izvan vremena?

U pitanju je vječnost, ili bolje izvan-vremenost, prirodnih zakona. Kako to da se oni ne mijenjaju u vremenu, ako se s-tvari koje su njima određene mijenjaju u vremenu i evoluiraju? Jesu li prirodni zakoni nastali, ili su oduvijek tu? Ako su nastali, kada su nastali? Jasno je da nisu nastali u trenutku njihovog otkrića – tad se ne bi radilo o otkriću nego o izumu, ili čak izmišljotini. Biolog i filosof Rupert Sheldrake razmatra smisao i kontekst nastanka pojma nepromjenjivog prirodnog zakona.

Mehanički svemir kojega smo naslijedili od fizike devetnaestog stoljeća bio je vječan. To je golemi stroj upravljan vječnim zakonima. Početno se smatralo da ga je načinio Bog, pokrenula njegova volja, pa se neiscrpno kreće po njegovim nepromjenjivim zakonima. Ta bi se vječna mašinerija trebala se kretati zauvijek, baš kao što se kretala oduvijek, na potpuno deterministički i predvidiv način: ili barem na način koji bi u načelu bio potpuno predvidiv nekoj nadljudskoj sveznajućoj inteligenciji, kad bi takva postojala.

Za velikog francuskog fizičara Pierrea Laplacea, i mnoge znanstvenike nakon njega, više nije bio potreban Bog da navija ili pokreće stvari. Postao je nepotrebna hipoteza. Preostali su njegovi univerzalni zakoni, ali ne više kao zamisli u njegovom vječnom umu. Nisu imali krajnji razlog za postojanje; bili su bez svrhe. Sve je, pa i fizičari, postalo neživa tvar koja se kreće u skladu s tim slijepim zakonima…

Od znanosti devetnaestoga stoljeća naslijedili smo također i jedno veliko evolucijsko gledište, duha vrlo različitoga od vječnog svemira fizike… Tijekom našeg odrastanja i obrazovanja većina je nas, modernih ljudi, implicitno ili eksplicitno prihvatila oba modela stvarnosti: fizikalnu vječnost i evolucijski proces…

Evoluiraju li prirodni zakoni? Ili fizička stvarnost evoluira dok prirodni zakoni ostaju jednaki? U svakom slučaju, što podrazumijevamo pod ”prirodnim zakonima”?

Voda vrije na isti način u Škotskoj, Tajlandu i Novoj Gvineji, a i bilo gdje drugdje. Pod danim uvjetima vrije na predvidivoj temperaturi – primjerice na 100°C pri standardnom atmosferskom tlaku. Kristali šećera se oblikuju na uglavnom isti način pod istim uvjetima bilo gdje na svijetu. Zametci pilića se razvijaju na uglavnom isti način gdje god da se oplođeno kokošje jaje inkubira pod primjerenim uvjetima. Uglavnom pretpostavljamo da se sve te stvari događaju zato što su prikladne tvari, uz prikladne fizikalne i kemijske uvjete, pod utjecajem prirodnih zakona – zakona koji su nevidljivi i neopipljivi, pa ipak prisutni svugdje i uvijek. Postoji red u prirodi, i taj red počiva na zakonu.

Ti su pretpostavljeni prirodni zakoni nekako neovisni o stvarima kojima upravljaju. Na njih ne utječe ni to što ljudi misle, pa čak ni što znanstvenici misle. Kristali šećera oblikovali su se savršeno dobro (koliko znamo) prije nego su organski kemičari pronašli strukturu molekula šećera i prije nego su kristalografi pronašli strukturu kristala; zapravo su se ti kristali savršeno dobro oblikovali i prije nego je bilo ikakvih znanstvenika. Znanstvenici su mogli više ili manje točno opisati zakone koji upravljaju oblikovanjem tih kristala, ali zakoni imaju neko objektivno postojanje prilično neovisno o ljudima, pa čak i neovisno o trenutnom postojanju samih kristala. Oni su vječni. Postojali su prije nego se prva molekula šećera pojavila bilo gdje u svemiru. Zapravo, postojali su i prije nego je uopće bilo svemira – oni su vječna stvarnost koja potpuno nadilazi prostor i vrijeme.

