerojatnost da se on dogodi (u odnosu na sve druge mogućnosti). Binarnim simbolima se onda označavaju da-ili-ne odluke, i broj takvih odluka potreban da bi se neki obrazac jednoznačno odredio definira količinu informacije toga obrasca. No, taj matematički definirani pojam informacije vrijedi samo za zatvorene sustave (što biološki sustavi nipošto nisu). On je, također, primjenjiv samo tamo gdje su poznate vjerojatnosti nekoga događaja. Biolozi, kad govore o ”genetskoj informaciji”, ne koriste taj precizni pojam, nego neki manje određeni, svakodnevni pojam informacije. Tako da nijedna od nekoliko različitih matematičkih definicija informacije ovdje baš ne pomaže. (O svima njima možete više pročitati u vrijednom i svima online dostupnom svesku šesnaestosveščanog ”priručnika” filosofije znanosti posvećenom informaciji. Na žalost upravo je članak posvećen pojmu informacije u biologiji za sad tek skiciran. Zahvaljujem Magičaru na linku. )

Što je informacija? Prema današnjoj jezičnoj upotrebi informacija je priopćenje o stanju činjenica. Informacija je ono što objavljuje neki biro za informacije, ono što je sadržano u statističkim dokumentacijama, diplomatskim izvješćima, u vijestima tajnih službi… Pojam informacije uvodim pomoću mnogih primjera… Ali, što je zapravo informacija, to nisam rekao. Sokrat sa mnom ne bi bio zadovoljan.

Na pitanje o biti informacije nećemo iscrpno odgovoriti, ali pitanje možemo jednim dijelom pomaknuti dalje. Mi još od Sokrata znamo kako nas pitanje o onome što neka stvar doista jest može odvesti dalje, pa i kad ga na koncu moramo ostaviti neriješeno. Moći ovo razumjeti označava onoga tko se odvažio da se nazove ne sophos, mudrac, nego samo philo-sophos, ljubitelj mudrosti…

Mi, ljudi razdoblja kojim dominiraju Descartesovi pojmovi, možda ćemo postaviti pitanje: ”Što označava riječ informacija?” Materijalnu stvar (možda tiskarsku boju na telegramskoj cedulji) ili neki sadržaj svijesti (dakle moje mišljenje kad čitam telegram)? Ovo je pitanje uznemirilo teoretičare informacije naših dana, i oni su došli do rezultata koji ih možda još i više uznemiruje: nijedno od to dvoje. Informacija nije niti materijalna stvar ni sadržaj svijesti. Oba tumačenja padaju na onome zašto je pojam informacije uopće uveden, na objektivnom karakteru informacije.

Uzmimo da je informacija tiskarska boja na cedulji. Tada ono što sam napisao u Hamburgu kad sam predavao telegram i ono što je primatelj u Münchenu dobio u ruke nije ista informacija, jer su to različite cedulje – no informacija je upravo ono što je zajedničko objema ceduljama. Uzmimo da je informacija misaoni proces u duši čovjeka koji misli sadržaj telegrama. Tada je ono što sam mislio kad sam predavao telegram drugačija informacija od onoga što je mislio primatelj kad je primio telegram. Informacija nije taj naš akt svijesti, nego ono što taj akt svijesti zna, ono što je zajedničko objema, inače vrlo različitim, svjesnim osobama.

Danas se stoga počinjemo navikavati da informacija mora biti shvaćena kao treća stvar, koja je različita od materije i od svijesti. Ali ono što se time otkrilo jest stara istina na novom mjestu. To je platonovski eidos, aristotelovska forma, odjevena tako da i čovjek dvadesetog stoljeća uči o njima ponešto naslućivati.

Čak nam porijeklo riječi ”informacija” daje ovaj mig. Pogledamo li u latinski rječnik pod glagolom informare, nalazimo značenje ”formirati”, ”oblikovati”, u prenesenom smislu ”oblikovati u duhu”, ”sebi predstaviti”, a otud informatio kao ”od-slik”, ”predstava”, ”pojam”… Informacija je, dakle, svakako nešto kao donošenje forma u materiju ili materije u formu… Informatio se može razumjeti samo u pojmovnom paru forma-materija, a izvorno je strana pojmovnom paru svijest-materija…

Ja ću, bez bližeg objašnjavanja pojmova koji se pri tom podrazumijevaju, informaciju shvatiti kao formu ili oblik ili kao strukturu. Ta forma može biti forma različitih osjetilno opipljivih predmeta ili procesa koje može proizvesti čovjek: tiskarske boje ili tinte na papiru, krede na ploči, zvučnih valova u uzduhu, strujnih impulsa u krugovima, itd. Ona nije identična s geometrijskom formom, jer tiskani telegram i akustički govor telefonom sadrže istu informaciju. Ona pripada višem stupnju apstrakcije… Nju čovjek može opaziti, razumjeti, misliti. Ali ona nije duševni akt mišljenja, nego ono što to mišljenje misli; misao, u onom smislu u kojemu mogu reći da dva čovjeka misle isto…

