§49. nasuprot prirode?

Dok je niz filosofa u prošlom nastavku umanjio sablazan Heideggerove formulacije ”znanost ne misli”, upućujući na bitnu razliku između pozitivnog/egzaktnog/”jednotračnog” mišljenja unutar znanosti i filosofskog mišljenja u odmaku, ipak se ne može prečuti daljnja sablazan koju izaziva  Heideggerovo pojašnjenje te misli – naime, to da ”današnje znanosti spadaju u područje biti moderne tehnike i samo tamo”.

Kako na takvu misao reagira jedan prirodoslovac? Prigogine je smješta u poglavlje knjige naslovljeno ”raz-obličeni svijet”, a za čiji je motto uzeo slavni navod: ”… May God us Keep From Single Vision and Newton’s Sleep”. William Blake je, dakle, već 1802. u prirodnim znanostima vidio ”jedno-tračnost”, a od tada postoji mnoštvo sličnih izraza ”kulturnog pesimizma” i ”antimodernizma” spram ”znanstvenog progresa”.

Znanost se u tom kontekstu pojavljuje kao strano tijelo unutar kulture [i prirode, op. d.], čiji kancerozni rast prijeti razaranjem cjelovitosti života. Treba li znanošću vladati, zagospodariti njezinim razvojem ili se pak predati njezinoj vlasti i dopustiti da nas uništi pitanje je života ili smrti. Za jedva stotinu i pedeset godina znanost je od izvora inspiracije postala prijetnja. I to ne samo prijetnja fizičkoj egzistenciji čovjeka, već, još podmuklije, prijetnja da se razore sva znanja i u kulturno pamćenje najukorijenjenije tradicije i iskustva. Na optuženičkoj klupi ne nalazi se pojedini tehnički promašaj nekog znanstvenog dostignuća, već sam ”znanstveni duh”…

Danas se uvriježio stav da znanost skida veo čari sa svijeta. Sve što postane njezinim predmetom nepovratno biva svedeno tek na jedan od slučajeva primjene općih zakona lišenih pojedinačnog interesa. Ono što je za generacije bio izvor radosti ili čuđenja raspline se i na sam njezin dodir…

Još jedna tema, dominacija, prepliće svoje odjeke s razobličavanjem svijeta. Svijet s koga su skinute čari istovremeno je svijet kojim je moguće upravljati… Samim tim što svijet smatra podvrgnutim nekoj univerzalnoj teorijskoj shemi kojom raznolikost njegovih bogatstava svodi na suhoparnu primjenu općih zakona, znanost se nadaje kao instrument kontrole i dominacije. Čovjek, stranac u svijetu, postavlja se kao njegov gospodar.

U ovaj se okvir uklapaju više nego opasne Heideggerove teze… Uspostavljanje znanosti i tehnike koje se, prema Heideggeru, danas razmahalo planetarnim razmjerima … ne podrazumijeva da je sporno pojedino tehničko ostvarenje. On se pita o biti tehnike, o tehničkoj dimenziji čovjekova uklapanja u prirodu. Ne uznemirava ga [tek] činjenica da industrijsko zagađivanje ugrožava život u Rajni, već sama činjenica da je rijeka stavljena u službu čovjeka posredujući u pukom proračunu. ”Hidrocentrala je postavljena u riječnu struju Rajne. Ustava izaziva takav pritisak vode da on izaziva turbine da se okreću. To okretanje stavlja u pogon onaj stroj čiji pogonski motori služe ispostavljanju električne struje za koju su postavljene dalekovodne centrale i dalekovodne električna mreža za prijenos električne struje. U području tog međusobno povezanog slijeda (is)postavljanja pojavljuje se i riječna struja Rajne kao nešto (is)postavljivo. Hidrocentrala nije u riječnoj struji Rajne izgrađena kao kakav stari drveni most koji već stoljećima povezuje jednu obalu s drugom. Naprotiv, riječna je struja ustavljena podizanjem elektrane. Riječna je struja, što ona sada kao struja jest, isporučilac vodena pritiska, iz biti elektrane.”

Uspostavljanje znanosti: ništa više od nekog pojedinačnog problema, nijedna teorija posebno ne zaokuplja Heideggera. Svaka od njih čini tek po jedan dio odjelovljenja globalne zamisli koja prati i sačinjava povijest Zapada. U znanstveniku, a također i tehničkom stručnjaku, počiva želja za moći prerušena u žudnju za spoznajom – već sam njegov pristup stvarima sistematsko je nasilje. U znanosti kao teorijskom nastojanju Heidegger vidi način obraćanja stvarima što ih svodi na ropske predmete izložene dominaciji i nadzoru: ”Novovjekovna fizika nije eksperimentalna stoga što namješta aparature za propitivanje prirode, već obratno: eksperiment za propitivanje da li se i kako se javlja tako ispostavljena priroda ispostavlja se stoga što fizika, i to već kao čista teorija, prirodu svodi na to da se predočuje kao neki unaprijed izračunljivi sklop sila.” (Ilya Prigogine 1979.)