No, pričekajmo malo. Kako bismo mogli znati da su prirodni zakoni postojali prije nego je postao svemir? Ne možemo se nadati da ćemo to ikad dokazati pokusom. To zacijelo nije ništa više od metafizičke pretpostavke. Pa ipak, tu pretpostavku većina znanstvenika, uključujući evolucijske kosmologe, uzima za zajamčenu, pa je inkorporirana u zdrav razum modernoga svijeta. Vjerojatno je svatko od nas može prepoznati u podlozi vlastitog razmišljanja…

Ta pretpostavka da su prirodni zakoni vječni posljednje je preživjelo naslijeđe stare kosmologije. Rijetko smo uopće svjesni da to pretpostavljamo. Obratimo li, pak, pažnju na tu pretpostavku, možemo vidjeti da je ona tek jedna od nekoliko mogućnosti. Možda su svi prirodni zakoni postali u samom trenutku Velikog praska. Ili možda nastaju u fazama, i onda, nakon što nastanu, nadalje ostaju nepromjenjivi. Na primjer, možda su zakoni koji upravljaju kristalizacijom šećera nastali kad je prvi put negdje u svemiru kristalizirana molekula šećera; i od tada su univerzalni i nepromjenjivi. Ili su možda prirodni zakoni evoluirali zajedno s prirodom, i možda još uvijek evoluiraju. Ili možda to uopće nisu zakoni, nego više nešto poput navika. Možda je sama zamisao o ”zakonima” neprimjerena.

Pojam prirodnog zakona je metaforičan. Zasnovan je na analogiji s ljudskim zakonima, koji su obvezujuća pravila ponašanja propisana od autoriteta i protežu se na područje suverenove moći. U sedamnaestom je stoljeću metafora bila posve eksplicitna: prirodne je zakone postavio Bog, Gospodar svega stvorenoga. Njegovi su zakoni bili nepromjenjivi, njegove uredbe vrijede svugdje i uvijek.

Mada mnogi ljudi više ne vjeruju u takvog Boga, njegovi su ga univerzalni zakoni nadživjeli do danas. Ali, ako se zaustavimo da bismo razmotrili narav tih zakona, oni ubrzo postaju tajanstveni. Oni upravljaju s tvari i gibanjima, ali sami nisu tvarni niti se gibaju. Ne može ih se vidjeti niti izvagati ili dotaknuti; leže izvan područja osjetilnog iskustva. Potencijalno su prisutni uvijek i svugdje. Nemaju nikakvog fizičkog izvora niti porijekla. Zapravo, čak i u odsutnosti Boga, oni još uvijek dijele mnoge od njegovih tradicionalnih svojstava. Oni su sveprisutni, nepromjenjivi, univerzalni i sebe-održavajući. Ništa im se ne može skriti, niti ležati izvan njihove moći.

Vječni su zakoni imali smisla dok su bili zamisli u umu Boga, kao što su bili za osnivače moderne znanosti. Činilo se da još uvijek imaju smisla dok su upravljali vječnim svemirom iz koga je Božji um isključen. Ali, imaju li još uvijek smisla u kontekstu Velikog praska i evoluirajućeg svemira? …

Mnogi će filosofi poreći da ova pitanja imaju ikakvog smisla. S gledišta empirističke tradicije, to što mi nazivamo prirodnim zakonima jesu zapravo ljudski pojmovi koji se tek odnose na pravilnosti koje znanstvenici opažaju, opisuju i modeliraju. Oni nemaju stvarno, objektivno postojanje. Oni su teorije i hipoteze u ljudskom umu. Stoga nema smisla pitati kako su se pojavili kao objektivna stvarnost ili koja ih moć održava.

