§50. kosmos?

Heideggerova je teza da je ”tehnika istinski cilj te ujedno potajni motiv koji određuje egzaktnu prirodnu znanost”. Čini se da je kao protuprimjer dovoljno navesti ”najstariju takvu znanost, naime, astronomiju”, koja utoliko što su njeni fenomeni dostupni samo promatranju (teoriji) a ne i dohvatljivi našim rukama (mani-pulaciji), ”već samim svojim postojanjem kroz nekoliko tisućljeća opovrgava tezu o primatu tehnike”. (§49.) Ipak, upitno je može li se o tim tisućljećima govoriti kao o kontinuitetu, o modernoj astronomiji kao savršenijem nastavku stare. Možda je za opovrgavanje toga kontinuiteta dovoljno ukazati na neodvojivost astronomije od (danas prezrene pseudoznanosti) astrologije, koja je trajala tisućljećima u mnoštvu različitih i međusobno udaljenih kultura, sve do zapadnjačkog Novog vijeka. A još i na njegovom početku, za Keplera.

Misli Johannesa Keplera (1571.-1630.) predstavljaju jedan osobit posrednički stupanj između prijašnjih, magično-simboličnih i modernih, kvantitativno-matematskih opisa prirode. U to doba mnoge stvari kojima je kasnije bilo suđeno da budu razdvojene pregnućem ljudskog razbora, još su uvijek bile međusobno povezane: pogled na svemir nije još bio rascijepljen na religiozni i znanstveni. Religiozna razmišljanja, jedan gotovo matematski simbol Trojstva, moderni optički poučci, važna otkrića u teoriji vida i fiziologiji oka, sve se to može naći u istoj knjizi. Kepler je strastveni pristalica Kopernikova heliocentričnog sustava… Na temelju heliocentričnog vjerovanja Kepler je otkrio tri svoja glasovita zakona kretanja planeta… Nedugo nakon njihova objavljivanja, ti su zakoni, koji se danas nalaze u svim učbenicima, postali jedan od glavnih stupova nosača kojima je Newton postavio svoju teoriju sile teže, naime zakon o smanjenju sile teže u obrnutom razmjeru s kvadratom međusobne udaljenosti teških masa. Ti zakoni koje je otkrio Kepler nisu ono za čim je on prvotno tragao. Bio je oduševljen drevnom pitagorejskom idejom o muzici sfera, te je u kretanju planeta pokušavao naći iste omjere koji se javljaju u harmoničnim tonovima i u pravilnom mnogostraničnom tijelu. Za njega, pravog duhovnog potomka pitagorejaca, sva je ljepota u ispravnom omjeru, jer ”Geometria est archetypus pulchritiudinis mundi” (geometrija je praslika ljepote svijeta). Ovo njegovo osnovno načelo istodobno je i njegova snaga i ograničenje: njegove predočbe o pravilnim tijelima i skladnim veličinama na kraju se nisu pokazale na djelu u planetarnom sustavu, i jedan pravac istraživanja kao kod njegova suvremenika Galileja, kojega je zanimalo jednoliko ubrzavanje tijela koja slobodno padaju, bio je potpuno stran Keplerovom stavu, jer se deanimacija fizičkog svijeta, neophodna novom smjeru mišljenja, još nije dovoljno razvila, čemu će kasnije pridonijeti Newtonovo djelo Principia. Po Keplerovu shvaćanju planeti su još živi stvorovi nadareni pojedinačnim dušama… Keplerovi arhetipski pojmovi poredani su hijerarhijski na taj način da trojstveno kršćansko božanstvo, koje se u mašti ne može predočiti, zauzima najviše mjesto, a svaka razina je slika onoga što je iznad nje. (Wolfgang Pauli 1955.)

Od Galileijeve i Newtonove fizike nadalje, temeljna pretpostavka astrologije – naime, da je red kretanja nebeskog (”vanjskog”) svijeta nekako paralelan redu kretanja u ljudskim stvarima (duši, sudbini, ”unutarnjem”) – prestala je biti uvjerljiva. Što god mislili o astrologiji, jasno je da motivacija za njeno istraživanje (uključujući pritom i ono što bismo danas smatrali njenim valjanim astronomskim aspektima) nije neka ”čisto teorijska”, nego je svakako povezana s pitanjima o dobru, o tome kako vrijedno živjeti. Još važnije, uvjerenje da je red svijeta analogan redu ljudskih stvari temeljna je pretpostavka antičke filosofije. U tom smislu, pojam dobra nije vezan samo uz ljudske stvari, nego ima kosmički smisao.