Naravno, nameće se pitanje: nije li čovjek oduvijek (barem donekle) bio ”stranac u prirodi”, ”neukorijenjen”, onaj koji nasiljem uređuje svijet po svojoj mjeri? Doista; ali nikad bez stanovitog straha, iskazanog mnogobrojnim pripovijestima i mitovima u kojima bezmjernost takvog postupanja vodi u tragediju (npr. Prometej, kula Babilonska, itd.). Čini se da Heidegger ipak vidi bitnu razliku između smještanja čovjeka u svijet kakvo je svojstveno npr. antici i moderne znanosti i tehnologije. Gdje je, dakle, ta razlika? Prigogine voli za znanost reći da je ”dialog s prirodom”, no naše ispitivanje prirode prije je isljednički ”jednotračno” usredotočeno nego li dialoški otvoreno.  

Na pitanje zašto antika nije došla do egzaktne prirodne znanosti ne može se odgovoriti jednim jednostavnim odgovorom. Određeno svjetlo – naravno, samo s jedne strane – na njega pada u uvidu da antička znanost nije poznavala analitički eksperiment.

Grci su, doduše, bili pažljivi promatrači i oštroumni mislioci, ali očito su neobično zazirali od razlaganja pojava umjetnim, ad hoc izvođenim manipulacijama, i time razaranja cjeline njihovih obličja… Uzimali su u obzir samo ono što se moglo neposredno promatrati u slobodnoj prirodi i što je proizlazilo iz praktičnih predznanstvenih aktivnosti u ratu i miru (iz obrtničke tehnike, također i tehnike oružja). Ali uređaji se nisu, ili su se jedva gradili za svrhe istraživanja…

Duboko usađena i temeljna karakteristika egzaktne prirodne znanosti od 17. stoljeća je to da se pojave koje predznanstveno i svakodnevno susrećemo razlažu na svoje elemente, koji su nam isprva često nevidljivi, te da se iz njih ponovno sastavljaju, u čemu je ujedno sadržana i kritika naivnog osjetilnog opažanja. Upravo na toj konstruktivnoj karakteristici počiva matematički karakter novije fizike.

Iz volje za analizom, koju smo opisali, tek slijedi tendencija prema izgradnji uređaja i njihovoj upotrebi u egzaktnim promatranjima… Antički je čovjek svoje ”modele” za prirodne pojave nalazio u samoj prirodi ili obrtu, on ih – uz iznimku astronomskih modela, ”sfera” – nije proizvodio upravo za znanstvene svrhe.

Izgradnja upotrebljivih znanstvenih uređaja prilično se naglo pojavljuje u 17. stoljeću. Sjetimo se teleskopa i mikroskopa, sata s klatnom, Torricellijeva vakuuma,… Nije slučajno da Galilei, za kojega priroda govori matematičkim jezikom, zagovara metodo resolutivo e compositivo, ništa drukčije nego Descartes… Analitički eksperiment i matematička metoda su međusobno čvrsto povezani i u oboma se izražava konstruktivna tendencija nove prirodne znanosti.

Možda je upravo sam analitički postupak novije matematičke prirodne znanosti koji smo naznačili potaknuo raspravu o ”izazovu” prirodi od strane čovjeka tom znanstvenom metodom koja se čini nužnom posljedicom, ako ne i pretpostavkom moderne tehnike. Heidegger je naglašavao da se priroda i čovjek ”postavljaju” jedno protiv drugoga (on taj ”usudni događaj” zove ”po-stav”), no on to ne promatra kao čovjekovo zasljepljenje i hybris s nužnim tragičnim posljedicama, već tumači kao ”usud bitka” našeg (dakle posve određenog) doba svijeta.

Ali nije lako odrediti granicu na kojoj počinje taj ”izazov” prirodi. Heidegger, na primjer, upotrebu snage vjetra za jedrenje ili vjetrenjače još ne smatra izazovnom, a također ni upotrebu tla u seoskom poljodjelstvu, ali zato (čini se) takvima smatra parni stroj, električnu struju i kemijsko gnojenje iza kojega stoji velika kemijska tehnika. Ali sad se može pitati: u čemu je principijelna razlika?

