Platonovo ”heraklitovsko” iskustvo da u osjetilnoj prirodi ”sve teče”, te da stoga sva postojanost ”neposredno” opazivih tvarnih predmeta u sebi uvijek već uključuje (najprije neosviješteno) posredovanje logosa (§30.) ne podudara se s uobičajenim mnijenjem. Ono, naime, drži za samorazumljivo kako su konkretni i postojani predmeti (osobito u krutom stanju) mjera cjelokupne stvarnosti – pa bi stvarno postojalo tek ono što postoji kao takva ”predručna”, ”objektivna” stvar (§31.). To je mnijenje dodatno ojačano kad je njegov teorijski izraz, atomizam (§32.), doveo do mnogih uspješnih objašnjenja u novovjekovnoj prirodnoj znanosti. No, daljnji razvoj fizike ukazuje na jedno drugačije poimanje tvarne prirode – umjesto neprobojnih čestičnih ”kuglica” koje se međusobno sudaraju u praznome prostoru, tu se prije radi o poljima (§33.), naime ”strukturiranoj praznini” u kojoj se pojavljuju ”tokovi”, ”vrtloženja”, ”valovi”, ”zračenja” i sl. Ovo ”pojavljuju” treba shvatiti doslovno, naime, nastaju i nestaju. Postojanost fizičkih ”predmeta” je razmjerna trajnost obrazaca tijeka, a ne nepromjenjivih ”elemenata” koji bi gradili svjetski ”mehanizam”. Kao što je na rijeci ipak donekle moguće razlikovati jedan kratkotrajni vir od drugoga (mada točna granica svakoga od njih nije postojana i teško je odrediva), tako se i tvarna bića općenito tek donekle mogu smatrati samostalnima i postojanima. Takav tekući ”sve-mir” David Bohm naziva svekret (holomovement – grčko holon je cjelina, pa bi holomovement bilo cjelina kao kretanje/proces, odnosno ”sve-kret”). Za razliku od uobičajenog mehaničkog materijalizma, u ovakvom materijalizmu procesa nema nikakvih čvrstih i nepromjenjivih ”čestica” koje bi bile ”građevne opeke” univerzuma. I same ”čestice” su tek neki proces. Tu uopće nema ni opeka ni građenja ni mehanizama – unaprijed promašuju sve metafore koje potječu iz iskustva s krutim stanjem tvari.
Poimanje da stvarnost treba razumjeti kao proces [ili ''zbi-lju razumjeti kao zbi-vanje''] je drevno, barem koliko Heraklitov izrijek da sve teče. … Držim da ovo iskazuje bit pojma procesa: ne samo da se sve stvari mijenjaju, nego sve jest tijek. To će reći da je ono što jest samo zbivanje postajanja [process of becoming, ''bivanje''], dok svi predmeti, događaji, bića, stanja, strukture, jesu oblici koji se iz toga procesa mogu izdvojiti/apstrahirati. Možda je najbolja predočba procesa tijek vodene struje – njegova supstancija nikad nije ista. Na toj se struji vidi stalno promjenjiv obrazac virova, mreškanja, valova, prskanja, i td., koji očito ne postoje neovisno, po sebi. Oni su prije razabrani iz tekućeg gibanja, te izniču i nestaju u cjelokupnome zbivanju tijeka…
Dakako, suvremena fizika tvrdi da su zbiljske struje (npr. vode) složene od atoma, koji su opet složeni od ”elementarnih čestica”, poput elektrona, protona, neutrona, itd. Dugo se vremena mislilo da su oni ”krajnja supstancija” cijele stvarnosti i da se sva tekuća gibanja, poput gibanja struja, moraju svesti na oblike razabrane iz prostornih gibanja skupina međudjelujućih čestica. No, našlo se da čak i ”elementarne čestice” mogu biti stvorene, uništene i preoblikovane, a to ukazuje da čak ni one nisu krajnje supstancije, nego su također razmjerno postojani oblici izdvojeni iz neke dublje razine gibanja.
