§48. znanosti?

Pokušajmo ozbiljnije odrediti odnos filosofije i egzaktnih znanosti. Za početak slavni navod fizičara Richarda Feynmana: ”Filosofija znanosti je otprilike toliko korisna znanstvenicima koliko i ornitologija pticama.” Zabavan kakav jest, Feynman ovdje ipak promašuje, i to čini mi se dvostruko. Najprije, nije uopće isključeno da bi ornitologija bila korisna pticama, kad bi je mogle razumjeti. S tim u vidu, možda navodna beskorisnost filosofije za znanstvenike prije ukazuje na manjkavost znanstvenika koji je ne razumiju nego na manjkavost same filosofije (koja bi im mogla biti od ”koristi” da je razumiju). To vodi do druge točke koju, čini se, Feynman promašuje, naime do pitanja o smislu (i ”koristi”) od filosofije. Bi li filosofi trebali zašutjeti o znanosti i pustiti da o njoj govore znanstvenici? Ali, kad govore o znanosti, mogu li znanstvenici govoriti znanstveno? Mogu li na samu znanost primijeniti znanstvenu metodu da bi je znanstveno objasnili? Može li npr. matematika riješiti pitanja o matematici, a biologija objasniti što to rade biolozi?

Filosofija matematike… istražuje prešutne pretpostavke od kojih polazi matematičko mišljenje. Misliti matematički znači misliti u skladu s tim pretpostavkama i u njihovu okviru. Misliti o matematici znači istupiti iz okvira matematičkog mišljenja i kritički ga istražiti. Filosofija matematike zato zahtijeva odmak, i treba je razlikovati od matematičkog mišljenja u kome se zbiva sama matematika. (Zvonimir Šikić 1995.)

Da bi sagledala znanost i njene granice, filosofija treba odmak od znanosti, a osobito od ”znanstvenog” svjetonazora.

Što su to znanosti … to konačno određuje filosofija.

Je li filosofija tada u suprotstavljanju … znanstvenom pogledu na svijet ”točnija”, bolja spoznaja bića? To je također jedno vulgarno predmnijevanje o filosofiji od kojeg se izričito ograđujemo. Filosofija ne spoznaje bolje od fizike strukturu materijalne prirode, niti bolje od biologije puninu oblika živoga; ona uopće ne ulazi u nadmetanje sa znanjem znanosti, i to upravo ne ulazi u to nadmetanje tamo gdje za temu uzima metafizičke temelje znanosti. (Eugen Fink 1946.)

Taj odmak, naravno, nije nedostupan znanstvenicima, on samo znači da pri takvom odmicanju oni više ne postupaju znanstveno, nego da – filosofiraju.

Kvazifilosofi  vjeruju u viziju znanstvenika kao onoga koji ne može razumjeti bit znanosti… Znanstvenik bi, naime, bio taj koji navodno ne može istupiti iz znanosti i jasno je filosofski shvatiti. Mi ne zastupamo to gledište. Iako znamo da većina znanstvenika ne istupa iz znanosti, mi isto tako znamo da većina filosofa nikada ne ulazi u znanost, što im unaprijed onemogućuje da iz nje istupe. (Kvazifilosofi zaboravljaju da se istupiti može samo iz nečega u što se već prethodno ušlo.) Smatramo da filosofski relevantan govor o znanosti može izreći upravo znanstvenik koji istupa iz znanosti (i dopuštamo, ako je to nekome značajno, da on time postaje filosof) ili filosof koji ulazeći u znanost zadržava (filosofsku) distanciju prema njoj. (Zvonimir Šikić 1989.)

Slično vrijedi i za ostala područja – kad se npr. liječnik odmiče od čisto ”objekt(iv)nog” promatranja funkcionalnosti pacijentovog organizma da bi promotrio živog čovjeka pred njim, kad se dakle upušta u etičku problematiku, tad filosofira. Možda ponekad efikasnost čak i zahtjeva od specijaliziranih stručnjaka da kratkoročno zanemare refleksiju o općenitijim pitanjima. Ali, dugoročno, (unatoč dr. Houseu) izvjesno je da dobar liječnik osim o specijalističkoj efikasnosti treba razmišljati i o pravima i slobodi odlučivanja pacijenta, da general treba razmišljati o pravednosti rata kojega vodi a ekonomist o društvenim posljedicama svojih ekonomskih mjera. Odnosno, da svoju djelatnost trebaju sagledati u širem, cjelovitijem kontekstu, zapitati se ”što je to što radim”? To vrijedi i za znanstvenike.