Bilo koji tehnički dorađen uređaj našeg doba, recimo mlazni avion ili svemirska raketa koja može smjestiti satelit u njegovu orbitu oko Zemlje, ili pak elektronsko računalo (za koje mnogi još i tvrde da može samostalno misliti), … djeluje doista ”izazovno”. I mnoge ne čudi što se čovječanstvu osvećuje obijest koju zapažamo kod pronalazača takvih đavoljih sprava. Čak i ne uzmemo li u obzir vojnu upotrebu i zloupotrebu takvih pronalazaka, treba se plašiti povratnih socioloških učinaka kao nenamjerne posljedice razvijenije strojne tehnike, i ne može se poricati da su oni već nastupili. Ljudi gube svoju slobodu, koju su kroz povijest stekli s toliko truda, da bi se upregnuli u kolektiv i funkcionirali kao ”kotačići” u golemoj socijalnoj mašineriji…

Pitamo li se kako je i zašto došlo do tog razvoja, morat ćemo se okrenuti ulozi matematičkog načina mišljenja. Kao prvo, čini se da je analitičko istraživanje prirodnih fenomena, njihovo razlaganje na jednostavne i stoga u svojim uzrocima pregledne procese, moglo dovesti do konstrukcije tehnički neusporedivo učinkovitijih uređaja nego što je to bilo moguće u staroj, ”izrasloj” kulturi. Bilo je potrebno razoriti i rastvoriti prvotno cjelovite oblike kako bi se postiglo da prirodne sile djeluju prema čovjekovoj volji…

Proboj prema novome na tolikim područjima u 17. stoljeću doista zapanjuje. Pritom ne treba misliti jednostrano na ”kroćenje” velikih prirodnih sila snažnim strojevima, koje tada još uopće nije imalo uspjeha, nego, recimo, na u principu tako jednostavne pronalaske teleskopa i mikroskopa. Jednostavno slaganje leća, čije je djelovanje bilo odavno poznato (povećala su postojala i u antici, a naočale najkasnije od 15. stoljeća), otvorilo je potpuno nepoznate svjetove, prije toga nepoznate mikro- i makro-kosmose. I opet se možemo pitati: jesu li teleskop i mikroskop izazov prirodi, dok povećalo i naočale to (još) nisu? …

Ili uzmimo područje pogonskih motora: odlučujuća nije bila još upotreba prvih parnih crpki u engleskim rudnicima, jer time su se samo ekvivalentno zamijenile životinjska i ljudska tjelesna snaga. No zato su već prve parne lokomotive dovele do pravog prevrata u prijevozu i višestruko povećale brzinu putovanja, što se može usporediti samo s uvođenjem zračnog prometa između kontinenata u naše doba. Jednako je tako i pronalazak parnog broda promijenio cjelokupnu pomorsku tehniku. I jedno i drugo promijenilo je tisućljetne navike i stanja u čiju se nepromjenjivost općenito vjerovalo.

Na takvim primjerima postaje doista vidljivo što Heidegger zove uzajamnim izazovom (”postavljanjem nasuprot”) čovjeka i prirode. Prirodi su otete tajne o kojima se dotad jedva slutilo i oslobođene su njezine goleme skrivene sile (pomislimo samo na električnu struju te danas na nuklearnu energiju atoma), a to tada nužno povratno djeluje na ljude, na njihove navike i društvena stanja. Nije riječ o tome da bi se priroda osvećivala, ali ipak postaje očitom ne neka krivica koja bi se mogla izbjeći nego sudbinska upletenost koja se čini neotklonjivom. (Oskar Becker 1959.)          

Koliko je god bilo teško uočiti na pojedinačnim primjerima, ipak se čini da razabiremo granicu: u antici čovjekovo djelovanje nastoji naći svoje skladno mjesto u okolišu; s druge strane, čovjek Novog vijeka sebe vidi nasuprot prirodi. Uvijek začuđuje to da kod Grka jedva da nalazimo ikakav pojam subjekta. Tek se u Novom vijeku istodobno uspostavlja čovjek kao subjekt, a nasuprot njemu priroda kao objekt, kao ”objektivno” postojeća. Tematika tehnologije nastavlja se na početke Heideggerovog samostalnog filosofiranja u kojem napušta pojam subjekta (nasuprot kojem bi bili objekti, dok je svijet = skup svih objekata) da bi čovjeka sagledao kao biće koje uvijek već jest-u-svijetu.  

Ljudski život nije kakavgod subjekt koji mora izvoditi nekakve majstorije da bi došao u svijet. Tu-bivanje kao bivanje-u-svijetu znači: … ophoditi se sa svijetom; prebivati u njemu na način činjenja, spravljanja, zbrinjavanja, ali i promatranja, propitivanja, promatrajućeg, poredbenog određivanja. (Martin Heidegger 1924.)

Usporedno sa shvaćanjem sebe kao subjekta nasuprot kojemu leži svijet neovisno postojećih objekata (od početka Novoga vijeka) započinje objašnjavanje prirode kao nečega nasuprot nas, čime mi možemo po volji raspolagati.

