§47. nadilaženje granica znanosti?

Započnimo izvatkom iz jednog od najslavnijih filosofskih članaka u zadnjih dvadesetak godina.

Mnogi prirodnjaci, a pogotovo fizičari … se drže dogme koju je nametnula postprosvjetiteljska hegemonija nad zapadnim intelektualnim svjetonazorom, a koja se može sažeti u sljedeće tvrdnje: postoji izvanjski svijet čija svojstva su neovisna o pojedinom ljudskom biću i dakako čovječanstvu kao takvom; ta su svojstva izražena “vječnim” fizikalnim zakonima; ljudska bića mogu steći pouzdano, iako nesavršeno i provizorno znanje o tim zakonima usavršavajući “objektivne” procedure i epistemološke prigovore koje propisuje (takozvana) znanstvena metoda. Međutim, značajni konceptualni pomaci u znanosti dvadesetoga stoljeća potkopali su kartezijansko – newtonovsku metafiziku, revizionističke studije povjesničara i filosofa znanosti produbile su sumnju u njenu vjerodostojnost i, na kraju, feminističke i poststrukturalističke kritike demistificirale su skriveni sadržaj glavnog toka zapadne znanstvene prakse, otkrivajući ideologiju dominacije skrivenu iza fasade “objektivnosti”. Postaje sve očitije da je fizikalna “realnost” konačno društveni i lingvistički konstrukt; da je znanstvena “spoznaja” daleko od objektivnosti i da odražava dominantne ideologije i odnose moći u kulturi koja ju je proizvela; da se od onoga za što znanost tvrdi da je istina ne može odvojiti breme teorije i autoreferencijalnosti; i, posljedično, da diskurs znanstvene zajednice, unatoč nesumnjivoj vrijednosti, ne može tražiti povlašteni epistemološki status prema protuhegemonističkim narativima koji izviru iz odcijepljenih ili marginaliziranih zajednica…

Moj je cilj ovdje produbiti tu analizu za još jedan korak, uzimanjem u obzir suvremenog razvoja u kvantnoj gravitaciji, naprednoj grani fizike koja znači sintezu i nadomjestak Heisenbergove kvantne mehanike i Einsteinove opće relativnosti. Kod kvantne gravitacije, kao što ćemo vidjeti, prostorno-vremenska platforma prestaje postojati kao objektivna fizikalna stvarnost, geometrija postaje relacijska i kontekstualna, a temeljne konceptualne kategorije prijašnje znanosti – uključujući i samo postojanje – postaju podložne promišljanju i relativizaciji. Ova konceptualna revolucija, tvrdim, ima dalekosežne implikacije na sadržaj buduće postmoderne i oslobađajuće znanosti… U Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti (1915.) pojavljuje se radikalni konceptualni proboj: prostornovremenska geometrija postaje kontingentna i dinamična, enkodirajući se u gravitacijskom polju. Matematički, Einstein prekida s tradicijom koja seže skroz do Euklida (a koja se i danas predaje srednjoškolcima!) i umjesto nje primjenjuje neeuklidovsku geometriju koju je razvio Riemann. Einsteinove jednadžbe visoko su nelinearne i zato ih tradicionalno obučeni matematičari tako teško rješavaju. Newtonova gravitacijska teorija korespondira s grubim (i konceptualno krivo usmjerenim) sakaćenjem Einsteinovih jednadžbi kod kojeg je nelinearnost jednostavno ignorirana. Einsteinova opća relativnost stoga usvaja sve pretpostavljene uspjehe Newtonove teorije, ali ih i daleko nadmašuje predviđanjem radikalno novih pojava koje izravno proizlaze iz nelinearnosti… Dakle, opća nas relativnost primorava na radikalno novo i protuintuitivno poimanje prostora, vremena i kauzalnosti; stoga ne iznenađuje velik utjecaj koji je imala ne samo na prirodne znanosti, nego također i na filosofiju, književnu kritiku u društvenim znanostima. Naprimjer, na čuvenom simpoziju pred tri desetljeća, Les Langages Critiques et les Sciences de l’Homme, Jean Hyppolite postavio je pronicljivo pitanje o Derridinoj teoriji strukture i znaka u znanstvenom diskursu: ”Kada promatramo, na primjer, strukturu određene algebarske konstrukcije (cjeline), gdje je središte? Je li središte spoznaja o općim pravilima koja nam, nakon prilagodbe danom slučaju, omogućuju razumijevanje međuigre elemenata? Ili su to određeni elementi koji uživaju posebne privilegije unutar cjeline?… Kod Einsteina, primjerice, vidimo kraj neke vrste privilegiranosti empirijskog dokaza. I u toj povezanosti vidimo kako se pojavljuje konstanta koja je kombinacija prostor-vremena, koja ne pripada ni jednom od eksperimentatora, ali koja, na neki način, dominira cijelim konstruktom; ta predodžba konstante – nije li to središte?” Derridin odgovor tiče se same biti klasične opće relativnosti: Einsteinova konstanta nije konstanta, nije središte. Ona je sam koncept varijabilnosti – ona je, napokon, koncept igre. Drugim riječima, ona nije koncept nečega – središta iz kojeg promatrač može ovladati poljem – nego koncept igre sam…

