prirodni zakon?

Sličica uz prošli zapis na kojoj se Maxwellove jednačbe dovode u kontekst božanskog stvaranja zacijelo je zamišljena ironično. No, možda ipak nesvjesno zadržava jedan aspekt genealogije moderne znanosti koji je bio važan na početku njezinog razvoja, a i dalje je očuvan u tome što prirodne pravilnosti nazivamo ”zakonima”. Otkud takav naziv? Tko je ta priroda (kako pita Weizsäcker u prošlom zapisu), da se podvrgava zakonima, i tko je tu zakonodavac? Tu pri-povijest priča kemičar nobelovac Ilya Prigogine.

Priroda i njezini zakoni u noći ležahu, skriveno:
Reče Bog: neka bude Newton! i sve bi svjetlo.

Ne treba nas čuditi emfatični ton A. Popea. U očima Engleske XVIII. stoljeća Newton je novi Mojsije kojem bijahu pokazane ploče sa zakonima. Jedan je čovjek otkrio jezik kojim priroda govori – i kojem se pokorava. Nacionalni heroj već i prije smrti, Newton će gotovo stoljeće kasnije, osobito pod snažnim utjecajem Laplaceove škole, postati simbolom znanstvene revolucije u Europi. Astronomi istražuju nebo čiji zakonodavac i prorok postaje matematika. Nepovrediv u svojoj obuhvatnosti, njutnovski sistem obara sve prepreke, štoviše, otvara vrata novim otkrićima u matematici koja omogućuju objašnjenje prividnih odstupanja, a u jednom vrlo slavnom slučaju, iz tih se devijacija izvelo i postojanje dotad nepoznatog nebeskog tijela. U tom se smislu može reći da je matematički pronalazak nove planete, Neptuna, potvrdio profetsku moć njutnovske vizije.

Kako objasniti entuzijazam Newtonovih suvremenika, njihovu uvjerenost da je tajna svijeta, istina prirode, otkrivena?

Njutnovska znanost jest praktička znanost. Jedan od njenih izvora zasigurno su znanja srednjovjekovnih zanatlija, graditelja strojeva. Sama znanost, barem u načelu, daje sredstva da se djeluje na svijet, da se predviđa i prilagođava tijek stanovitih procesa, da se grade naprave podobne za uprezanje snage i materijalnih izvora prirode. U tom smislu moderna znanost nastavlja tisućljetni napor ljudskih društava da organiziraju i iskorištavaju svijet.

Galileo i njegovi sljedbenici smatrali su da je znanost sposobna spoznati cjelovitu istinu o prirodi. Jer priroda je ne samo napisana matematičkim jezikom koji je moguće dešifrirati eksperimentalnom metodom, već taj jezik jedini postoji. Svijet je homogen pa lokalno eksperimentiranje može otkriti opću istinu. Jednostavni fenomeni koje znanost izučava tako mogu pružiti ključ za cjelinu prirode čija je složenost tek prividna: raznolikost je svedena na jedinstvenu istinu matematičkih zakona gibanja.

Možda je takvo ”metafizičko” uvjerenje bilo potrebno da bi se znanja zanatlija i graditelja strojeva organizirala u novu racionalnu metodu ispitivanja prirode. Pa ipak, pitanje ostaje bez odgovora. Znamo da su graditelji strojeva primjenjivali matematičke metode i pojmove – no zašto se matematizacija nije ograničila na funkcioniranje strojeva? Zbog čega je prirodno kretanje zamišljeno po uzoru na racionalizirani stroj? To isto pitanje možemo postaviti i za sat koji je bio jedan od trijumfa srednjovjekovnog zanatstva i uskoro je počeo upravljati ritmom života srednjovjekovnih zajednica. Zašto je sat gotovo odmah postao simbolom ustrojstva svijeta? Ovdje već naslućujemo gdje bi se mogli nazrijeti neki elementi odgovora. Sat je mehanička naprava, njom upravlja izvanjska racionalnost po planu kojega slijepo ostvaruju njeni zupčanici. Svijet-sat metafora je koja sugerira Boga-urara, racionalnog gospodara prirode-automata. Stanovit broj metafora klasične znanosti sugerira da se već u samim početcima uspostavila rezonancija između teoloških rasprava i eksperimentalnog rada na teoriji i mjerenju, koja je zasigurno ojačala i učvrstila pretenziju da upravo znanstvenici otkrivaju tajnu ”univerzalnog stroja”. Po Whiteheadu, utemeljiteljima moderne znanosti bio je ”potreban” Bog-zakonodavac kao nadahnuće za ”znanstvenu vjeru” njihovih prvih istraživanja:

”Na umu imam ono neodoljivo vjerovanje da se svako pojedino zbivanje može na savršeno određeni način povezati s onima koja mu prethode, potvrđivanjem općih načela na primjerima. Bez toga vjerovanja bi nevjerojatna nastojanja znanstvenika bila beznadna. Upravo to nagonsko vjerovanje, uvjerenje da postoji neka tajna, tajna koja se može otkriti… ono mora potjecati iz srednjovjekovnog nastojanja na racionalnosti Boga, zamišljenog s kako osobnom snagom Jahvea tako i racionalnošću helenskog filosofa.”

Kako priroda može posjedovati svojstvo matematičkog idealiteta? Upravo na ovo pitanje podsjeća Kojeve kad tumači kako je dogma o inkarnaciji stvorila kod kršćana mišljenje da se ideal može otjeloviti. Ako se mogao otjeloviti i bog i proći kroz muke, onda i matematički idealitet može biti predmet mjerenja u materijalnom svijetu.

Da bismo otklonili nejasnoće, precizirajmo da nitko od citiranih ne podržava tezu da je znanstveni diskurs puka transpozicija religijskog. Svijet kojeg opisuje klasična fizika nije svijet opisan u Knjizi Postanka gdje Bog jedno za drugim stvara svjetlost, nebo i zemlju, a zatim i žive vrste, odnosno svijet gdje neprestano djeluje njegova Providnost i baca čovjeka u rijeku povijesti na čijem ga kraju čeka spasenje. Naprotiv, taj bi svijet, da je i bio stvoren, morao biti stvoren u jednom dahu kao što inženjer konstruira automat i zatim ga pušta da samostalno funkcionira. Usprkos tome, kršćanski je bog bio i te kako potreban kao jamstvo spoznatljivosti svijeta. Galilei tumači da je ljudska duša, stvorena prema božanskom uzoru, sposobna racionalno spoznati istinu stvaranja. (Ilya Prigogine 1979.)

Dodatni argument za ovakvo gledište o uvjetovanosti razvoja znanosti poimanjem o racionalnom stvaratelju prirode može pružiti pitanje koje postavlja biolog, povjesničar znanosti i proučavatelj kineske kulture John Needham: zašto se moderna znanost razvila na Zapadu, a ne na primjer u Kini (koja je u to doba bila tehnološki naprednija od Zapada)?

Zamisao o nebeskom i uzvišenom, razumnom božanskom stvaraocu, koji je donio niz zakona za minerale, biljke, životinje i zvijezde na njihovim putanjama, baš kao što carski zakonodavci donose zakone pozitivnog prava kojima se ljudi moraju pokoravati, bez sumnje je jedna od najstarijih zamisli zapadne civilizacije. Ona je, kao što nam je poznato, usko povezana s razvitkom moderne znanosti na Zapadu u doba renesanse. Budući da ova zamisao nije postojala nigdje drugdje, možda bi to mogao biti jedan od razloga zašto se moderna znanost razvila samo u Europi. Drugim riječima, je li shvaćanje o zakonima prirode bilo nužno?

Vrlo je vjerojatno da se shvaćanje o nebeskom zakonodavcu koji ”donosi zakone” za ne-ljudske prirodne pojave najprije pojavilo kod Babilonaca. Bog sunca Marduk (koji je imao vrlo važno mjesto u doba ujedinjenja i centralizacije pod Hammurabijem) prikazan je kako donosi zakone za zvijezde. On je taj koji svojim ”zapovijedima” i ”dekretima” ”drži zvijezde na njihovim stazama”.