U našem smo dobu potpali pod prevlast znanstvenog predstavljanja koje bez poštivanja … sve svodi na upotrebljivost. Sve se u našem svijetu pretvara u ništa drugo do resurs ili zalihu. Istina, drvodjelci su oduvijek gradili stolove za neku svrhu, kao što su stočari zbog određenog razloga stoku vodili radije ovdje nego tamo. No, u naše se doba događa nešto daleko gore. Zemlju se više ne poštuje kao nju samu, nego … se zemlju svodi na rudarsko područje. (Kao što se jedan švicarski ljevičarski aktivist jednom našalio, zemlja u Zürichu sada postoji samo da bi spriječila banke od propadanja u središte Zemlje i rastapanja.) Rajna više nije tajanstvena rijeka o kojoj pišu Hölderlinove pjesme, nego je (kako to Heidegger urnebesno kaže) Rajna sada ”lokacija spremna za razgledanje izletnicima koje tamo ispostavlja neka turistička industrija”. Poljoprivreda više nije ono što je bila, nego je mehanizirani biznis uzgoja… Ali, gdje taj sustav svrsishodnosti dolazi do kraja? U modernoj tehnologiji taj lanac nikad ne dolazi do kraja. Nema svrhe; … tehnologija postoji radi tehnologije, hraneći u beskraj samu sebe… I nisu samo neživi objekti postali resursima, nego i ljudi. Svi smo svedeni na status nerafinirane nafte ili ugljena. To je istina ne samo kad nas se istrjebljuje u logorima smrti ili bombardira masovno proizvedenim bombama, nego čak i kad se s nama naprosto postupa kao s brojevima od strane činovnika, promičbe ili vojske.

Sve to stavljanje zaliha ima samo jedan cilj: postupati sa svime kao s resursom. Taj sustav postavljanja nije sačinjen od svih pojedinačnih ljudskih svrha, nego je nešto dublje od toga svega… To postavljanje je bit tehnologije. Većina ljudi vjeruje da je moderna tehnologija sačinjena od strojeva, dok su zapravo strojevi načinjeni samo da bi služili tom postavljanju. Stroj nije tek učinkovitija zamjena za ranije alate. Ti su alati spadali na neko određeno mjesto. Nasuprot tome strojevi su raskopali sva mjesta… Bit tehnologije nije ništa tehnološko. Propast će svi pokušaji upravljanja tehnologijom pomoću tehnoloških sredstava, baš kao što matematičari ne mogu shvatiti bit matematike jednačbama, i kao što se bit povijesti ne može shvatiti putem neke povijesti povjesničara. Samo filosofskom mišljenju je … to zadatak.

Može se činiti da postoje ograničenja toj biti tehnologije. Uostalom, tu je i priroda koja jasno postavlja granice našim manipulacijama: ostajemo nemoćni pred tsunamijima i uraganima, naše infrastrukture se povremeno raspadaju u olujama. Ipak, razmislimo o tome kako ljudi zapravo vide prirodu. Naš pogled na prirodu dolazi iz prirodnih znanosti koje nju shvaćaju samo kao resurs. Fizika vidi prirodu tek kao zalihu tvari i energije, svodeći sva druga njena svojstva (poput boja, mirisa ili specifične povijesti) na beznačajni ostatak. Nije slučajno da su moderna tehnologija i fizika rođene zajedno, budući da su oboje prvaci zaliha i postavljanja. Moderna tehnologija nije primjena znanosti; prije je fizika unaprijed postavljena od tehnologije. (Graham Harmon 2007.)       

Je li ovim razmatranjima jasno pokazano da je tehnologija isključivi pokretač egzaktnih prirodnih znanosti? Oscar Becker nalazi jedan uvjerljiv protuprimjer ”čistog” teorijskoga interesa.

Radi pobijanja ili barem ograničavanje teze da je tehnika istinski cilj te ujedno potajni motiv koji određuje egzaktnu prirodnu znanost ukazujemo na najstariju takvu znanost, naime, astronomiju, koja već samim svojim postojanjem kroz nekoliko tisućljeća opovrgava tezu o primatu tehnike… Astronomija se od početka bavila predmetima – zvijezdama – koji ne pripadaju čovjekovu neposrednom okolišu, koji dakle ne posjeduju prisan karakter zbiljnosti kakav imaju mnoge stvari s kojima se susrećemo svaki dan. Njima ne možemo baratati kao što to možemo stolom i stolcem, šeširom i kaputom, plugom i čamcem, mačem i štitom… Ukratko, predmeti koji tvore polje istraživanja astronomije, Sunce, mjesec i zvijezde, čisti su fenomeni i kao takvi su nam poznati, ali samo našim pogledima, a ne našim rukama. Suprotne su tome stvari s kojima se svakodnevno susrećemo, ono što nam jest ili pak upravo nije pri ruci, ali bi ipak moglo biti, i ono što je ”prisutno” [pred-ručno], kao spremljena zaliha ili, recimo, kao plijen koji treba uloviti. (Oskar Becker 1959.)

O toj iznimci u sljedećem nastavku.