Moglo bi se pretpostaviti da bi ta dublja razina gibanja mogla biti raščlanjiva na još finije čestice, koje bi će se možda pokazati krajnjom supstancijom cijele stvarnosti. No, poimanje koje ovdje propitujemo, da sve jest tijek, tu pretpostavku poriče. Ono prije podrazumijeva da je svaki opisivi događaj, predmet, biće, i td., apstrakcija iz nepoznate i neodredive cjelokupnosti tijeka gibanja. To znači da će se, kako god daleko moglo ići naše poznavanje fizikalnih zakonitosti, sadržaj tih zakona i dalje baviti nekim takvim apstrakcijama, čije je ponašanje i postojanje tek donekle neovisno. Tada ne bismo bili navedeni na pretpostavku kako će sva svojstva skupine predmeta, događaja, i td. morati biti objašnjiva nekim spoznatljivim skupom krajnjih supstancija. Na bilo kojem bi stupnju mogla izniknuti daljnja svojstva takvih skupina, čijim bi krajnjim temeljem valjalo smatrati jednu nepoznatu cjelokupnost sveopćega tijeka.
U svojoj cjelokupnosti, svekret uopće nije ograničen ni na koji odredljivi način. Ne zahtjeva se da bude podvrgnut bilo kakvom posebnom redu, niti da bude sputan bilo kakvom posebnom mjerom. Dakle, svekret je neodrediv i neizmjeran. U nekim slučajevima stanoviti vid svekreta možemo izdvojiti (npr. svjetlost, elektrone, zvuk, itd.), ali, općenitije, svi se oblici svekreta stapaju i nerazdvojivi su. Riječ ”elektron” trebamo smatrati ničim do imenom kojim obraćamo pažnju na stanoviti vid svekreta, vid o kojem se može raspravljati samo uzimanjem u obzir čitave eksperimentalne situacije, i koga se ne da odrediti pomoću lokaliziranih objekata što se samostalno gibaju prostorom. Dakako, o svakoj vrsti ”čestice” (za koju se u sadašnjoj fizici kaže da je osnovni sastojak tvari) trebat će raspravljati istovrsnim pojmovima (tako da se te ”čestice” više ne smatra samostalnima i odvojeno postojećima).
Premda potpun skup zakonitosti koji upravljaju tom cjelokupnošću nije poznat (i vjerojatno je zapravo nespoznatljiv), svejedno se pretpostavlja da su te zakonitosti takve da bi se iz njih mogle apstrahirati razmjerno samostalne i neovisne podcjeline gibanja (na primjer polja, čestice, i td.), koje imaju stanovitu ponovljivost i postojanost svojih osnovnih obrazaca reda i mjere. Te bi se podcjeline tada moglo istraživati svaku za sebe, bez da prethodno znamo potpune zakonitosti svekreta. Dakako, to podrazumijeva da ono što nađemo pri tim istraživanjima ne valja smatrati bezuvjetno i konačno ispravnim, nego radije uvijek trebamo biti spremni otkriti granice neovisnosti bilo koje razmjerno samostalne strukture zakonitosti, i otud nastavljati potragu za novim zakonitostima koje bi se mogle odnositi na veća razmjerno samostalna područja te vrste.
Načelno, ta je zbilja jedna nepodijeljena cjelina, koja uključuje cijeli svemir sa svim njegovim poljima i česticama. Stoga nam valja reći da se svekret uvija i odvija u višedimenzionalnom redu, čija je dimenzionalnost zapravo beskonačna. Ipak, kako smo već vidjeli, općenito je moguće apstrahirati razmjerno neovisne podcjeline, i smatrati ih približno samostalnima.
Ovaj prijedlog podrazumijeva da ono što zovemo praznim prostorom sadrži golemu pozadinu energije, i da je tvar koju poznajemo malo, ”kvantizirano” pobuđenje slično valu na vrhu te pozadine, prilično nalik sićušnom mreškanju na beskrajnom moru. U sadašnjim se fizikalnim teorijama eksplicitno razmatranje te pozadine izbjegava tako da se izračunava samo razlika između energije praznog prostora i prostora koji u sebi ima tvar. Ta je razlika sve što se obračunava pri određenju onih općenitih svojstava tvari koja su sada dostupna motrenju. No, daljnji bi razvoj fizike mogao omogućiti iskušavanje pokusom gore opisane pozadine na izravniji način. Osim toga, čak i sad, to bi beskrajno more energije moglo igrati ključnu ulogu za razumijevanje svemira kao cjeline.