Matematičkim pojmovima, Derridino zapažanje odnosi se na invarijantnost Einsteinove jednadžbe polja pod difeomorfizmima nelinearnog prostor–vremena. Ključna točka je u tome da ova invarijantna grupa “djeluje tranzitivno”: to znači da se bilo koja točka u prostor-vremenu, ukoliko uopće postoji, može transformirati u neku drugu. Na taj način beskonačno dimenzionalna invarijantna grupa podriva razliku između promatrača i promatranog: Euklidov π i Newtonov G, za koje se prethodno držalo da su konstantni i univerzalni, sada se shvaćaju u njihovoj neizbježivoj povijesnosti; a navodni promatrač postaje fatalno decentriran, isključen od svake veze s točkom prostor-vremena koju sama geometrija više ne može definirati…

Ono što je nepoznato većini outsidera jest da je teorijska fizika doživjela značajnu transformaciju – iako još ne i pravi kuhnovski pomak u paradigmi – u sedamdesetima i osamdesetima: tradicionalnim oruđima matematičke fizike (realna i kompleksna analiza), koja se bave prostornovremenskim kontinuumom samo lokalno dodani su topologijski pristupi (preciznije, metode iz diferencijalne topologije) koje vrijede za globalnu (holističku) strukturu univerzuma. Ovaj trend može se vidjeti i kod teorija struna i superstruna. Tih godina napisane su i brojne knjige i pregledni članci o “topologiji za fizičare”. Otprilike u isto vrijeme Jacques Lacan ističe ključnu ulogu diferencijalne topologije u društvenim i psihološkim znanostima: ”Ovaj dijagram [Möbiusov pojas] može se smatrati bazom neke vrste esencijalnog upisivanja na izvoru, u čvoru koji konstituira subjekt. To seže mnogo dalje nego što biste mogli pomisliti na prvi pogled, zbog toga što možete tražiti vrstu površine koja može primiti takvo upisivanje. Možda možete vidjeti da je sfera, taj stari simbol potpunosti, neprikladan…” Kao što je Lacan naslućivao, postoji tijesna veza između vanjske strukture fizičkog svijeta i njegovog unutarnjeg psihološkog predstavljanja kroz teoriju čvora… Analogna topološka struktura pojavljuje se kod kvantne gravitacije, ali ukoliko su uključeni kontinuumi višedimenzionalni prije nego dvodimenzionalni, više homologijske grupe također igraju ulogu. Ti višedimenzionalni kontinuumi više nisu prikladni za prikaz u uobičajenom trodimenzionalnom kartezijanskom prostoru: na primjer, projektivni prostor RP3, koji nastaje iz obične 3-sfere identifikacijom antipoda, zahtijevao bi euklidovski gledano barem 5 dimenzija. Unatoč tome, više homologijske grupe možemo objasniti, barem približno, preko prikladne višedimenzionalne (nelinearne) logike…