Aristotel i Platon slažu se da znanosti koje su najvažnije za naše razumijevanje svijeta jesu one koje proučavaju paradigmatske primjere bitka i dobrote. Stvari koje je najprikladnije opisati kao one koje jesu to što jesu u bezuvjetnom smislu (ousiai) također su stvari koje je dobro biti, kao što je Bog dobra stvar biti – prema Aristotelu, Bog je bolja vrsta stvari od kukca – i kao što je ideja dobra stvar biti – prema Platonu, upravo zato što ideja jest to što jest u bezuvjetnom smislu… Tu pozadinu naglašavam iz dva razloga. Prvo, ona u sebi sadrži način razmišljanja o dobroti koji je modernoj filosofiji stran: riječ je o zamisli da se bića s obzirom na dobrotu mogu rangirati na nekoj kosmičkoj ili apsolutnoj ljestvici… Aristotel se … jednako smiono kao i Platon poziva na dimenziju vrijednosti koja se ne odnosi na stajalište nijedne vrste i koja kulminira u dobroti samoga hijerarhijskog univerzuma… Moramo pokušati ponovno dočarati kako je to moglo izgledati misliti s takvim ”kosmičkim” pojmom dobrote. (Myles Burnyeat 1987.)

Dakle, vrijedi temeljna jednakost stvarnije=bolje. Riječ ”kosmos” tu nije naprosto istoznačna onome što mi danas podrazumijevamo pod ”svemir”. Kosmos je naziv za red cjeline svijeta, koji je na neki način srodan redu u psyche i redu u polis.

Mudraci nam kažu da su nebo i zemlja, bogovi i ljudi povezani zajedno srodstvom i ljubavlju i uređenošću i umjerenošću i pravednošću; i zbog tog razloga, prijatelju moj, oni daju cjelini ime kosmos, a ne ime koje podrazumijeva nered i raspuštenost. Ali ti, i pored svoje mudrosti, čini mi se da ne obraćaš pažnju na to, niti imaš ikakvog pojma o moćnom utjecaju geometrijske jednakosti među bogovima i ljudima. (Platon IV. st. pr. Kr.)

Um što stvara red jedan je isti u pojedinačnom i svemiru. Kao i za elemente što sačinjavaju naše tijelo, tako i za dušu i njezin uzrok, vrijedi da ne bismo znali reći otkuda potječu, ako ne iz kosmosa, u kojemu se nalazi sve ono što čini čovjeka… Platon je bio čvrstog uvjerenja da duša, država i kosmos stoje u temeljnoj povezanosti i da se zato spoznaja tih područja može jedinstveno polučiti iz istih počela. Jedinstvo duše, jedinstvo države i jedinstvo svijeta znače neposredno i dobru bit svakog od tih područja. (Thomas A. Slezak 1996.)

U osnovi, riječ kosmos znači ”red”, premda je još iz ranih vremena povezivana sa značenjem ”ukrasa”. (Red je, naposljetku, u očima Grka bio krasna stvar.) Upravo zato što je grčkom misliocu najznačajnija stvar u vezi s univerzumom bio red koji se iskazivao (prije svega u događajima kosmičkih razmjera kao što su gibanje Sunca, Mjeseca i zvijezda), i stoga što je taj red bio ono što ga je najviše razlikovalo od kaosa za koji su Grci pretpostavljali da mu je prethodio, ta je riječ dobila dodatno posebno značenje, ”poredak svijeta”, a potom jednostavno značenje ”svijet”…

Mogu postojati manje nepravilnost, no veliki kosmički događaji obilježeni su pravilnim poretkom. Zora i zalazak sunca, ljeto, zima, i godišnja doba između njih, slijede jedno drugog u nepromjenjivom slijedu. Za Grke su savršen primjer te vječne pravilnosti pružale zvijezde koje kruže (kako se vjerovalo još prije Pitagore pa sve do Kopernika) vječno i savršeno kružno kretanje. Može se uočiti razlog za najvišu ulogu koju su pitagorovci među znanostima dodijelili astronomiji.

Ukratko, svijet je u punom smislu kosmos, a možemo si dopustiti istaknuti jednu tvrdnju o Pitagori koja je, bez obzira na to je li istinita ili ne, značajan pokazatelj za učenja koja su smatrana karakteristično njegovima: za njega se smatralo da je bio prvi koji je primijenio ime kosmos na svijet, u znak priznavanja poretka koji je prikazivao. (W. K. C. Guthrie 1962.)