U vezi s tim bi se moglo reći da je prostor, koji ima tako mnogo energije, prije pun nego prazan. Zapravo su se tijekom razvoja filosofskih i fizikalnih zamisli neprekidno izmjenjivala dva suprotna poimanja: prostora kao praznog i prostora kao punog. Tako je u antičkoj Grčkoj Parmenidova i Zenonova škola držala da je prostor punina. Tom se gledištu suprotstavljao Demokrit koji je možda prvi ozbiljno predlagao svjetonazor koji prostor shvaća kao prazninu, u kojoj se tvarne čestice (tj. atomi) slobodno gibaju. Moderna je znanost općenito bila sklona tome atomističkom gledištu, pa ipak je tijekom devetnaestog stoljeća ozbiljno razmatrano i prvo gledište, pretpostavkom o eteru koji ispunjava sav prostor. Tvar, za koju se mislilo da se sastoji od osobitih ponovljivih, postojanih i razdvojivih oblika u eteru (poput mreškanja i vrtloga), prenosila bi se tom puninom jednako kao kad bi bila prazna.
U suvremenoj se fizici koristi slično poimanje. Prema kvantnoj teoriji, kristal na apsolutnoj nuli dopušta elektronima da prođu kroz njega bez skretanja. Prolaze kao da je prazan prostor. Podigne li se temperatura, pojavljuju se nehomogenosti, te one zakreću elektrone. Ako bi se ti elektroni koristili za motrenje kristala (npr. fokusirajući ih elektronskim lećama da bi načinili sliku) ono što bi se vidjelo bile bi samo nehomogenosti. Tad bi izgledalo da nehomogenosti postoje neovisno i da je glavnina tijela kristala puko ništavilo.
Ovdje se dakle predlaže da je ono što osjetilima opažamo kao prazan prostor zapravo punina koja je temelj postojanja svega, uključujući nas same. Stvari koje se očituju našim osjetilima su izvedeni oblici i njihov se istinski smisao može vidjeti samo ako razmotrimo puninu u kojoj su nastale, u kojoj se održavaju, i u koju moraju konačno nestati.
No, tu puninu ne valja više shvaćati kroz zamisao jednostavnog tvarnog medija, poput etera, za koga bismo smatrali da postoji i giba se samo u trodimenzionalnom prostoru. Radije, trebamo započeti svekretom prethodno opisanog beskrajnog ”mora” energije. To more treba razumjeti kao višedimenzionalno … a čitav univerzum tvari, kakvog općenito opažamo, kao razmjerno malen i donekle samostalan obrazac pobuđenja, manje-više istovjetan prostoru kako ga uobičajeno doživljavamo…
Razmotrimo, sa svim tim u umu, trenutno općeprihvaćeno poimanje da je svemir, kako ga poznajemo, nastao u nečemu što je skoro jedna jedina točka prostora i vremena, u ”velikom prasku” koji se dogodio prije nekih deset tisuća milijuna godina. U našem bi se pristupu taj ”veliki prasak” smatrao zapravo samo ”malim mreškanjem”. Razmotrimo ovu zanimljivu predočbu: u sredini stanovitog stvarnog oceana (naime, na površini Zemlje) povremeno se skupi bezbroj malih valova s takvim slučajnim sklopom odnosa u fazi da u nekom malom području prostora iznenada proizvedu vrlo visok val, koji se doima kao da se pojavio niotkud i ni zbog čega. Možda se nešto poput toga moglo dogoditi u neizmjernom oceanu kosmičke energije, stvaranjem iznenadnog pulsnog vala iz koga bi se rodio naš ”svemir”. Taj bi puls eksplodirao i raspao se na manja mreškanja koja se dalje šire prema vani i čine naš ”svemir koji se širi”. … Po ovom prijedlogu slijedi da trenutni pokušaj razumijevanja našeg ”svemira” kao samopostojećeg i neovisnog o moru kosmičke energije može, u najboljem slučaju, donekle uspijevati (ovisno o tome u kojoj je mjeri na njega primjenjiv pojam razmjerno neovisne podcjeline). Možda nas primjerice ”crne rupe” vode ka području u kojem je kosmička pozadina energije važna. Dakako, mogli bi postojati i mnogi drugi takvi svemiri koji se šire. (…)
Pridavanje prvenstvenog značaja neodredivom i neizmjernom svekretu povlači da je besmisleno govoriti o temeljnoj teoriji, na kojoj bi se sva fizika mogla trajno zasnovati, ili na koju bi se naposljetku sve fizikalne pojave mogle svesti. Prije će bilo koja teorija apstrahirati stanoviti vid koji je relevantan samo u nekom ograničenom kontekstu, naznačenom nekom prikladnom mjerom. (David Bohm 1980.)
Riječ ”svekret” kojom ovdje prevodim Bohmov holomovement nije moja izmišljotina – nju je skovao Veljačić, doduše za prijevod sanskrtske riječi za ”svemir” (a zbog neprikladnosti nastavka ”–mir”), ali u sličnom anti-mehanicističkom kontekstu.