Literatura: 

1. Ilya Prigogine, Novi savez, Zagreb 1982., str. 31. – 33., prevela: Radmila Zdjelar, izvornik: Ilya Prigogine, Isabelle Stengers, La nouvelle alliance : metamorphose de la science (1979.)
2. Oskar Becker, Veličina i granica matematičkog načina mišljenja, Zagreb 1998., str. 23., 26.-31., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Oskar Becker, Grösse und Grenze der mathematischen Denkweise (1959.)
3. Martin Heidegger, Pojam vremena u Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., str. 48., preveo: Josip Brkić, izvornik: Martin Heidegger, Der Begriff der Zeit, predavanje iz 1924.
4. Graham Harmon, Heidegger Explained, Chicago 2007., str. 135.-138., preveo: ja
5. Becker, isto, str. 36.-37., 60.

§48. znanosti?

Pokušajmo ozbiljnije odrediti odnos filosofije i egzaktnih znanosti. Za početak slavni navod fizičara Richarda Feynmana: ”Filosofija znanosti je otprilike toliko korisna znanstvenicima koliko i ornitologija pticama.” Zabavan kakav jest, Feynman ovdje ipak promašuje, i to čini mi se dvostruko. Najprije, nije uopće isključeno da bi ornitologija bila korisna pticama, kad bi je mogle razumjeti. S tim u vidu, možda navodna beskorisnost filosofije za znanstvenike prije ukazuje na manjkavost znanstvenika koji je ne razumiju nego na manjkavost same filosofije (koja bi im mogla biti od ”koristi” da je razumiju). To vodi do druge točke koju, čini se, Feynman promašuje, naime do pitanja o smislu (i ”koristi”) od filosofije. Bi li filosofi trebali zašutjeti o znanosti i pustiti da o njoj govore znanstvenici? Ali, kad govore o znanosti, mogu li znanstvenici govoriti znanstveno? Mogu li na samu znanost primijeniti znanstvenu metodu da bi je znanstveno objasnili? Može li npr. matematika riješiti pitanja o matematici, a biologija objasniti što to rade biolozi?

Filosofija matematike… istražuje prešutne pretpostavke od kojih polazi matematičko mišljenje. Misliti matematički znači misliti u skladu s tim pretpostavkama i u njihovu okviru. Misliti o matematici znači istupiti iz okvira matematičkog mišljenja i kritički ga istražiti. Filosofija matematike zato zahtijeva odmak, i treba je razlikovati od matematičkog mišljenja u kome se zbiva sama matematika. (Zvonimir Šikić 1995.)

Da bi sagledala znanost i njene granice, filosofija treba odmak od znanosti, a osobito od ”znanstvenog” svjetonazora.

Što su to znanosti … to konačno određuje filosofija.

Je li filosofija tada u suprotstavljanju … znanstvenom pogledu na svijet ”točnija”, bolja spoznaja bića? To je također jedno vulgarno predmnijevanje o filosofiji od kojeg se izričito ograđujemo. Filosofija ne spoznaje bolje od fizike strukturu materijalne prirode, niti bolje od biologije puninu oblika živoga; ona uopće ne ulazi u nadmetanje sa znanjem znanosti, i to upravo ne ulazi u to nadmetanje tamo gdje za temu uzima metafizičke temelje znanosti. (Eugen Fink 1946.)

Taj odmak, naravno, nije nedostupan znanstvenicima, on samo znači da pri takvom odmicanju oni više ne postupaju znanstveno, nego da – filosofiraju.

Kvazifilosofi  vjeruju u viziju znanstvenika kao onoga koji ne može razumjeti bit znanosti… Znanstvenik bi, naime, bio taj koji navodno ne može istupiti iz znanosti i jasno je filosofski shvatiti. Mi ne zastupamo to gledište. Iako znamo da većina znanstvenika ne istupa iz znanosti, mi isto tako znamo da većina filosofa nikada ne ulazi u znanost, što im unaprijed onemogućuje da iz nje istupe. (Kvazifilosofi zaboravljaju da se istupiti može samo iz nečega u što se već prethodno ušlo.) Smatramo da filosofski relevantan govor o znanosti može izreći upravo znanstvenik koji istupa iz znanosti (i dopuštamo, ako je to nekome značajno, da on time postaje filosof) ili filosof koji ulazeći u znanost zadržava (filosofsku) distanciju prema njoj. (Zvonimir Šikić 1989.)

Slično vrijedi i za ostala područja – kad se npr. liječnik odmiče od čisto ”objekt(iv)nog” promatranja funkcionalnosti pacijentovog organizma da bi promotrio živog čovjeka pred njim, kad se dakle upušta u etičku problematiku, tad filosofira. Možda ponekad efikasnost čak i zahtjeva od specijaliziranih stručnjaka da kratkoročno zanemare refleksiju o općenitijim pitanjima. Ali, dugoročno, (unatoč dr. Houseu) izvjesno je da dobar liječnik osim o specijalističkoj efikasnosti treba razmišljati i o pravima i slobodi odlučivanja pacijenta, da general treba razmišljati o pravednosti rata kojega vodi a ekonomist o društvenim posljedicama svojih ekonomskih mjera. Odnosno, da svoju djelatnost trebaju sagledati u širem, cjelovitijem kontekstu, zapitati se ”što je to što radim”? To vrijedi i za znanstvenike.