Kosmos zapravo znači ”ukras”, ”dekor”, ono što je ”uređeno” i dekorativno uslijed svoje uređenosti. Odatle je nastao prijelaz na cijelo uređeno zvjezdano nebo i Zemlju koja je njime okružena i naše je prebivalište. Kosmologija je sada dakle povezana s takvim redom koji doslovno obuhvaća svijet. To je svakako onaj red u koji su se ugledale sve kulture. Danas mnogo znamo o pradavnim zvjezdarnicama, otkrivenima na irskom ili škotskom tlu ili drugdje, iz neodredivo starih tisućljeća, o kojima nema nikakve druge predaje. Jasno je da se zvjezdano nebo promatralo oduvijek i da je pružalo temeljnu orijentaciju u mnogim čovjekovim životnim situacijama. Kosmologija je povezana s tim čudesnim redom, koji je zbog svoje uzorne točnosti dopuštao znanje. On je bio vidljiva matematika, vidljiva i nečujna muzika. Planetarni sustav i udaljenosti u njemu bio je sve to za grčke početke astronomske spoznaje. Do visokog srednjeg vijeka sve se to označavalo nazivom musica, a ne astronomia, kako danas kažemo. Jedna strana riječi ”kosmologija” znači red, a druga je ”znanje” o redu. Kao što koristimo i sve druge izraze, filologiju, teologiju itd., tako koristimo i kosmologiju. Ali, to nije sve na što nas podsjeća pojam kosmologija. Ta sveobuhvatna zakonitost reda doživljena je takorekuć unaprijed, kao ono ”po čemu” uopće uzimamo orijentaciju i naš vlastiti red. Npr. slijed godišnjih doba koji susrećemo u ljetnom suncostaju, koji je sada već iza nas, i u zimskom suncostaju, prema kojemu sada opet idemo. Tako je tijek godišnjih doba i tijek dnevnog vremena dan Sunčevim hodom, i sasvim je razumljivo da nam ta kosmologija predstavlja svojevrsno iskustvo reda u kojemu se čovjek orijentira.

Pođemo li od te činjenice, onda možemo procijeniti što je značilo kada je Kopernikovo tumačenje svijeta donijelo obrat poslije kojega čovjek – vjerujem da je to rekao Nietzsche ili već Pascal, obojica su to otprilike slično izrekli – pada u Svemir. Kao da mu izmiče tlo pod nogama. Red koji je poznavao bila je geocentrička slika svijeta, a time i antropocentrični doživljaj reda. (Hans-Georg Gadamer 1990.)

Pad iz geo/antropo-centričnog kosmosa u beskonačni svemir (onaj korak ka beskonačnom od kojega su se Grci ustezali (§42.)) znači to da su prirodni zakoni novovjekovne fizike (unatoč svome uskoro zaboravljenom ”božanskom porijeklu”) s gledišta ljudskih sudbina bez-smisleni. Od tada više ne vrijedi jednakost stvarnosti i dobra, pa su stvarne ”objektivne” činjenice bez svrhe za ljude, dok su ljudske svrhe (vrijednosti, dobra) ”subjektivne” i zapravo ne-stvarne. Red svijeta i red u čovjeku su postali, čak i najvećim misliocima, dvije odvojene stvari.  

Dvije stvari ispunjaju dušu uvijek novim i sve većim udivljenjem i strahopočitanjem što se više i ustrajnije razmišljanje bavi njima: Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.

Nijednu od njih ne smijem izvan svojeg vidokruga tražiti kao obavijenu tamom ili pak u nedokučivosti; ja ih vidim pred sobom i neposredno ih povezujem sa sviješću o vlastitoj egzistenciji. Prva počinje od onog mjesta koje ja zauzimam u vanjskom osjetilnom svijetu, pa vezu u kojoj se ja nalazim proširuje do nedogledno-velikoga sa svjetovima nad svjetovima te sistemima od sistema; osim toga još do neograničenih vremena njihova periodičnog kretanja, s njegovim početkom i trajanjem. Druga stvar počinje od moje nevidljive vlastitosti, moje ličnosti, pa me prikazuje u svijetu koji ima pravu beskonačnost, ali koji je samo za razum primjetljiv, pa spoznajem da sam s njim ne samo u slučajnoj nego i u općoj i nužnoj vezi (ali na taj način ujedno sa svim onim vidljivim svjetovima). (Immanuel Kant 1788.)

Ostaje li ono platoničko napušteno jedinstvo stvarnosti i vrijednosti (dobra/ljepote) u našem vremenu dostupno tek misticima na granici svetosti? Možda ipak neki od nas barem ponekad dijele ovaj duboki osjećaj:

Ali, svedenvice nam je pred očima primjer svemira, gdje se bezbroj neovisnih mehaničkih djelovanja natječe u uspostavljanju reda, koji, kroz varijacije, ostaje postojan. Stoga volimo ljepotu svijeta, jer iza nje osjećamo prisutnost nečega analogna mudrosti koju bismo željeli posjedovati kako bismo utažili našu žeđ za dobrom.