Ali, što je onda s opazivim pravilnostima na koje se ti zakoni odnose? One ne mogu ovisiti o prirodnim zakonima ako su ti zakoni samo u ljudskim umovima… (Rupert Sheldrake 1988.)

Povijesno gledano, zamisao o izvan-vremenosti karakteristična za novovjekovne prirodne zakone nastavlja  se na pitagorejsko-platonističku misaonu tradiciju.

Zamisao o fizikalnoj vječnosti – vječnosti tvari u gibanju upravljanom vječnim zakonima – došla je do nas preko mehanističke znanosti, ali je utemeljena u daleko starijim tradicijama čiji su korijeni prije mistički nego znanstveni. Intuiciju nekog bezvremenog stanja bića, jedne zbilje u kojoj se ništa ne mijenja, opisivali su, onoliko koliko može biti opisana, mistici stoljećima. Za mnoge koji su je iskusili taj je pogled na jednu nepromjenjivu zbilju bio tako snažan i tako očito istinit da su zaključili kako je promjenjivi svijet svakodnevnog iskustva nekako manje stvaran. Netrajnost stvari ovoga svijeta tek je pojava ili odraz ili privid. U podlozi svega je istinska stvarnost gdje ništa ne postaje niti nestaje.

Jedna od glavnih struja znanstvene misli može se pratiti sve do grčkih religijskih zajednica koje je osnovao Pitagora u šestom stoljeću prije Krista… Zajedno s ostalim grčkim tragateljima, tražili su iza promjenjivog svijeta za iskustvom božanskoga, za koje su smatrali da nema početka ni kraja. To su počelo pronašli u brojevima. Brojevi su bili božanski, nepromjenjivo počelo pod promjenjivim svijetom iskustva… Kaže se da je sam Pitagora začetnik otkrića da se glazbeni tonovi mogu razumjeti pomoću matematičkih omjera…

Pitagorejsko mistično iskustvo nije bilo u sporu s razumom, nego prije u suglasju s njime: jer je razum iznad svega smatran mogućnošću da se iskuse proporcije i omjeri. Zapravo je taj uvid pomogao oblikovati grčko razumijevanje racionalnoga – onoga što se bavi ratiom, omjerom… Pitagorejska vizija i dalje izaziva očaranost, ne samo zbog racionalnih metoda matematike, niti samo zbog uspjeha matematičke fizike: ”Važniji je osjećaj da postoji neka vrsta znanja koje prodire u samu srž svemira, koja nudi istinu kao nešto istodobno blaženo i utješno, i predstavlja čovjeka u kolijevci univerzalnog sklada.”…

Uvidi pitagorejaca imali su važan utjecaj na Platona i platoničku tradiciju koja je uslijedila. Pod dojmom pouzdanosti matematike, Platon je pretpostavio da znanje mora biti realno, jedinstveno i nepromjenjivo. Pa ipak, svijet je pun mnoštva promjenjivih stvari. Stoga one moraju biti u nekom smislu odrazi vječnih Formi, Ideja, ili biti, koje postoje izvan prostora i vremena i neovisno o bilo kojem pojedinačnom očitovanju u svijetu osjetilnog iskustva. Vječne forme ne mogu biti opažene osjetilno, nego shvaćene jedino intelektualnom intuicijom…

To poimanje vječnih Ideja ostalo je kao središnje uvjerenje u platoničkoj i novoplatoničkoj tradiciji; a u kršćanskom novoplatonizmu, koji se razvio u Rimskom carstvu tijekom prvih nekoliko stoljeća kršćanske ere, platoničke su se Forme shvaćale kao zamisli u Umu Boga. (Rupert Sheldrake 1988.)

To shvaćanje o izvanvremenskim zamislima u umu Boga, koje čovjek kao Božja slika može misliti svojim umom, izravno je preneseno u pojam prirodnog zakona početkom Novog vijeka.