Filosofija se može definirati kao neprestano postavljanje pitanja. Tako ju je Sokrat uzorno prakticirao. Ako pozitivna znanost počiva na tome da se u konsensusu donese odluka o odlučujućim pitanjima, da se druga pitanja ne postavlja, onda filosofija nije pozitivna znanost nego njena korektura. No razdvajanje nikad nije oštro. Velika napredovanja u znanosti počivaju često, možda i stalno, na tome da se pitanje koje ranije nikad nije postavljeno ipak postavlja, i to s uspjehom; tako da su velika napredovanja u znanosti djeca iz braka pozitivne znanosti i filosofije. Filosofija ima riznicu vlastitih pitanja i vlastitu vrstu iskustva – iskustvo plivanja protiv struje naivnog mišljenja, iskustvo povratnog pitanja: ”Što ja ovdje zapravo radim?” (C. F. von Weizsäcker 1971.)

Možda ima stručnjaka koji se uspješno bave svojom profesijom (pa onda i npr. znanošću) bez da postavljaju takva pitanja, ali ne čine li oni sebe time sličnijima instrumentima nego slobodnim ljudima? Dok je zamislivo da računala sama postave hipotezu i testiraju je, te objave znanstveni članak, nezamislivo je da računala filosofiraju.

Osjećamo da, čak ako je odgovoreno na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dotaknuti. (Ludwig Wittgenstein 1921.)

Presudno je, stoga, ne zaboraviti da znanost nastaje djelovanjem živih (”suviše ljudskih”?) ljudi u njihovom povijesnom kontekstu.

Prirodna znanost, ističe Husserl, nije i ne može biti samodostatna. Ona se u moderno doba razvila nezamislivom brzinom, no njezin je napredak izazvao intelektualnu krizu jer se naizgled odvojila od svojega matičnog tla iz kojega je prvotno izrasla i koje joj jedino može pružiti smisao i značenje. ”Kriza” prirodne znanosti je kriza njezina značenja, no ta kriza, naravno, ni na koji način ne opterećuje njezin daljnji razvoj. Prirodna znanost i dalje napreduje velikim koracima. Ali, kako Husserl primjećuje, naš je stav prema njoj postao nesigurnim. Nije nam jasno kakvu ona ulogu ima ili bi trebala imati u ljudskom društvu; koji je njezin status, kakve su joj dužnosti i što ona znači nama, ljudima u svijetu u kojem živimo. U nastojanju da prirodoznanstvene kriterije očisti od svih antropocentričkih elemenata ona se doslovce dehumanizirala…

Husserl je vjerovao da nam moderna prirodna znanost doduše pomaže da bolje razumijemo prirodu i da njome uspješnije vladamo, ali da je, s druge strane, u njoj sadržana i opasnost da nam zastre pogled na svijet kao naš svijet. Ideal kojemu prirodoznanstvenik teži je ideal potpuno bezlične objektivnosti. Prirodoznanstvenik se na sve načine trudi spriječiti da u njegove opise dospiju ikakvi osobni elementi koji bi opterećivali njegove opise. U svojim opisima sebe pokušava isključiti kad god je to moguće. On odbija sve pretpostavke koje se ne mogu objektivno testirati. Njegov je stav (ili bi to barem trebao biti) stav posve nepristrane objektivnosti. Premda mu sve to pomaže u radu, pritom ipak postoji opasnost da mu se zatvori pristup povijesnom smislu njegovih konstrukcija. On je u iskušenju da zaboravi kako povijesnu osnovu njegovih konstrukcija tvore njegov vlastiti život, život drugih ljudi, te niz onih ”trivijalnih” istina koje prihvaća bez pitanja.

Tu osnovu moramo … ispitati ako u prirodnu znanost uopće želimo unijeti smisla. Položaj prirodnih znanosti se može, po Husserlu, potpuno razumjeti samo u svjetlu njezinih ne-prirodoznanstvenih pretpostavki. (Edo Pivčević 1972.)

Zadaća filosofije spram znanosti stoga treba biti ona koju oduvijek ima: bavljenje cjelinom, i otud ukazivanje na granice i jednostranosti znanstvenog pristupa.

Mada filosofija mora odustati od toga da zalazi u posao znanosti, usmjeravajući ih ili čak korigirajući, ona svoj stari zadatak polaganja računa osobito sad mora posvetiti samome životu uobličenom posredstvom znanosti. Štoviše, nezavisnost znanosti od filosofije znači ujedno i ne-odgovornost znanosti – naravno, ne u moralnom smislu riječi, nego u smislu njene nesposobnosti i odsustva potrebe da položi račun o tome što ona sama znači u cjelini ljudskog postojanja, tj. prije svega u svojoj primjeni na prirodu i društvo. (Hans-Georg Gadamer 1976.)