Filosofija se može definirati kao neprestano postavljanje pitanja. Tako ju je Sokrat uzorno prakticirao. Ako pozitivna znanost počiva na tome da se u konsensusu donese odluka o odlučujućim pitanjima, da se druga pitanja ne postavlja, onda filosofija nije pozitivna znanost nego njena korektura. No razdvajanje nikad nije oštro. Velika napredovanja u znanosti počivaju često, možda i stalno, na tome da se pitanje koje ranije nikad nije postavljeno ipak postavlja, i to s uspjehom; tako da su velika napredovanja u znanosti djeca iz braka pozitivne znanosti i filosofije. Filosofija ima riznicu vlastitih pitanja i vlastitu vrstu iskustva – iskustvo plivanja protiv struje naivnog mišljenja, iskustvo povratnog pitanja: ”Što ja ovdje zapravo radim?” (C. F. von Weizsäcker 1971.)

Možda ima stručnjaka koji se uspješno bave svojom profesijom (pa onda i npr. znanošću) bez da postavljaju takva pitanja, ali ne čine li oni sebe time sličnijima instrumentima nego slobodnim ljudima? Dok je zamislivo da računala sama postave hipotezu i testiraju je, te objave znanstveni članak, nezamislivo je da računala filosofiraju.

Osjećamo da, čak ako je odgovoreno na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi još uopće nisu dotaknuti. (Ludwig Wittgenstein 1921.)

Presudno je, stoga, ne zaboraviti da znanost nastaje djelovanjem živih (”suviše ljudskih”?) ljudi u njihovom povijesnom kontekstu.

Prirodna znanost, ističe Husserl, nije i ne može biti samodostatna. Ona se u moderno doba razvila nezamislivom brzinom, no njezin je napredak izazvao intelektualnu krizu jer se naizgled odvojila od svojega matičnog tla iz kojega je prvotno izrasla i koje joj jedino može pružiti smisao i značenje. ”Kriza” prirodne znanosti je kriza njezina značenja, no ta kriza, naravno, ni na koji način ne opterećuje njezin daljnji razvoj. Prirodna znanost i dalje napreduje velikim koracima. Ali, kako Husserl primjećuje, naš je stav prema njoj postao nesigurnim. Nije nam jasno kakvu ona ulogu ima ili bi trebala imati u ljudskom društvu; koji je njezin status, kakve su joj dužnosti i što ona znači nama, ljudima u svijetu u kojem živimo. U nastojanju da prirodoznanstvene kriterije očisti od svih antropocentričkih elemenata ona se doslovce dehumanizirala…

Husserl je vjerovao da nam moderna prirodna znanost doduše pomaže da bolje razumijemo prirodu i da njome uspješnije vladamo, ali da je, s druge strane, u njoj sadržana i opasnost da nam zastre pogled na svijet kao naš svijet. Ideal kojemu prirodoznanstvenik teži je ideal potpuno bezlične objektivnosti. Prirodoznanstvenik se na sve načine trudi spriječiti da u njegove opise dospiju ikakvi osobni elementi koji bi opterećivali njegove opise. U svojim opisima sebe pokušava isključiti kad god je to moguće. On odbija sve pretpostavke koje se ne mogu objektivno testirati. Njegov je stav (ili bi to barem trebao biti) stav posve nepristrane objektivnosti. Premda mu sve to pomaže u radu, pritom ipak postoji opasnost da mu se zatvori pristup povijesnom smislu njegovih konstrukcija. On je u iskušenju da zaboravi kako povijesnu osnovu njegovih konstrukcija tvore njegov vlastiti život, život drugih ljudi, te niz onih ”trivijalnih” istina koje prihvaća bez pitanja.

Tu osnovu moramo … ispitati ako u prirodnu znanost uopće želimo unijeti smisla. Položaj prirodnih znanosti se može, po Husserlu, potpuno razumjeti samo u svjetlu njezinih ne-prirodoznanstvenih pretpostavki. (Edo Pivčević 1972.)

Zadaća filosofije spram znanosti stoga treba biti ona koju oduvijek ima: bavljenje cjelinom, i otud ukazivanje na granice i jednostranosti znanstvenog pristupa.