U zadnja dva desetljeća razvila se među kulturalnim teoretičarima opširna rasprava o naravi modernističke naspram postmodernističke kulture; u zadnjih nekoliko godina ovaj dijalog posebnu pažnju posvećuje posebnim problemima koje nameću prirodne znanosti… Riječima Andrewa Rossa, potrebna nam je znanost “koja će biti javno odgovorna i od neke koristi progresivnim interesima”… Sadržaj i metodologija postmoderne znanosti pružaju, dakle, snažnu intelektualnu podršku progresivnome političkom projektu, shvaćenom u najširem smislu: nadilaženju granica, rušenju barijera, radikalnoj demokratizaciji svih aspekata društvenog, ekonomskog, političkog i kulturnog života. Jedan dio ovog projekta mora uključivati i stvaranje nove i uistinu progresivne znanosti koja bi služila takvom potencijalnom demokratiziranom društvu… Poučavanje znanosti i matematike treba očistiti od autoritarnih i elitističkih karakteristika… Napokon, sadržaj bilo koje znanosti suštinski je sputan jezikom unutar kojeg se formuliraju diskursi; zapadnom prirodnom znanošću još od Galilea dominira jezik matematike. Ali čije matematike? Ovo pitanje je fundamentalno, jer niti logika niti matematika ne mogu izbjeći “kontaminaciju” društvenim.” A, kako su feminističke misliteljice često isticale, u sadašnjoj kulturi ta kontaminacija je prvenstveno kapitalistička, patrijarhalna i militaristička: “matematiku se slika kao ženu kojoj je u prirodi želja za bivanjem osvojenim Drugim.” Dakle, oslobađajuća znanost ne može se oformiti bez suštinske revizije matematičkog kanona… (Alan D. Sokal 1996.)

Ako vam ovaj izvadak nalikuje na ono što inače ovdje možete čitati, to nije nimalo dobra vijest. Naime, taj je članak bio podvala koja je htjela i uspjela pokazati kako dio uvaženih američkih akademskih filosofa angažiranih na ”lijevoj” kritici (prirodnih) znanosti (a koja nastoji raskrinkati društvena uvjetovanja znanosti) ne razlikuje suvisao tekst o znanosti od besmislenog blebetanja.

 Početkom 1995. izdavači časopisa Social Text, za mnoge vodećeg časopisa kritičke teorije, dovršavali su poseban broj … koji je izlazio kao odgovor na mnoge nedavne pokušaje agresivne obrane znanosti i sumnje u sam integritet pristupa i kritičkog prosuđivanja znanosti kroz ‘kulturna istraživanja’…

Radi obrane znanosti … mobilizirana je široka koalicija prirodnih i društvenih znanstvenika i drugih intelektualaca … [koja je] ustvrdila da sociolozi, povjesničari, filosofi i feministice koji djeluju na području ‘proučavanja znanosti i tehnologije’ predstavljaju veliku prijetnju znanosti. Napali su društvene teorije o znanosti, izjavili … da je kritika znanosti ‘obična besmislica’, većinu kritičara znanosti ‘šarlatani’… [te] da je ‘akademska ljevica’, ‘veliki i utjecajni odsječak američke akademske zajednice’, u suštini protiv znanosti. Temelj ovog protuznanstvenog neprijateljstva nije samo odbojnost ljevice prema primjenama na koje znanosti i tehnologiju prisiljavaju političke i ekonomske snage (čak je i znanstvenicima žao zbog tih zloupotreba znanosti i tehnologije). To se neprijateljstvo ‘proteže na društvene strukture preko kojih se znanost institucionalizira i na mentalitet koji se, s pravom ili ne, smatra svojstvenim za znanstvenike. Još začudnije, postoji otvoreno neprijateljstvo prema sadašnjem obujmu znanstvenih spoznaja i prema pretpostavci, koja bi vjerojatno mogla biti zajednička svim obrazovanim ljudima, da su znanstvene spoznaje prihvatljivo pouzdane i da počivaju na ispravnoj metodologiji’. Nazvali su to neprijateljstvo ‘srednjevjekovnim’, jasnim odbijanjem ‘najmoćnije baštine Prosvjetiteljstva’ i poricanjem ‘napretka’…

Social Text je na to gledao tek kao na senzacionalističke priče o protuznanstvenom pokretu … koji bi trebao prestrašiti svakoga tko se usuđuje sumnjati u rodom opterećene pretpostavke znanosti, kapitalističke temelje znanstvenog empirizma i razarajućeg djelovanja znanosti i tehnologije na društvo i okoliš. ”To nije prvi put da se podiže sveopća galama zbog opadanja autoriteta znanosti ili njezine svestrane ugroženosti od snaga iracionalizma”, pisao je Andrew Ross, guru pokreta kritične znanosti, u svojem uvodu tome broju. Znanost je postala nova religija, tvrdio je Ross, a upitnost znanosti smatra se jasnom opasnošću za civilizaciju. S obzirom na to da je danas znanost potpuno kompromitirana, industrijalizirana i komercijalizirana, ”nije teško razumjeti militantni … gnjev usmjeren na one koji otkrivaju kako je hram izgrađen i kako se održavaju obredi u njemu – na konstrukcionističku akademsku ljevicu.”