Filosofi i ovdje, kao i inače, moraju biti na neki način ”između”, posrednici, istodobno i unutra i vani. Ali, to posredovanje ne smije skriti bitnu razliku između filosofije i znanosti.

Razrađena filosofija je, doduše, vezana za znanosti. Ona pretpostavlja znanosti u onom razvijenom obliku koji su one dostigle u odgovarajućem razdoblju. Ali smisao filosofije ima drugo porijeklo. Prije svake znanosti ona se pojavljuje tamo gdje se ljudi bude. (Karl Jaspers 1953.)

Vratimo se, sa svim rečenim u vidu, onoj sablažnjivoj Heideggerovoj rečenici iz prošloga zapisa. Najprije, što o njoj misli jedan prirodoznanstvenik i filosof?

Metodskim načelima znanosti pripada da se izvjesna fundamentalna pitanja ne postavljaju. Za fiziku je karakteristično, onako kako se njome bavimo u Novom vijeku, da stvarno ne pita što je materija, za biologiju da stvarno ne pita što je život i za psihologiju da stvarno ne pita što je duša, nego da ovim riječima samo nejasno opisuju jedno područje u kojemu se namjerava istraživati. Ako bismo, naime, ova pitanja htjeli postaviti istodobno dok se bavimo prirodnom znanošću, onda bismo izgubili sve vrijeme i snagu potrebnu da riješimo pitanja koja je moguće riješiti. Kao posljedica toga, znanost koja ostavlja po strani ova principijelna pitanja, uspoređena s … visoko sumnjičavim procesom filosofskog mišljenja koje ova teška pitanja zaista sebi postavlja, napredovala je nevjerojatno brzo. Na drugoj strani, ne smijemo se varati u tome da metodsko postupanje znanosti…, ako nije načisto sa svojom vlastitom upitnošću, u sebi ima nešto ubilačko. Ova pitanja su teška ali ne i nevažna. Heideggerova formula ”znanost ne misli” ne može se kazati gotovo ni jednom znanstveniku a da ne izazovemo njegov bijes. Ali onako kako ovdje Heidegger razumijeva riječ ”misliti” formula je doslovno točna. ”Misliti”, naime, znači u Heideggerovom smislu ”sebe samoga staviti još jednom u pitanje” a baš se to ne čini u normalnom bavljenju znanošću. Ali to se mora učiniti ako se znanost najzad treba staviti u odnos prema živom čovjeku koji je u životu partner a ne samo objekt. (Carl Friedrich von Weizsäcker 1971.)

Heidegger se nije sveo tek na tu ”formulu”, nego je i općenito ocrtao granicu između filosofije (ili, kako on kaže, ”mišljenja”) i znanosti: tamo gdje se odgovori pokušavaju učiniti jednoznačnima unutar smo znanosti, a tamo gdje se ne može izbjeći (ili se čak nastoji pokazati) moguća višeznačnost tu smo u filosofiji. Izvor nastojanju za jednoznačnošću (i posljedičnoj načelnoj proračunljivosti svega), vidi se kao istovjetan s izvorom volje za tehnologijskim ”ovladavanjem” bićima.

Znanost sa svoje strane ne misli i ne može misliti i to na svoju sreću, što ovdje znači radi osiguravanja svoga vlastita, utvrđena toka. Znanost ne misli. To je sablažnjiva rečenica. Ostavimo toj rečenici njen sablažnjiv karakter i onda ako joj odmah dodamo nastavak da znanost svejedno stalno i na svoj osobit način ima posla s mišljenjem. Taj način, međutim, pravi je i u nastavku plodonosan samo onda ako je nepremostivi jaz, koji postoji između mišljenja i znanosti, postao vidljiv…

Da su umjetnost i znanost, iako se u svečanim govorima još uvijek navode zajedno, međusobno posve različite, priznat će svatko bez ograde. Ako se, naprotiv, mišljenje razlikuje od znanosti i odijeli od njih, to će se odmah smatrati poniženjem za znanost. Postoji čak i bojazan da mišljenje otvara neprijateljstvo prema znanostima, da pomućuje ozbiljnost i ometa volju za znanstvenim radom… Mi ne govorimo protiv njih [naime, znanosti] nego njima u prilog, naime u prilog jasnoći o njihovoj biti. U tome već leži uvjerenje da su znanosti u sebi nešto pozitivno bitno. Njihova bit, dakako, druge je vrste nego što bi se to danas moglo zamisliti na našim sveučilištima. U svakom slučaju, izgleda kao da se ljudi još plaše da ozbiljno uzmu uzbudljivo stanje stvari da današnje znanosti spadaju u područje biti moderne tehnike i samo tamo…