Mada filosofija mora odustati od toga da zalazi u posao znanosti, usmjeravajući ih ili čak korigirajući, ona svoj stari zadatak polaganja računa osobito sad mora posvetiti samome životu uobličenom posredstvom znanosti. Štoviše, nezavisnost znanosti od filosofije znači ujedno i ne-odgovornost znanosti – naravno, ne u moralnom smislu riječi, nego u smislu njene nesposobnosti i odsustva potrebe da položi račun o tome što ona sama znači u cjelini ljudskog postojanja, tj. prije svega u svojoj primjeni na prirodu i društvo. (Hans-Georg Gadamer 1976.)

Filosofi i ovdje, kao i inače, moraju biti na neki način ”između”, posrednici, istodobno i unutra i vani. Ali, to posredovanje ne smije skriti bitnu razliku između filosofije i znanosti.

Razrađena filosofija je, doduše, vezana za znanosti. Ona pretpostavlja znanosti u onom razvijenom obliku koji su one dostigle u odgovarajućem razdoblju. Ali smisao filosofije ima drugo porijeklo. Prije svake znanosti ona se pojavljuje tamo gdje se ljudi bude. (Karl Jaspers 1953.)

Vratimo se, sa svim rečenim u vidu, onoj sablažnjivoj Heideggerovoj rečenici iz prošloga zapisa. Najprije, što o njoj misli jedan prirodoznanstvenik i filosof?

Metodskim načelima znanosti pripada da se izvjesna fundamentalna pitanja ne postavljaju. Za fiziku je karakteristično, onako kako se njome bavimo u Novom vijeku, da stvarno ne pita što je materija, za biologiju da stvarno ne pita što je život i za psihologiju da stvarno ne pita što je duša, nego da ovim riječima samo nejasno opisuju jedno područje u kojemu se namjerava istraživati. Ako bismo, naime, ova pitanja htjeli postaviti istodobno dok se bavimo prirodnom znanošću, onda bismo izgubili sve vrijeme i snagu potrebnu da riješimo pitanja koja je moguće riješiti. Kao posljedica toga, znanost koja ostavlja po strani ova principijelna pitanja, uspoređena s … visoko sumnjičavim procesom filosofskog mišljenja koje ova teška pitanja zaista sebi postavlja, napredovala je nevjerojatno brzo. Na drugoj strani, ne smijemo se varati u tome da metodsko postupanje znanosti…, ako nije načisto sa svojom vlastitom upitnošću, u sebi ima nešto ubilačko. Ova pitanja su teška ali ne i nevažna. Heideggerova formula ”znanost ne misli” ne može se kazati gotovo ni jednom znanstveniku a da ne izazovemo njegov bijes. Ali onako kako ovdje Heidegger razumijeva riječ ”misliti” formula je doslovno točna. ”Misliti”, naime, znači u Heideggerovom smislu ”sebe samoga staviti još jednom u pitanje” a baš se to ne čini u normalnom bavljenju znanošću. Ali to se mora učiniti ako se znanost najzad treba staviti u odnos prema živom čovjeku koji je u životu partner a ne samo objekt. (Carl Friedrich von Weizsäcker 1971.)

Heidegger se nije sveo tek na tu ”formulu”, nego je i općenito ocrtao granicu između filosofije (ili, kako on kaže, ”mišljenja”) i znanosti: tamo gdje se odgovori pokušavaju učiniti jednoznačnima unutar smo znanosti, a tamo gdje se ne može izbjeći (ili se čak nastoji pokazati) moguća višeznačnost tu smo u filosofiji. Izvor nastojanju za jednoznačnošću (i posljedičnoj načelnoj proračunljivosti svega), vidi se kao istovjetan s izvorom volje za tehnologijskim ”ovladavanjem” bićima.

Znanost sa svoje strane ne misli i ne može misliti i to na svoju sreću, što ovdje znači radi osiguravanja svoga vlastita, utvrđena toka. Znanost ne misli. To je sablažnjiva rečenica. Ostavimo toj rečenici njen sablažnjiv karakter i onda ako joj odmah dodamo nastavak da znanost svejedno stalno i na svoj osobit način ima posla s mišljenjem. Taj način, međutim, pravi je i u nastavku plodonosan samo onda ako je nepremostivi jaz, koji postoji između mišljenja i znanosti, postao vidljiv…

Da su umjetnost i znanost, iako se u svečanim govorima još uvijek navode zajedno, međusobno posve različite, priznat će svatko bez ograde. Ako se, naprotiv, mišljenje razlikuje od znanosti i odijeli od njih, to će se odmah smatrati poniženjem za znanost. Postoji čak i bojazan da mišljenje otvara neprijateljstvo prema znanostima, da pomućuje ozbiljnost i ometa volju za znanstvenim radom… Mi ne govorimo protiv njih [naime, znanosti] nego njima u prilog, naime u prilog jasnoći o njihovoj biti. U tome već leži uvjerenje da su znanosti u sebi nešto pozitivno bitno. Njihova bit, dakako, druge je vrste nego što bi se to danas moglo zamisliti na našim sveučilištima. U svakom slučaju, izgleda kao da se ljudi još plaše da ozbiljno uzmu uzbudljivo stanje stvari da današnje znanosti spadaju u područje biti moderne tehnike i samo tamo…