Predsokratici u Grčkoj mnogo govore o nužnosti (ananke) ali ne i o zakonu (nomos) u prirodi. Platon metaforu o zakonu upotrebljava samo jednom, u Timeju, i kaže da kad je čovjek bolestan, krv uzima sastojke hrane ”protivne zakonima prirode”. Ali čini se da shvaćanje o zakonima koji upravljaju cijelim svijetom naročito pripada stoicima. Većina je mislilaca te škole smatrala da je Zeus (imanentan svijetu) samo koinos nomos – opći zakon. Zilsel, uvijek spreman da uoči istodobnost društvenih pojava, primjećuje da, kao što je izvorna babilonska koncepcija o zakonima prirode nastala u sasvim centraliziranoj istočnjačkoj monarhiji, tako je u doba stoika, u doba jačanja monarhija, bilo prirodno da se na svemir gleda kao na veliko carstvo kojim upravlja božanski logos.

Kod Ovidija nalazimo na najjasnije izjave o postojanju zakona u ne-ljudskom svijetu. On ne oklijeva da upotrijebi riječ lex za astronomska gibanja. Govoreći o Pitagorinom učenju, on kaže:

”To je predavao ljud’ma za nauk, te šutljivom kolu,
Što mu se divilo, r’ječma razlago je sv’jeta postanje
Svega i uzroke stvari, i što li je priroda, što bog,
Otkle nastaje snijeg i otkle rađa se munja
Jupiter, da li il’ vjetri iz razdrtih oblaka grme,
Što li potresa zemljom, po kojem se zakonu zv’jezde
Miču, i druge je tajne razlago…” (Ovidije, Metamorfoze)

Još jedan, mnogo pouzdaniji prilog u ovom nizu misli, potječe od Hebreja (bilo izravno, bilo preko Babilonaca). Zamisao o zbirci zakona koje je odredio trenscedentni bog i koji se odnose na postupke ljudi i ostalog dijela prirode često se susreće. Uistinu je božanski zakonodavac bio jedan od središnjih pojmova u hebrejskoj vjeri. Ne možemo dovoljno istaknuti utjecaj što su ga na zapadnu misao u kršćanskoj eri imale te zamisli – kršćanski su teolozi i filosofi, naravno, nastavili te koncepcije.

Ali što je sa znanstvenicima i njihovim prirodnim zakonima? U XVII. st., s Boyleom i Newtonom, pojam o prirodnom zakonima koji ma se ”pokoravaju” kemijske supstancije i planeti u punom je razvitku. Nema sumnje da do prekretnice dolazi u razdoblju između Kopernika i Keplera. Prvi govori o simetrijama, harmonijama, gibanjima, ali nigdje ne spominje zakone. Galileo, poput Kopernika, nikad ne upotrebljava izraz ”prirodni zakoni” – ono što bi kasnije bilo nazvano zakonima tu se javlja kao ”proporcije”, ”odnosi”, ”načela” i td. Kepler, koji je otkrio tri empirička zakona o planetarnim orbitama, što je jedan od prvih primjera izražavanja zakona prirode matematičkim putem, nikad nije o njima govorio kao o zakonima. On ipak spominje ”zakon” kada govori o principima poluge i općenito upotrebljava ovu riječ kao sinonim za mjeru ili proporciju. Kod Descartesa je zamisao o prirodnim zakonima vrlo razvijena, kao i kasnije kod Newtona i Boylea. On govori o ”zakonima koje je bog stavio u prirodu”.

Osnovni je problem: zašto je zamisao o prirodnim zakonima, pošto je toliko stoljeća postojala u obliku uobičajene teološke fraze, zauzela tako važno mjesto u XVI. i XVII. stoljeću? Zilselov odgovor, koji je u načelu sigurno ispravan, glasi: ”Budući da je zamisao o vladavini nad svijetom nastala prenošenjem ljudskih predočbi o zemaljskim vladarima i njihovim vladavinama na kraljevstvo božje, moramo razmotriti prateći društveni razvitak, da bi shvatili promjenu do koje je sada došlo.” I zaista, sa slabljenjem i nestankom feudalizma i razvitkom kapitalističke države jača centralna kraljevska vlast. Ako možemo povezati razvoj stoičke doktrine o sveopćem zakonu s jačanjem velikih monarhija nakon Aleksandra Velikog, isto tako možemo dovesti u vezu razvoj shvaćanja o prirodnim zakonima s pojavom kraljevskog apsolutizma potkraj feudalizma i početkom kapitalizma. Tako je zamisao koja je nastala u uvjetima ”istočnjačkog despotizma” ostala sačuvana u svom rudimentarnom obliku tokom dvije tisuće godina, da bi započela novi život u doba ranog kapitalističkog apsolutizma.