Vladavinu načina predočavanja koje treba biti označeno imenom ”jednotračnog mišljenja” danas teško možemo previdjeti. Naziv ”jednotračno” namjerno je izabran. Trak ima veze s tračnicama, a one s tehnikom. Stvar ćemo uzeti odveć olako ako smatramo da vladavina jednotračnog mišljenja proizlazi iz ljudske komotnosti. Jednotračno mišljenje koje sve jače i u različitim oblicima uzima maha jedna je od onih neočekivanih i neprimjetnih formi vladavine biti tehnike, čija bit naime hoće bezuvjetnu jednoznačnost i stoga je treba…

Zar ne pripada vrhovnim načelima znanosti da svoje predmete istražuje sa što je moguće više strana, pa čak i sa svih? Gdje je tu nešto jednostrano? Upravo tamo gdje se nalazi područje njenog istraživanja. Povijesna znanost, primjerice, istražuje neko vremensko razdoblje u svakom mogućem pogledu, a ipak nikad ne istražuje što je povijest. Ona to uopće ne može znanstveno istražiti. Historijskim putem čovjek nikad neće pronaći što je povijest; kao što matematičar nikad na matematički način, tj. svojom znanošću, dakle naposljetku matematičkim formulama neće moći pokazati što je ono matematičko. Bit njihovih područja, povijest, umjetnost, pjesništvo, jezik, priroda, čovjek, bog – ostaje znanostima nedostupna… Utoliko znanosti kao znanosti nemaju pristupa toj stvari, mora se reći da one ne misle. Izgovori li se to, isprva odveć lako može zvučati kao da mišljenje umišlja da je nadmoćno nad znanostima. To umišljanje bilo bi, tamo gdje bi postojalo, neopravdano; jer upravo zato što se mišljenje kreće tamo gdje bi moglo misliti bit povijesti, umjetnosti, jezika ili prirode, ali to još ne može, mišljenje uvijek zna manje od znanosti. One svoje ime nose s pravom, jer znaju beskrajno mnogo više od mišljenja. Ipak, u svakoj znanosti postoji druga strana, na koju ona kao znanost nikad ne može dospjeti: bit i bitno podrijetlo njena područja, kao i bit i bitno podrijetlo vrste znanja koju njeguje i još štošta drugo. Znanosti nužno ostaju na jednoj strani. U tom smislu one su jednostrane, ali tako da se druga strana ipak stalno pojavljuje zajedno s njima… Međutim, tamo gdje čovjek jednu stranu uopće više ne vidi kao jednu, drugu je također izgubio iz vida. Razlika između tih dviju strana, ono što leži između njih, time se zatrpava. Sve je poravnano na jednu razinu. O svemu i svačem čovjek ima mnijenje prema jednakom načinu predmnijevanja… Na taj način sve se svodi na jednoznačnost pojmova i nazivlja, čija preciznost ne samo da odgovara onoj tehničkog postupka, nego s njom dijeli i isto bitno podrijetlo. (Martin Heidegger 1952.)

Literatura:

1. Zvonimir Šikić, Filozofija matematike, Zagreb 1995., str. 7., link 
2. Eugen Fink, Uvod u filozofiju, , Zagreb 1998., str. 23., 24., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.)
3. Zvonimir Šikić, Kako je stvarana novovjekovna matematika, Zagreb 1989., str. 180.
4. navod prema: Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)
5. Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Sarajevo 1987., preveo: Gajo Petrović, izvornik: Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus 6.52 (1921.)
6. Edo Pivčević, Na tragu fenomenologije, Zagreb 1997., str. 114.-118., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Edo Pivčević, Von Husserl zu Sartre. Auf den spuren der Phänomenologie (1972.)
7. navod  iz: Hans-Georg Gadamer, Um u doba nauke, Beograd 2000., prevela: Suzana Spasić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Vernunft im Zeitalter der Wissenschaft (1976.)
8. navod prema: Karl Jaspers, Filozofija egzistencije/Uvod u filozofiju, Beograd 1967., preveo: Ivan Ivanji, izvornik: Karl Jaspers, Einführung in die Philosophie (1953.), predavanja na radiju
9. C. F. von Weizsäcker, isto, str. 223.
10. Martin Heidegger, Što se zove mišljenje, Zagreb 2008., str. 14.-15., 59., 65., 66.-67.preveo: Boris Perić, izvornik: Matrin Heidegger, Was heisst Denken (1952.)