Vladavinu načina predočavanja koje treba biti označeno imenom ”jednotračnog mišljenja” danas teško možemo previdjeti. Naziv ”jednotračno” namjerno je izabran. Trak ima veze s tračnicama, a one s tehnikom. Stvar ćemo uzeti odveć olako ako smatramo da vladavina jednotračnog mišljenja proizlazi iz ljudske komotnosti. Jednotračno mišljenje koje sve jače i u različitim oblicima uzima maha jedna je od onih neočekivanih i neprimjetnih formi vladavine biti tehnike, čija bit naime hoće bezuvjetnu jednoznačnost i stoga je treba…

Zar ne pripada vrhovnim načelima znanosti da svoje predmete istražuje sa što je moguće više strana, pa čak i sa svih? Gdje je tu nešto jednostrano? Upravo tamo gdje se nalazi područje njenog istraživanja. Povijesna znanost, primjerice, istražuje neko vremensko razdoblje u svakom mogućem pogledu, a ipak nikad ne istražuje što je povijest. Ona to uopće ne može znanstveno istražiti. Historijskim putem čovjek nikad neće pronaći što je povijest; kao što matematičar nikad na matematički način, tj. svojom znanošću, dakle naposljetku matematičkim formulama neće moći pokazati što je ono matematičko. Bit njihovih područja, povijest, umjetnost, pjesništvo, jezik, priroda, čovjek, bog – ostaje znanostima nedostupna… Utoliko znanosti kao znanosti nemaju pristupa toj stvari, mora se reći da one ne misle. Izgovori li se to, isprva odveć lako može zvučati kao da mišljenje umišlja da je nadmoćno nad znanostima. To umišljanje bilo bi, tamo gdje bi postojalo, neopravdano; jer upravo zato što se mišljenje kreće tamo gdje bi moglo misliti bit povijesti, umjetnosti, jezika ili prirode, ali to još ne može, mišljenje uvijek zna manje od znanosti. One svoje ime nose s pravom, jer znaju beskrajno mnogo više od mišljenja. Ipak, u svakoj znanosti postoji druga strana, na koju ona kao znanost nikad ne može dospjeti: bit i bitno podrijetlo njena područja, kao i bit i bitno podrijetlo vrste znanja koju njeguje i još štošta drugo. Znanosti nužno ostaju na jednoj strani. U tom smislu one su jednostrane, ali tako da se druga strana ipak stalno pojavljuje zajedno s njima… Međutim, tamo gdje čovjek jednu stranu uopće više ne vidi kao jednu, drugu je također izgubio iz vida. Razlika između tih dviju strana, ono što leži između njih, time se zatrpava. Sve je poravnano na jednu razinu. O svemu i svačem čovjek ima mnijenje prema jednakom načinu predmnijevanja… Na taj način sve se svodi na jednoznačnost pojmova i nazivlja, čija preciznost ne samo da odgovara onoj tehničkog postupka, nego s njom dijeli i isto bitno podrijetlo. (Martin Heidegger 1952.)

Literatura:

1. Zvonimir Šikić, Filozofija matematike, Zagreb 1995., str. 7., link 
2. Eugen Fink, Uvod u filozofiju, , Zagreb 1998., str. 23., 24., prevela: Božica Zenko, izvornik: Eugen Fink, Einleitung in die Philosophie (1985.), predavanja u Freiburgu (1946.)
3. Zvonimir Šikić, Kako je stvarana novovjekovna matematika, Zagreb 1989., str. 180.
4. navod prema: Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)
5. Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Sarajevo 1987., preveo: Gajo Petrović, izvornik: Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus 6.52 (1921.)
6. Edo Pivčević, Na tragu fenomenologije, Zagreb 1997., str. 114.-118., preveo: Kiril Miladinov, izvornik: Edo Pivčević, Von Husserl zu Sartre. Auf den spuren der Phänomenologie (1972.)
7. navod  iz: Hans-Georg Gadamer, Um u doba nauke, Beograd 2000., prevela: Suzana Spasić, izvornik: Hans-Georg Gadamer, Vernunft im Zeitalter der Wissenschaft (1976.)
8. navod prema: Karl Jaspers, Filozofija egzistencije/Uvod u filozofiju, Beograd 1967., preveo: Ivan Ivanji, izvornik: Karl Jaspers, Einführung in die Philosophie (1953.), predavanja na radiju
9. C. F. von Weizsäcker, isto, str. 223.
10. Martin Heidegger, Što se zove mišljenje, Zagreb 2008., str. 14.-15., 59., 65., 66.-67.preveo: Boris Perić, izvornik: Matrin Heidegger, Was heisst Denken (1952.)