Umjetnička djela, kad su uistinu lijepa, na nižem stupnju pružaju primjer cjeline u kojoj se, na nedokučiv način, stječu neovisni čimbenici tvoreći jedinstvenu ljepotu… Kontemplacija autentičnih umjetničkih djela, a još više ljepota svijeta, a još većma ljepota nepoznata dobra kojem težimo, sve nas to može podržati u nastojanju da neprestance mislimo na ljudski red, koji treba biti našom prvom svrhom. Veliki poticatelji nasilja i sami su se ohrabrili videći kako u svemiru vlada slijepa mehanička sila. Promatrajući svijet bolje od njih mi nalazimo još veće ohrabrenje ako uočimo da su bezbrojne slijepe sile ograničene, kombinirane u ravnotežu, da se stječu u jedinstvo nečim što ne razumijemo, ali što ljubimo i imenujemo ljepotom. (Simone Weil 1949.)

Napomenimo tek da i Heidegger, unatoč svome eksplicitnome anti-platonizmu, u pokušaju da preboli novovjekovne rascjepe, započinje svoj temeljni kasni nauk o ”četvorstvu” (čiju bilo kakvu interpretaciju ostavljam za eventualne nadahnutije dane) preuzimanjem one Platonove rečenice iz Gorgije, prevodeći kosmos jednostavno kao svijet.  

Zrcalnu igru ujednosti neba i zemlje, božanskoga i smrtnika, imenujemo svijetom. (Martin Heidegger 1950.)

Vratimo se na kraju početnome pitanju. Astronomija, kao najstarija egzaktna prirodna znanost, bila je u mnogim civilizacijama, sve do Novoga vijeka, usko vezana uz poimanje kosmosa kao analognoga redu u ljudskoj duši. Stoga ta znanost nije slijedila iz nekog čistog spoznajnog interesa za prirodu, nego iz interesa za boljim i smislenijim ljudskim životom. U Novome vijeku je to poimanje napušteno, pa tehnologija povezuje znanosti s nastojanjima za boljim životom. Znamo koliko je u prošlom stoljeću interes za astronomiju potican nadom u progres tehnološke moći čovjeka (ili pojedinih država) koji omogućuje napuštanje naših Zemaljskih okvira, kao i posljedičnim strahom od tehnološki moćnijih stranih bića. Zanimljivo je, možda, da se prvim primjerom SF žanra često smatra upravo jedno Keplerovo djelce (”Somnium”). Ako je prijelaz sa kosmičkog spoznajnog interesa na novovjekovnu astronomiju bio popraćen upravo fantazijama (sada tehnološki dijelom ostvarenima) o tome da astronomski fenomeni postanu ”poznati i našim rukama a ne samo pogledima” (da parafraziram završetak §49.) tada se čini da Beckerov protuprimjer Heideggerovoj tezi o tehnologiji kao području u koje spadaju moderne znanosti ipak ostaje upitan.

Literatura: 

1. navod iz: C. G. Jung i W. Pauli, Tumačenje prirode i psihe, Zagreb 1989., str. 119.-123., prevela: Ingeborg Schmidt, izvornik: C. G. Jung, W. Pauli, Naturerklärung und Psyche (1955.)
2. Myles Burnyeat, Platonizam i matematika: Preludij za raspravu, u Gregorić/Grgić: Aristotelova Metafizika: zbirka rasprava, Zagreb 2003., str. 411.-412., preveo: Filip Grgić, izvornik: Myles Burnyeat, Platonism and Mathematic: a Prelude to Discussion (1987.)
3. navod prema: W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije, knjiga 1, Zagreb 2005., str. 174., preveli: Laura Blažetić, Juraj Bubalo, Branko Malić, izvornik: Platon, Gorgias (Gorg. 507 E), IV. st. pr. Kr.
4. Thomas A. Szlezak, Čitati Platona, Zagreb 2000., str. 122., 134., preveo: Boris Mikulić, izvornik: Thomas A. Szlezak, Psyche-Polis-Kosmos (1996.)
5. W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije, knjiga 1, Zagreb 2005., str. 92, 173., preveli: Laura Blažetić, Juraj Bubalo, Branko Malić, izvornik: W. K. C. Guthrie, A History of Greek Philosophy Volume I: The Earlier Presocratics and the Pythagoreans (1962.)
6. Hans-Georg Gadamer, Ogledi o filosofiji umjetnosti, 132.-136., prevela: Darija Domić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Kunst und Kosmologie (1990.)
7. Immanuel Kant, Kritika praktičkog uma, Zagreb 1990., str. 214.-215., link , preveo: Viktor D. Sonnenfeld, izvornik: Immanuel Kant, Kritik der praktischen Vernunft (1788.)
8. Simone Weil, Ukorijenjenost, Zagreb 2003., str. 14. – 15., preveo: Marko Kovačević, izvornik: Simone Weil, L’Enracinement (1949.)
9. Martin Heidegger, Stvar, u Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., str. 212., preveo: Josip Brkić, izvornik: Martin Heidegger, Das Ding (1950.)