Zilselovo tumačenje prilično uvjerljivo osvjetljava činjenica da je Roger Bacon nedvojbeno upotrijebio izraz ”prirodni zakon” u XIII. stoljeću, ali zamisao o zakonima materije jednostavno nije naišla na opći prijem u njegovo doba, i taj je pojam ležao zaboravljen sve do renesanse, kada ga je novi politički apsolutizam i nastanak eksperimentalne znanosti ponovo doveo u središte rasprave.

Pošto smo ovo utvrdili, možemo razmotriti na koji se način razvoj kineske misli o prirodnim zakonima razlikovao od europskog. Drevni daoistički mudraci, usprkos umu i nadahnuću, možda zbog svog snažnog nepovjerenja u moć razuma i logike, nisu razvili ništa nalik zamisli o prirodnim zakonima. Prihvaćajući relativizam, tajnovitost i beskonačnost svemira, oni su tapkali prema ajnštajnovskoj viziji svijeta a da nisu postavili temelje za onu njutnovsku. Taj put nije vodio prema razvitku znanosti. To nije bilo stoga što dao, kosmički poredak u svim stvarima, nije djelovao u skladu s mjerilima i pravilima, nego zato što su daoisti smatrali da ga um ne može dokučiti teoretskim putem. Možda nije pretjerano reći da je upravo to razlog što se kineska znanost, koja im je bila povjerena stoljećima, razvila uglavnom na empirijskom nivou. Osim toga, važno je napomenuti da su daoistički društveni ideali imali malo zajedničkog s pojmom zakona, u svakom slučaju manje od bilo koje druge škole. Težili su povratku primitivnoj plemenskoj zajednici gdje ništa nije bilo zapisano, ali se sve odvijalo skladno zahvaljujući općoj suradnji, pa ih zato i nije mogao zanimati apstraktni zakon bilo kojeg zakonodavca.

”Dao općenito znači da ne treba vladati pomoću kazni i zakonskih mjera, već gledajući unaprijed treba utjecati primjerom da bi se promijenile sve stvari. Duhovna je vladavina bez oblika i nevidljiva. Ne vidimo da nebo zapovijeda četirima godišnjim dobima, ali ona ipak ne mijenjaju svoj tok. Isto tako ne vidimo mudraca da naređuje ljudima, ali oni ga ipak slušaju i spontano mu služe.” (Wang Bi, tumačenje dvadesetog heksagrama Knjige promjena)

Riječ je o očitom poricanju koncepcije o nekom nebeskom zakonodavcu koji bi izdao naloge četirima godišnjim dobima (ili odredio putanje zvijezda i planeta). Ova je misao tipično kineska. Opći sklad ne nastaje odlukom nekog kralja nad kraljevima, nego spontanom suradnjom svih bića univerzuma, koja slijede unutrašnje potrebe vlastitih priroda. Rečeno jezikom Whiteheada, ”atomi se ne kreću nasumce” kao što je pretpostavljao mehanički materijalizam, niti neki božanski utjecaj vodi svako biće svojim putem kao što su pretpostavljale spiritualističke filosofije. Sva se bića na svim nivoima ponašaju u skladu s njihovim položajem unutar većih uzoraka (organizama) čiji su dijelovi. Tvrdnja kako nebo ne naređuje prirodnim procesima da slijede svoje pravilne tokove vezana je za osnovnu ideju kineske misli, wuwei, nedjelovanje ili nenasilno djelovanje. Zakonodavstvo nebeskog zakonodavca bilo bi wei, prisiljavanje stvari na pokornost, što uključuje nametanje sankcija. U prirodi postoji pravilnost, ali to nije rezultat ničije naredbe.