Mehanički kauzalitet “mrtvih tijela” (fikcija newtonske fizike o kakvoj u indijskoj filosofiji uopće nema govora u vezi sa shvaćanjem kauzalne “ulančanosti” u obuhvatnom procesu prirode svijeta, koji prema indijskom nazivu nije “sve-mir”, nego obratno: “sve-kret” – đagati), ostaje apstrakcija na koju je izvorni biološki kauzalitet sveden u europskoj filosofiji poslije jonskog hylozoizma (srodnog đainskom), a s opravdanošću se može smatrati i postaristotelovskim. (Čedomil Veljačić …)
Ako je mehanicističko shvaćanje postaristotelovsko, ali i predmoderno (gdje se pod ”modernom fizikom” podrazumijeva fizika od 20. stoljeća nadalje), je li gore opisano shvaćanje materije blisko aristotelovskom? Po mnogočemu jest. Kao što za Aristotela nema praznog prostora (horror vacui), tako i Bohm sagledava trodimenzionalni prostor kao tek jedno pobuđenje na moru svekreta (kvantnomehnanička vacuum energy). Aristotelovska ”prva materija” (a možda i Platonova chora) sama po sebi nije nešto određeno (pa se može reći da je zapravo ”ni-šta”, jer nije neko ”što”, nije ”ne-što”), jer svako određenje (svako ”što”) prima od forme koja je uobličuje i određuje. U tom smislu je i ona, poput svekreta, sama po sebi ”neodrediva” i ”bezmjerna”. Kao što su za Aristotela forme utjelovljene u materiju tako da ih tek apstrahiranjem sagledavamo kao zasebne, tako prema Bohmu svaka teorija apstrahira određeni vid beskonačnog svekreta. Aristotelov je materijalni ”svekret” doduše konačan i trodimenzionalan, ali odgovara Bohmovome i utoliko što su i za njega pojedinačna bića (prvenstveno živa) sličnija virovima (”disipativnim strukturama”) na vodi nego li mehanizmima.
Svijet što nam ga [Aristotelova] biologija daje može se opisati ovako. To je konačna trodimenzionalna masa, potpuno ispunjena s četiri elementa koji se svugdje međusobno prožimaju u različitim omjerima, miješajući se zajedno i razdvajajući kroz vrijeme. U toj masi primjećujemo razasute bezbrojne spletove, područja u kojima je materija vrlo potanko i slojevito izrađena u organsko jedinstvo – neku životinjsku vrstu (ovdje crv, ondje puž) – vrlo zavijeni ali relativno stabilni virovi (”poput virova u rijeci”, kaže Aristotel) u sveopćem miješanju i razlučivanju. Aristotel misli da ”princip” nazvan ”forma” mora biti nametnut toj osnovi kako bi se objasnila stabilnost spletova i kompleksni karakteri biološke vrste što ga oni očituju dokle god traju. U kontekstu šireg svijeta, takva materijalna individua (to jest životinja) razumije se kao polutrajno iskrivljenje ili svinuće koje oformljuje materiju na tom mjestu, kroz kojega materija prolazi raznim brzinama tijekom trajanja organizma (što se zove metabolizam) dok forma nameće kontinuitet. Naposljetku se splet uvijek raspleće i raspada (što se zove smrt), tako da je kontinuirani tijek svakog spleta konačan; no dio životnog stila obilježenog samoodržanjem sastoji se od sposobnosti svakog spleta da proslijedi svoju formu na novo područje materije (što se zove razmnožavanje); budući se taj proces beskonačno ponavlja naraštaj za naraštajem, kontinuitet formativnih vrsta je na taj način beskonačan.
Tako promatramo cjelokupni svijet i vidimo milijune i milijune različitih spletova razasutih po njemu, sva ona mjesta na kojima je materija formom zakrivljena u individuu. (Montgomery Furth 1978.)
Literatura:
- David Bohm, Wholeness and Implicate Order, London 1980., str. 48–49., 151.,191.-193.,preveo: ja
- Čedomil Veljačić, Pitanja o moralnoj odgovornosti, link
- Montgomery Furth, u Aristotelova Metafizika - zbirka rasprava, priredili P. Gregorić i F. Grgić, str. 247-248., izvornik: Montgomery Furth, Transtemporal Stability in Aristotelian Substances. Journal of Philosophy 75 (11):624-646. (1978).
Najnoviji Komentari