Upravo kad je rad na časopisu bio pri kraju, podnesen je novi članak, a napisao ga je Alan D. Sokal, profesor fizike na NYU. Članak se uredno pojavio u broju proljeće/ljeto 1996. časopisa Social Text.

Čak i površan kritičan pregled Sokalovog članka lako je mogao pobuditi sumnje izdavača. Članak sadrži tvrdnju da bi sjedinjenje trenutno nesuglasnih teorija kvantne mehanike i opće relativnosti stvorilo postmodernu ‘osloboditeljsku’ znanost. On sadrži neke predivno blesave tvrdnje. Na primjer, kaže da je broj π daleko od toga da bude konstanta i opći pojam, zapravo uvjetovan položajem promatrača i time podložan ‘neizbježnom povijesnom značenju’. Relativizam koji ovaj članak iznosi prelazi granice ludila… Spretnim prekrivanjem tih apsurdnih tvrdnji citatima postmodernih stručnjaka kao što su Derrida, Lyotard i Lacan, te još laskavijim citatima izdavača časopisa Social Text, Sokal je uspio progurati svoju parodiju. Podvalu je odmah objavio, a skandal su na svojim naslovnicama objavile mnoge novine. (Ziauddin Sardar 2000.)

Tiče li se taj (doduše vrlo zabavan) skandal unutar dijela američke akademske zajednice jednoga ovakvoga autodidaktičkog Uvoda u filosofiju? Jedva. Ipak, nakon što nas je Luka u prošlom zapisu izložio neuobičajenoj strogosti, pomislih da bi se, radi ravnoteže, bilo zgodno malo pozabaviti tračevima. Osim toga, podsjećam, u zadnjim zapisima slijedimo mig da su ”petlje”, ”pukotine”, ”aporije” u najegzaktnijim vidovima simboličke djelatnosti, znanostima, mjesta očitovanja onog Realnog koje tražimo. No, da bismo našli takva mjesta, nužno je da razumijemo te znanosti – inače ćemo ”rascjepe” i ”proturječja” vidjeti i tamo gdje ih nema (a takvi umišljaji zacijelo nisu susreti s Realnim). Na primjer Žižek ovako objašnjava to da Realno nije nešto ”po sebi” (supstancijalno) postojeće što proviruje kroz te pukotine, nego su same pukotine to Realno:

U vezi pojma Realnog kao supstancijalne Stvari, Lacan postiže obrat koji se može rasvijetliti prijelazom sa specijalne na opću teoriju relativnosti. Dok specijalna teorija relativnosti već uvodi pojma zakrivljenog prostora, ona poima tu zakrivljenost kao učinak tvari: prisutnost tvari zakrivljuje prostor, odnosno, samo prazan prostor ne bi bio zakrivljen. Prijelazom na opću teoriju, uzročnost je obrnuta: daleko od toga da uzrokuje zakrivljenost prostora, tvar je njen učinak, i prisutnost tvari znači da je prostor tu zakrivljen. Što to ima s psihoanalizom? Mnogo više nego bi se moglo činiti: poput jeke Einsteina, za Lacana ono Realno – Stvar – nije toliko troma prisutnost koja zakrivljuje prostor simboličkoga (uvodeći procjepe i nedosljednosti u njega), nego, prije, učinak tih procjepa i nedosljednosti. (Slavoj Žižek 2006.)

Nevolja je što ovo nije nimalo bolje od Sokalovih parodija: u specijalnoj relativnosti nema nikakve zakrivljenosti prostora, jer se ona bavi situacijama u kojima je gravitacija zanemariva. U općoj relativnosti se doista pojavljuje zakrivljenost prostora uslijed tvari. Ali navodno presudni ”prijelaz” o kojem govori Žižek otprilike je analogan prijelazu s odgovora ”kokoš” na odgovor ”jaje” u slavnome pitanju o njihovom kauzalnom prioritetu. Zakrivljuje li masa prostor ili sama zakrivljenost prostora znači masu – to razlikovanje je fizikalno irelevantno. Sličnu neodgovornost Žižek pokazuje i ovdje:   

… jouissance ”kao takva” je višak, a njezin je paradoks jednak onome elektrona u elementarnoj fizici čestica (masa svakog elementa u našoj realnosti sastavljena je od njegove mase u mirovanju plus višak koji stvara ubrzanje njegova kretanja; međutim masa elektrona u mirovanju jednaka je nuli te se njegova masa sastoji samo od viška koji stvara ubrzanje njegova kretanja, kao da imamo posla s nekim ništa koje stječe neko varljivo bivstvo time što se magično zavrti u vlastiti višak). (Slavoj Žižek 2001.)