Ali Kepler, Descartes, Boyle i Newton vjerovali su da ljudskom umu otkrivaju (sama riječ ”otkrivaju” je simptomatična za osnovne nazore zapadne misli) prirodne zakone, to jest naredbe što ih je izdalo neko nadljudsko i nadrazumsko biće. Daoiste je duboko zanimala priroda, ali oni nisu vjerovali u razum i logiku. Moisti i logičari (u Kini) su nasuprot tomu imali puno povjerenje u razum i logiku, ali ih je priroda zanimala samo iz praktičnih razloga. Ovakav raskorak između empiričkih promatrača prirode i mislilaca racionalista nije ni približno postojao u europskoj povijesti, i, kao što Whitehead smatra, to je možda zato što je u europskoj misli prevladavala zamisao o vrhovnom stvaraocu, čija je razumnost bila garancija da se ono što je stvorio može dokučiti razumom. Takav je vrhovni bog morao neizbježno biti osoba. Toga nema u kineskoj misli. Čak i današnji kineski prijevod pojma ”prirodni zakon” jest ziran fa, tj. ”spontani zakon”, što nedvojbeno odražava drevni daoistički stav i poriče jednoga personalnog boga.

Vrlo je zanimljivo da se moderna znanost – u onoj mjeri u kojoj je od doba Laplacea bilo moguće ili čak poželjno odbaciti hipotezu o bogu kao osnovi prirodnih zakona – vratila, u stanovitom smislu, daoističkom pogledu na svijet. To objašnjava onaj neobično moderni prizvuk u mnogim zapisima ove velike škole. U svjetonazoru moderne znanosti nema, naravno, ni traga pojmovima o zapovijedi i dužnosti u ”prirodnim zakonima”. Ali s povijesnog stajališta ostaje i dalje pitanje bi li prirodna znanost ikad dosegla svoj sadašnji stupanj razvitka da nije prošla kroz ”teološki” stadij. (John Needham 1969.)

Ovu je mitologiju rane moderne prirodne znanosti sasvim lako usporediti sa stalnom pozadinske temom zadnjih zapisa, naime, s Aristotelova ”četiri uzroka”. Bog kao eficijentni uzrok koji je djelatan samo na početku, kad pokreće mehanizam svijeta; Božji zakoni kao forme u Njegovom umu, kao Njegov nacrt svijeta, prenesene su Njegovim stvaranjem u prirodne zakone; svrha je tog mehanizma također određena planom Božanskog obrtnika. Jedino materija (shvaćena kao protežna uvijek očuvana masa) na kojoj on gradi ostaje nekako kao prethodeća cijelom tom božanskom obrtništvu. Pretpostavljam da je razlog zbog kojega je lako povezati aristotelovska četiri uzroka sa shvaćanjima rane prirodne znanosti (mada se ona oblikuje upravo kao antiaristotelovska!) zajednička predočba o prirodi kao nečemu što se može objasniti slično obrtničkom stvaranju.

Naravno, od barem Laplacea nadalje ”hipoteza o Bogu nije potrebna”, pa time otpada svaka svrha svijeta (kad je već prethodno ukinuta svaka prirodna svrhovitost osim početne svrhe Stvaraoca). Od teorije relativnosti nadalje jasno je da materiju ne možemo shvaćati kao protežnu masu. O eficijentnom uzroku na početku svemira (u vrijeme prije tzv. ”Planckovog vremena”) ”treba šutjeti”.

No, status prirodnih zakona kao nepromjenjivih matematičkih formi koje određuju način postojanja pojedinačnih stvari ostao je uglavnom nepromijenjen. Tako još i Einstein koristi metaforu o razumijevanju ”uma Boga” kad govori o razumijevanju prirodnih zakona.

Literatura:

1. Ilya Prigogine, Novi savez, Zagreb 1982., str. 27. i d. , 37. i d., 45. i d., prevela: Radmila Zdjelar, izvornik: Ilya Prigogine, Isabelle Stengers, La nouvelle alliance : metamorphose de la science (1979.)
2. John Needham, Kineska znanost i Zapad, Zagreb 1984.,str. 264. i d., prevela: Branka Žodan, izvornik: John Needham, The Grand Titration: Science and Society in East and West (1969.)