Ako promatramo samo Galileija – a to je izrazitije kod njegovog suvremenika Keplera, slično je kod Kopernika i nekih drugih – onda ćemo morati reći da je njegova teorija prirodne znanosti bila dalekosežno platonovska. Od dva velika antička filosofska autoriteta, oni … su se pozivali na Platona, i to na Platona matematičara, na liniji na kojoj on slijedi Pitagoru… Aristotel je [za njih] bio dogmatizirani učitelj prošlih vjekova… [a] Platon … prije svega mistički Platon … neoplatoničara koji opisuje uzdizanje duše prema božanskom Jednom. To je dio, ali samo jedan dio zbiljskoga Platona. Isti Platon opisuje i zahtijeva silazak u osjetilni svijet, vraćanje u pećinu, kako se to kaže njegovom metaforom. Ovaj je silazak … svakako bio bitni sadržaj njegova nenapisanog nauka. Platon je imao nacrt matematičke prirodne znanosti. To je bila znanost koja polazeći od najvišeg božanskog, prema kojem se treba uzdići duša, nastoji objasniti i u što je moguće većoj širini pokazati puninu onog pojedinačnog koje se može osjetilno opaziti, i to pomoću pojmova matematike. Na tog su se Platona pozivali Galilei i Kepler.

Time je, pak, iskazana opet samo jedna tvrdnja, naime: osjetilni svijet se razumije pomoću matematike. Ali kako je to moguće? Nije li to, štoviše, posve nepojmljivo? Matematika ipak radi s onim misaonim. Matematika, na primjer, trokuta nema posla s nekim osjetilnim trokutom. U ranijim sam predavanjima o Platonu slobodnom rukom nacrtao jedan krug ili trokut a zatim upitao: ”Je li ovo zbilja krug? Ima li ovaj trokut zbilja zbroj kutova 180°?” Odgovor je, naravno: ”Ne.” Niti ovaj trokut koji je nacrtan slobodnom rukom, niti neki koji je nacrtan ravnalom, niti trokut koji možemo  osjetilno opaziti, niti onaj koji možemo napraviti – nije točan. Dakle: matematika se ne bavi osjetilnim stvarima. Ona se bavi onim što možemo misliti, što duh – grčki nous – može misliti. Kako onda ono što možemo misliti može postavljati zakone onome što opažamo osjetilima? To je problem.

Na taj problem Kepler daje promišljen odgovor. On je teološki i glasi: Bog je stvorio svijet primjereno svojim stvaralačkim mislima. Te misli su matematičke… Čovjek je kao duhovno biće slika Boga i kao takav je u stanju razmišljati o Božjim stvaralačkim mislima i spoznati ih u materijalnim tvorevinama. To ponovno spoznavanje, ta služba Bogu je prirodna znanost. To je platonizam u kršćanskom jeziku… Ovdje Kepler formulira ne samo tezu filosofske teologije nego ujedno opisuje način kako on faktički izvršava prirodnu znanost. Svoja velika otkrića on je doživljavao s entuzijazmom koji mu je omogućio da iskusi samo otkrivanje kao gledanje u Božje tajne i time kao službu Bogu… Ali do današnjeg dana prirodnjaci često osjećaju kao Kepler, i to upravo oni kojisu veoma produktivni. Od Einsteina baštinimo stav: ”Što mi drugo pokušavamo nego naknadno vući Njegove poteze.” Ali, s progresivnim opadanjem religioznog vjerovanja u Novom vijeku … prirodnjacima sve teže pada da svoj doživljaj znanstvenog otkrića iskažu i takvim riječima… To da uspješnu spoznaju zakona prirodnih znanosti njeni stvaratelji doživljavaju kao dio posredovanja Jednog, ili Ideje same, i mnoštva osjetilnih iskustava, to jest jedno iskustvo od najveće važnosti. (C. F. von Weizsäcker 1969.)

Filosofija leži u onoj velikoj knjizi koja nam je stalno pred očima – mislim na svemir – ali je ne možemo razumjeti ne naučimo li najprije shvaćati jezik i simbole u kojima je napisana. Ta je knjiga napisana matematičkim jezikom, a simboli su trokuti, krugovi, i druge geometrijske figure, bez čije je pomoći nemoguće shvatiti ijednu njenu riječ; bez koje se luta uludo tamnim labirintom. (Galileo Galilei 1632.)