Moderni biolozi, npr. u genetici, potpuno legitimno govore o informaciji. Jedna kromosomska rečenica u svojim genima sadrži informaciju koja definira fenotip individuuma, ukoliko je on određen nasljedno… Evidentno je da ako su igdje na mjestu pojmovi informacije, onda su to ovdje. Ali tu nema nikoga tko govori, nikoga tko nešto priopćava ili razumijeva ono priopćeno…

Možda je ovdje najnaivniji način izražavanja također doista najprimjereniji stvari: onaj koji primjenjuje jezične kategorije i tamo gdje nema nikakve svijesti koja govori i sluša. Kromosom i individuum koji raste stoje u takvom odnosu kao da kromosom govori a individuum sluša. Metafore koje se nameću svakom istraživaču prirode pružaju svjedočanstvo o tome, na primjer način govora da kromosom propisuje način rasta ili da rast sluša taj propis…

Na ovo nemam nikakav valjan odgovor… Čvor se izvjesno može presjeći i pokušati informaciju definirati bez ikakva odnosa prema jeziku ili priopćenju. U tom slučaju u prirodi objektivno postoji informacija… i mi samo oponašamo ono što je pronađeno. Može se, međutim, slutiti da je to upravo ustrojstvo našeg mišljenja koje se jezično artikulira, a koje nam omogućuje da iz beskrajne mnoštvenosti prirode izvučemo upravo ove aspekte; mi pristupamo prirodi s pitanjima koja su informacijske vrste i onda ih [informacije] nalazimo… (Carl Friedrich von Weizsäcker 1959.)

Što znači da informacija ima ”objektivni karakter”?

Informacija (kako ju se uobičajeno shvaća) nešto je blisko povezano s onim što pružaju prirodni znakovi… Kažemo da dvadeset godova na deblu naznačuju, znače, da je to drvo staro dvadeset godina. To je informacija (o starosti drveta) koju godovi nose. Slično tome, povećanje obujma žive (u staklenoj cijevi, termometru) znači da se povećava temperatura… Prirodno značenje je informacija. Ono mora biti istinito. To neće reći da mi moramo znati što stvari znače, koju informaciju nose. Možemo ne znati. Možemo to tek trebati pronaći strpljivim istraživanjem. Ali to što pronađemo strpljivim istraživanjem – tragovi u snijegu znače to i to, ili osjenčenja na filmu naznačuju to i to – to je nešto što je bilo istina i prije nego smo to našli. U tom (prirodnom) smislu značenja, mi otkrivamo što stvari znače… Što stvari znače, što naznačuju, … neovisno je o tome što mi mislimo ili vjerujemo. Možemo tražiti informaciju da bismo zadobili znanje, ali postojanje informacije za kojom tragamo ne ovisi o bilo čijoj spoznaji… Utoliko je informacija različita od znanja. Informacija ne treba svjesna bića da bi postojala, a znanje treba. Bez života nema znanja (jer nema nikoga tko bi nešto znao), ali ipak ima informacije. Još uvijek postoji ono što bi, da spoznavatelji postoje, trebali znati. (Fred Dretske 2007.)

Ipak, mada ima takav ”objektivni karakter”, po svemu sudeći informacija (vidjeli smo) nije materijalna, a nije ni mentalna.

Je li informacija neovisna ontološka kategorija, različita i od fizičkog/materijalnog i (pretpostavimo li da možemo povući to kartezijansko razlučivanje) i od mentalnog? Wiener je, primjerice, smatrao: ”Informacija je informacija, ne materija niti energija.” Ako nije nezavisna ontološka kategorija, na koju je [od one dvije] svodiva? Ako jest neovisna ontološka kategorija, u kakvom je odnosu s fizičkim/materijalnim i s mentalnim? … Bi li moglo biti da informacija nije ni tu (inteligencija) ni tamo (prirodni svijet) nego na pragu, kao osobita veza ili sučelje između svijeta i njegovih inteligentnih stanovnika? Ili bi mogla biti negdje drugdje, u nekom trećem svijetu, intelektualno dostupnom inteligentnim bićima ali ne i ontološki ovisnom o njima? (Luciano Floridi 2007.)

Pojam informacije (a također i pojam nesvjesne svrhovitosti (§51.)) tako iskače iz kartezijanske sheme svijest-materija, dok bi se bolje mogao uklopiti u ranije aristotelovske sheme (forma-materija, aktualno-potencijalno, četverostruki pojam uzroka) koje možda čuvaju Aristotelov izvorni interes za biologiju. A možda bi nas doista, kako reče Weizsäcker,  mogao dovesti i do toga da bolje razumijemo što je za Platona i Aristotela značilo eidos (forma).

Literatura:

1. Rupert Sheldrake, The Presence of the Past, New York 1988., str. 87.-88., 113., preveo: ja
2. navod prema: Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, str. 33., 39.-43., izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)
3. Fred Dretske, Epistemology and Information, ovdje, str. 4. -5., preveo: ja
4. Luciano Floridi, Trends in Philosophy of  Information, ovdje, str.15.-16., preveo: ja