Svaki gimnazijalac bi trebao znati da elektron ima masu mirovanja i rješavati zadatke s tom masom. Kad Žižek tu vidi nepostojeći ”paradoks”, onda i ”Realno” koje se pri tom navodno očituje nije nego umišljaj.

Nije li nužno da filosofi koji se ne specijaliziraju za znanost nego su zainteresirani za cjelinu svega zapravo ne mogu suvislo koristiti primjere iz znanosti, budući da ih zbog specijalizacije znanosti ne mogu razumjeti? Čini se da nije – jedan drugi filosof, kojega se također iz krugova bliskih znanosti sumnjiči i za anti-znanstvenost i za kvazi-mudru zloporabu pojmova, ipak je mogao suvislo i točno sažeti bitno iz njemu suvremenoga znanstvenog prevrata:

Zanimanje za to, što jest vrijeme, ponovno je u sadašnjici potaknuto razvitkom fizikalnih istraživanja u njihovu promišljanju osnovnih načela u njima izvršnog shvaćanja i određenja: mjerenju prirode u prostorno-vremenskom sustavu odnosa. Sadašnje stanje tog istraživanja fiksirano je u Einsteinovoj teoriji relativnosti. Nekoliko stavova iz nje: Prostor po sebi nije ništa; nema apsolutnog prostora. On egzistira samo na način u njemu sadržanih tijela i energija. (Jedan stari Aristotelov stavak): Ni vrijeme nije ništa. Ono postoji samo zbog događaja koji se u njemu stječu. Nema apsolutnog vremena ni apsolutne istovremenosti. – Od onog destruktivnog u toj teoriji lako se previđa ono pozitivno, da upravo ona dokazuje invarijantnost jednadžbi koje opisuju prirodne događaje prema proizvoljnim transformacijama. (Martin Heidegger 1924.)

Na kraju, vratimo se slučaju Sokal. Ako je on uzdrmao jedan dio akademske zajednice, što bi mogao biti protuudarac? Je li, npr. moguće ne razumjeti znanost a objaviti članak u prirodoslovnom časopisu? Razgovarah svojedobno o tome s jednim prijateljem, i njegova je zamisao bila pomoću računala tražiti pravilnosti u javno dostupnim sekvencama DNA, i onda pokušati objaviti članak o tome u nekom časopisu. Kad bismo to uspjeli, samim računanjem a bez ikakvog razumijevanja biologije objaviti prirodoznanstveni članak iz tog područja, to bi pokazalo da je Heidegger (barem dijelom) u pravu kad kaže ”znanost ne misli, znanost računa”. Naravno, to je ostala tek zamisao, ali me, s obzirom na nju, ipak obradovala vijest o robotu-znanstveniku.  

Literatura:

1. Alan Sokal, Nadilaženje granica: prema transformativnoj hermeneutici kvantne gravitacije, časopis Diskrepancija sv. III, br. 5.-6., prosinac 2002., str. 65., preveo: Sven Marcelić, link, izvornik: Alan Sokal, Transgressing the Boundaries: Torward a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity (1996.) link
2. Ziauddin Sardar, Thomas Kuhn i ratovi znanosti, Zagreb 2001., str. 7.-11., prevela: Ljerka Pustišek, link, izvornik: Ziauddin Sardar, Thomas Kuhn and Science Wars (2000.)
3. Slavoj Žižek, How to Read Lacan, London 2006., str. 72.-73., preveo: ja
4. Slavoj Žižek, O vjerovanju, Zagreb 2007., str. 62., prevela: Marina Miladinov, izvornik: Slavoj Žižek, On belief (2001.)
5. Martin Heidegger, Pojam vremena, u Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Zagreb 1996., str. 44.-45., preveo: Josip Brkić, izvornik: predavanje iz 1924.