Ipak, takvo shvaćanje prirodoznanstvenika kao posrednika između izvanvremenskog matematičkog bitka i vremenitog osjetilno opazivog bivanja ubrzo je ustupilo više tehnološkom shvaćanju prirodne znanosti.

Galilei je, kao i Kopernik i Kepler, bio uvjereni platoničar u smislu renesansnog platonizma, te, u jednakoj mjeri, pobožni katolik. Ipak, njegova je znanost znala svoja pitanja formulirati drugačije. Tako je upravo grčki smisao metafizike, a pritom i znanosti uopće, bilo pitati: Što je krug?, a ovo pitanje Galilei sada svjesno više ne postavlja. Njegova ravnodušnost spram čitave metafizike temelji se u postojanom znanju da njegova znanost prolazi bez metafizičkih pitanja, ”najviših stvari” od kojih se njegova znanost, doduše skromno, ali time određenije, odmiče.

Galilejeva je fizika zapravo platonička, ali ona to više nije u Platonovom smislu. Naime, Galilei zbiljski dokazuje nešto što se tvrdi s platoničke strane: njegova znanost iznosi na vidjelo matematičke odnose prema kojima treba biti izgrađen vidljivi svijet. Samo, ovu je tvrdnju postavio kršćanski izmjenjeni platonizam, nipošto sam Platon. U ovoj je znanosti platoničko samo povjerenje u matematički poredak stvarnosti, kao što je to naučavao kršćanski platonizam poput Augustinovog, a u novome usponu ponovio renesansni platonizam. Još u Galilejevoj znanosti je krajnja svrha ”ljubav za božanskog graditelja”. Gdje ova pobožna svrha kasnije uzmiče pred mišlju profanog ovladavanja svijetom putem znanosti i tehnike, tamo je također nestao i posljednji platonički ostatak iz ove znanosti. Galilejeva je znanost, doduše, ”skroz naskroz platonizam”, ali kršćanski platonizam; nastavak kojega ova znanost preuzima u novovjekovlju ne zavređuje više niti ovo ime, a kamo li ono Platonovog platonizma. (Jürgen Mittelstrass 1962.)

Renesansni platonički uspon ka umu Boga  i silazak natrag ka osjetilnosti ubrzo je u novovjekovnim prirodnim znanostima zamijenila tehnološka volja za moći. Pa ipak, preostao je jedan platonizam, naime idealni karakter prirodnih zakona. Platoničke ideje i prirodni zakoni dijele ova obilježja: na neki način su matematički; konkretne osjetilne stvari ovise o njima, a oni ne ovise o s-tvarima; ljudi ih mogu spoznati ili ne spoznati, ali ih ta spoznaja ne mijenja; uvijek su jednaki; ne ovise ni o čemu drugome u svome postojanju; očituju se u bilo kojoj točki prostora i bilo kojem trenutku vremena, ali sami ne zauzimaju prostor niti imaju vremensko trajanje.

Literatura:

1. Rupert Sheldrake, The Presence of the Past, New York 1988., str. 3.–5.,  10.-13., preveo: ja
2. isto, 18.-21.
3. Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode, Sarajevo 1988., str. 86.-88., preveo: Sulejman Bosto, izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker, Die Einheit der Natur (1971.)
4. navod iz: Rupert Sheldrake, The Presence of the Past, New York 1988., str. 23., preveo: ja, izvornik:  Galileo Galilei, Il saggiatore (1623.)
5. Jürgen Mittelstraß, Spašavanje fenomena, u Željko Pavić (ur.), Filozofijska hermeneutika, Zagreb 1998., str 353. i d., preveo: Tomislav Bracanović, izvornik: Jürgen Mittelstraß, Die Rettung der Phänomene (1962.)